Osnovne niti u tkanju New agea

 

Milenarizam i kušnja crkve

 

To je naziv za duhovna gibanja među masama pri dolasku novog tisućljeća koja su obično obojana apokaliptičnim proročanstvima i predviđanjima kataklizmi i smaka svijeta. I mi smo prešli jedan takav prag i još su nam svježe sve one najave i prijetnje nestankom svijeta. Iako smo već pofino ugazili u novo tisućljeće a ništa se spektakularno nije dogodilo, još uvijek postoje špekulacije o kraju, pa makar i u vidu duhovnog rađanja kako to prezentira priča o 2012. I prijašnjih tisućljeća su takva «proroštva» zastrašivala one nezrele u vjeri a tako će biti i u budućnosti, dok je svijeta i vijeka. Sva ta proročanstva prognozirala su kataklizme a neka čak i Kristov ponovni dolazak, no zanimljivo je da niti jedno nije pozivalo na obraćenje, na buđenje vjere, na ostavljanje grijeha, na ispovijedanje Isusa Krista kao Spasitelja...

Apsurdno je i smiješno plašiti Kristovim ponovnim dolaskom kao «smakom svijeta» a žalosno je koliki broj ljudi se uistinu toga i plaši! Možda bismo se trebali upitati zašto se toga plašimo? Pa On je propovijedao i donio dobrotu, ljubav i vjeru kao mjerilo- ako se toga plašimo, onda možda dobro trebamo preispitati svoju dušu i živote. Kristov ponovni dolazak biti će «smak svijeta» ali svijeta grijeha, opačina, nasilja i smrti. To će biti konačno ostvarenje svih plemenitih težnji za boljim, humanijim i pravednijim svijetom u koje, sve svoje snage, ulažu i proroci Novoga doba. Drugim riječima, sve te plemenite težnje New agea može ostvariti jedino Kristov ponovni dolazak a tko bi se mogao (i želio) opirati uspostavi tog Božjeg kraljevstva ako ne one sile koje su i prouzročile patnju, bol i smrt. Te sile Sveto pismo naziva antikristovim jer se suprotstavljaju Kristu i njegovom nauku nazivajući ga neistinitim. Isus je upozorio i na to da će se neke osobe podložiti tim inteligentnim silama: «Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih» (Mt 24,11-12).

Ideja milenarizma uvukla se i u kršćane koji za sebe tvrde da su jaki u svojoj vjeri no ipak podliježu pričama o kraju iz usta samoprozvanih proroka. Mnogi danas nastoje povezati proročanstvo Maya, Nostradamusa, Majke Božje Fatimske, Ivanovo Otkrivenje...Toliki su zaokupljeni dešifriranjem poruka o smaku svijeta da iz vida gube ono najbitnije- vjeru.

Sveto pismo najavljuje da će prije konačnog Božjeg trijumfa Crkva morati proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika, biti će progonjena. Kako Katekizam Katoličke crkve tumači; zavladat će bezakonje pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana pseudo mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegovog Mesije koji je došao u tijelu. Mnogi kršćani upravo zbog tih redaka se priklanjaju milenarizmu i New age promatraju kao posljednju kušnju crkve. Moguće, i New age možemo svrstati u jedan oblik «kušnje» kroz koju prolazi crkva. Nitko ne može poreći da je pod utjecajem New agea mnogima vjera uzdrmana, New age je stvarno «religijska obmana» koja nudi prividna rješenja ljudskih problema no, uglavnom, po cijenu otpada od Isusa Krista kakvog navješta kršćanstvo. Isto tako, New age je napravio pravu inverziju Svetoga pisma i odnosa Boga i čovjeka, obmanjuje čovjeka navodima o njegovoj vlastitoj božanskoj naravi i uzdignuo ga na Božje prijestolje... Ali sa spasenjskog aspekta uopće je nevažno je li upravo to ta posljednja kušnja ili ona tek ima doći. Važnije od toga je biti budan, jer, ako vjerujemo da se na neki način moramo «dokazati» da bi baštinili nebo, nije li licemjerno istraživati kada će doći vrijeme da se počnemo ispravljati? To vrijeme otpočinje onoga trena kada stasamo u intelektualno samostalno biće neovisno o tome kada će doći čas da napustimo ovu zemlju ili kada će na zemlju sići «posljednji sud». Umjesto opterećenosti sutrašnjim danom, treba odživjeti današnji da nam bude na ponos i zadovoljstvo čime god nas sutra zateklo. I Isus je na to pozvao: «Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.» (Lk 12,36)

 

Iskrivljena slika Boga i inverzija Svetog pisma

 

Pascal, u svome djelu «Misli» zaključio je kako niti jedan pisac svjetovne knjige nije obavezan čitatelja upućivati na pobožnost ali svatko je obavezan da druge ne odvraća od nje. U suprotnosti s tom Pascalovom istinom su proroci novoga doba koji dobro prodaju svoje iskrivljene slike Boga temeljene na iskustvima koja nemaju nikakvoga doticaja s vjerom i Bogom. Tako Coelho predstavlja svog «bešćutnog Boga» kreiranog na temelju iskustva prisilnog boravka u katoličkom odgojnom koledžu (iz disciplinskih razloga mu nametnuli roditelji), Redfield provlači otvoreni antagonizam naspram Katoličke crkve, Walsch i Johst niječu postojanje sotone i pakla, propagiraju reinkarnaciju, relativiziraju moral a Katoličku crkvu (i njen nauk) diskreditiraju i napadaju... Svi oni hrabro tumače «riječ Božju» i donose današnjem čovjeku pravu (svoju) istinu i značenje te Riječi a da uopće nisu upoznati s egzegezom koju nastoje diskreditirati... Čvrste u svojoj vjeri to neće poljuljati jer sliku Boga temeljenu na stvarnom iskustvu povezanom s razumijevanjem Biblijske objave, nemoguće je zamijeniti lošim plagijatom no mnogo je onih kojima je takvo štivo zapravo i jedini susret s «Biblijom» i naukom kršćanstva (čak i među onima koji sebe nazivaju kršćanima). Nije ni čudo što je toliko onih koji negiraju postojanje osobnoga Boga, ne razumiju čin spasenja i ne poznaju Biblijskog Krista kad su svoje odgovore tražili od onih koji Ga ne bi prepoznali ni da mu u oči gledaju.

«Igraj se sa sexom», «Đavao i pakao ne postoje», «reinkarnacija je očita stvar» samo su neki pokazatelji moralnog relativizma i osporavanja autoriteta Biblije. Već dvije tisuće godina crkva se nosi s raznim herezama i zabludama koje uvijek iznova seciraju svaku Božju riječ iza čega se diže još snažnija. Ove New age inverzije Biblije samo su popularizirana stara krivovjerja koja se nisu u svoje doba mogla održati, a danas, reanimirana, plijene pažnju lakovjernog puka koji Bibliju nije niti otvorio.

Prvi korak ka spoznaji nečega je dovesti u pitanje znanje o tome, stoga ako ne postoji znanje o nečemu, ne može postojati niti spoznaja.

 

Duhovnost bez religije i osporavanje svakog autoriteta

 

Na udaru New agea su sve institucije, svi autoriteti i svaka pripadnost ičemu a osobito religiji. Cilj je proglasiti «punoljetnost» čovječanstva i njegovu nezavisnost od bilo kojeg autoriteta. Na djelu je «duhovnost bez posrednika» a u modi su «proroci ujedinjenja» koji zagovaraju ujedinjenje svih religija svijeta. Sve te individualizirane spiritualnosti zapravo su duhovni nomadi koji se klate od učitelja do učitelja, od puta do puta bez duhovne stabilnosti. Koliko se takav mentalitet (duhovnosti bez religije) probio i među kršćanima svjedoči broj onih koji nedjeljnu misu zamjenjuju «osobnom molitvom» (bolje rečeno, oholim subjektivizmom) a u crkvu dolaze kad «osjete potrebu» (???). Iako sljedbenici toga možda nisu svjesni, New age je zapravo inverzija ljubavi prema Bogu u sebeljublje! Boga se svelo na konzumaciju i koristi Ga se za osobni individualni rast umjesto da se taj rast koristi za približavanje Bogu. Bog se sam objavio i poučio nas, ne trebamo za to iznalaziti vlastite načine, ako stvarno želimo ljubiti Boga. No novodopska duhovnost promiče ljubljenje sebe stoga joj ono već objavljeno i poznato nije od koristi.

Pod pojmom „kidanje veza“ New age razvio je niz postupaka za oslobađanje od osjećaja pripadnosti bilo obitelji, Crkvi, državi...bilo kakvoj zajednici. Mnogi, iako uvjereni da time duhovno napreduju i da stupanj duhovnosti raste nekim oblikom samovanja i distanciranja (najćešće emocionalno) od drugih ljudi, zapravo time otvaraju vrata depresiji i osjećaju besmisla. Čovjek je društveno biće, stvoreno da ljubi i bude ljubljeno, da čini dobro, pripada i daruje sebe- lišavanjem sebe prisnosti kojom će hraniti svoju ljudskost, lišava se i razloga za život te biva uhvaćen u usamljenost i misao kako je ovo samo besmislica iz koje se što prije treba izdići i pobjeći u bolju stvarnost.

Razočaran minulim ideologijama, megalomanskim ispraznim obećanjima, vjerskim i političkim vođama čovjek se zatvara u sebe vjerujući kako je sam sebi dostatan, a istovremeno gradi plitke koristoljubive odnose koje održava samo dok ima što iz njih crpiti (pa čak i kada se o ljubavi radi).

Takvo poticanje na egocentrizam i bezosjećajnost nalazimo i kod L. Royal koja kaže: „Mogli biste svom bračnom drugu koji je posve radostan i veseo prići i reći: Danas izgledaš poput svinje. Ako se ta osoba uistinu osjeća dobro, taj komentar ju neće povrijediti. Nikada zapravo ne možete znati što će povrijediti drugu osobu, pa stoga prestanite preuzimati odgovornost za njihove reakcije.“ Ovime ona otvoreno poziva na zanemarivanje onih moralnih zakona koje nam je i sam Krist propovijedao „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Onaj tko uistinu ljubi osobu kraj sebe osjeća se odgovornom za tu osobu, želi se tako osjećati, želi biti sunce toj osobi i olakšati joj bol koja joj je nanesena i itekako dobro zna što tu osobu može povrijediti i zašto.

Zagovaranje tog hedonističkog idealizma odražava se i na vjeru. Niti jednoj se religiji ne priznaje prioritet a joj manje neoporeciva istinitost pa si svako prema svojoj mjeri kroji vlastito „vjerovanje“ temeljeno na spajanju nespojivih elemenata različitih religija za koje je uvjeren da će služiti osobnom samorazvoju neovisno o bilokakvoj instituciji, dogmama i moralu. New age u osporavanju autoriteta ide toliko daleko da čak zadnji kriterij vjerodostojnosti religije i njene objave ne priznaje Bogu nego subjektu kojemu bi Bog trebao poslužiti za zadovoljenje individualnih potreba.

Ignoriranje Kristovog otkupiteljskog djela

Danas je prevladavajući ideal onaj međureligijskog dijaloga, barem je takav dojam, kojega podupire i New age. Uistinu, dijalog je prijeko potreban već previše, na temelju religijskih neslaganja, izranjavanom čovječanstvu, no za cjelovitost itine, i uspješan dijalog potrebno je biti svjestan, kako međusobnih sličnosti, tako i razlika te poštovanje istih. Iako se New age glasno opredjeljuje za dijalog u isto vrijeme šutke prelazi preko misterija otkupljenja tj. ignoriraga. Svako eksplicitno zagovaranje reinkarnacije znači otvoreno osporavanje Kristova križa i ponudu nove soteriologije. Promicanje nauka o reinkarnaciji nije nelogično obzirom da je u okvir evolucije lakše uklopiti tehnike «samoostvarenja» nego milost spasenja koju treba «prosjačiti» od neke «više sile». Čovjek se toliko uzoholio da (čak i pod krinkom pobožnosti) jedino u što vjeruje jest on sam.

  

U svjetonazoru New agea poštovanja su vrijedna nastojanja buđenja i razvijanja osobne odgovornosti za boljitak svijeta i vlastito spasenje ali isto vremeno zaslužuje kritiku preuzetnost- kao da bi čovjekov život i njegovo spasenje ovisili isključivo o njemu samome. Očigledno je da na ovaj svijet nismo došli vlastitim naporima te da ćemo ga napustiti neovisno o našim željama i unatoč našim naporima. Očito je da je život dar pa možemo zaključiti da je vječni život isto tako dar što naravno ne isključuje niti naš mar.

U New  ageu pojam reinkarnacije tumačen je vrlo optimistički i ima malo (ako uopće) dodirnih točaka s izvornom idejom reinkarnacije u hinduizmu. Izgleda kao da je New age uzeo krajnji cilj Kristova otkupljenja (spasenje sveg svijeta) i utočio ga u učenje o reinkarnaciji te takav nauk interpretira slobodno i neovisno o učenjima religija iz kojih je ukrao.

"Nema pakla" (?)

Još jedna od optimističnih obmana New age duhovnosti je i negiranje pakla i Zla koje tamo odvodi. New age bog (koji se objavljuje odabranim prorocima, slugama okultizma) uvjerava kako ne postoji osvetoljubivi dio njega koji bi podvrgnuo svoju ljubljenu djecu vječnim mukama koje se ne mogu niti zamisliti: «Kažem ti da ne postoji takvo iskustvo kao što ste vi izmislili u vašim teologijama koje se temelje na strahu» (Walsh "Razgovori s Bogom"). Ovime se promiče duhovna anarhija u kojoj nema pravila, sve je dozvoljeno na putu vlastitog "ostvarenja", čovjek je sam svoj vlastiti bog, i sudac i krvnik koji je jedini sposoban razlučivati dobro od zla. Naglašavanje toga kako Bog nije osvetoljubiv u kontekstu pobijanja postojanja pakla, zapravo proziva krščanskog Boga i njemu pripisuje stvaranje tog pakla. Iskrivljeno tumačenje (i nepoznavanje) Biblije i pojmova kršćanske vjere stvara o Bogu sliku koja ne može biti dalje od istine. Iako bi se i iz kuta kršćanske Objave moglo reći da je istina kako je čovjek sam sebi sudac i krvnik te da sam razlučuje dobro od lošega i na temelju toga bira, pozadina ipak nije niti slična onoj New ageovskoj koja nastoji ukloniti svaki oblik Božjeg autoriteta.

Isusov govor o paklu mnogima se danas (omlačenoga duha) čini tvrd i pretjeran a pakao (o kojem se i danas gaje srednovjekovne predodžbe) više nije «u modi». Bogovi New agea predstavljaju pakao kao samo metaforičko sredstvo prijetnje ljudima (sredstvo za zastrašivanje u službi poslušnosti) u jednoj fazi povijesnog razvoja. Kažu kako čovječanstvo doseže svoju punoljetnost kada ga konačno više nitko ne treba plašiti. Promiču slobodnu (razuzdanu) moralnost a za bezbrižni razuzdan moralni život, potrebno je prvo ukloniti svaki strah od mogućih posljedica (osobito vječnih). Za postizanje toga prvo se iskrivljava slika pakla prikazujući ga grotesknim i protivnim naravi Boga koji je sama ljubav i dobrota (opet napominjem, Bog nema veze s paklom) a da bi to bilo uvjerljivo, trebao ga je dokinuti isti onaj koji je na njega upozorio- sam Bog. U tome su jedinstveni svi proroci Novoga doba- moderni se bog izruguje kršćanskoj objavi i niječe postojanje pakla jer kako bi Bog koji je milosrđe i ljubav mogao strovaliti nekoga u pakao?

Bog nije osvetoljubiv niti strovaljuje ikoga igdje ali to ne znači da ne postoji Zlo i «mjesto» na kojemu ono obitava. Nije Bog taj koji baca u pakao, ljudi sebe sami tamo svrstavaju predajući se dragovoljno vodstvu onoga koji oduzima život. Velika je zabluda o Bogu da će na konačnome sudu upirati prstom i odjeljivati dobre od loših strovaljujući loše u ponor smrti- to bi prije bila slika nekog loše zamišljenog horora. Bog ne kažnjava, on jedino ne navaljuje da ga pustimo u svoje živote, ne nameće sebe i svoju volju i ne zahtjeva prijateljstvo s Njime već nas poštuje i nada se da nećemo odlutati predaleko. A to je jedina Njegova «osveta» i «kazna», ne miješanje nasilno u naše odluke koje češće odvode od Njega nego što nam Ga približavaju, a sve što nije Dobro, Zlo je. Čovjek vlastitim izborom ovdje na zemlji odlučuje kamo će usmjeriti svoju dušu koja će i nakon smrti držati taj smjer. Vrata i pakla i raja ovdje su na zemlji. Koja ćemo otvoriti i kome potrčati u zagrljaj, naša je odluka, a Božja je «osveta» što neće potrčati za nama i moliti da mu se vratimo.

«Nema pakla» postala je krilatica Novog doba. Iz toga proizlazi da Isus nije morao umrijeti da bi nas od pakla spasio kad to ionako ne postoji. Zašto je onda došao? Zašto je razapet prolio krv? Zbog dobre predstave i da bi čovječanstvo narednih 2000 godina imalo zgodnu temu za rasprave i promišljanje?? Ili možda zato da provjeri koliko vremena će nam trebati da shvatimo kako se On malo s nama šalio?

Gerdin Isus objavljuje kako «još nikada nijedan grešnik nije bio osuđen na vječno prokletstvo (...) Vječno prokletstvo ne postoji; nikakve patnje ni boli ne postoje do u beskraj» ali (da ne ispadne baš da je onaj Isus iz Nazareta u svemu prevario čovječanstvo) ipak postoji mjesto kažnjavanja koje se odvija najprije na mjestu zločina a onda se šalje u svijet sjena.» Vladar tog svijeta je samostalni zvjezdani Bog čije je ime Lucifer. On vlada vojskom ozbiljnih tamnih anđela koji odvode u svijet sjena gdje duše idu na «čišćenje». Sugerira li to ona da su legije Luciferovih palih anđela bezazlena bića koja čine dobro??? Malo je teško povjerovati da ona razumije što predstavlja kao Božju objavu...

Najlukavija i najveća obmana oca laži je upravo ta, «Ne postoji pakao i ne postoji Sotona». Iako bi nam se to moglo učiniti apsurdno, zašto bi sam sebe proglasio nepostojećim, to je najgenijalnija laž koju je mogao smisliti. Tada može potpuno slobodno djelovati, sijati zbunjenost, izgubljenost, poticati razdor, natjerati u očaj. Ako ne postoji pakao i vladar tog pakla, ne postoji niti grijeh a zašto bi onda čovjek bio poslušan Bogu i prijateljevao s njime kad će ionako baštiniti Njegovo kraljevstvo. Jedino tako (izdvajanjem čovjeka iz Božje prisutnosti) Sotona može pridobiti vječne sluge. Njegov je cilj «poraziti» Boga dokazom da je čovjek svojevoljno izabrao Zlo i uništiti čovječanstvo stvoreno na sliku Božju. Želi da čovjek izigra povjerenje i ljubav koja mu je dana i dokaže kako je stvaranje ovoga svijeta bio glup potez te si tako uskrati obećani vječni život. Ljubomoran je na čovjeka što uživa toliku pažnju i naklonost Božju i zato ga želi uništiti a koji je bolji način za to nego ga povesti sa sobom u vječnu smrt da i on (čovjek) zauvijek umre jer pobjeda nad svim Životom značila bi pobjedu nad Bogom. Svoju glupost i oholost zbog koje je sam sebe strovalio u beznađe želi naplatiti i osvetiti «poklanjanjem» iste takve sudbine što većem broju Božjih miljenika- Ljudi. No Sotona je jadan, nemoćan i slab i zato treba čovjekovu suradnju a zna da je premalo onih ludih koji će svjesno dati se u posjed njemu stoga je i prozvan ocem laži. Jedino prijevarom i obmanama može zaposjesti čovjekovo srce. Samo ako čovjek sam zatvori vrata Dobroti a otvori Zlu, može ga povesti u pakao. A to mjesto uistinu postoji. Ne kao što ga prikazuju slike srednjega vijeka, kao oganj i hrpa iznakaženih grotesknih stvorenja s vilama, već kao beznađe, vakuum bez mirisa, prazan prostor bez trunke Ljubavi i Dobrote, samoća i odjeljenost od vlastitoga bitka, besmisao i očaj- vječno!

Možemo li zamisliti samo 5 minuta svoga života bez trunke ljubavi u njemu? To je muka na koju Isus upozorava- život bez ljubavi zove se smrt a smrt je pakao.

Razgovori s New age Bogom II

             
Gerda Johst
    

«Suvremena žena, odrasla bez kršćanskog odgoja i kasnije se iz uvjerenja nije priklonila ni jednoj vjerskoj zajednici», koja se predstavila javnosti nakon suočenja s «pojavom medijalne nadarenosti u sebi». I kod nje, u knjizi «Nebrušeni dijamant» prepoznatiljvi su svi klasični elementi New agea (bezlično orjentirane) slobodne duhovnosti. Kako je spiritizam obilježje većine proroka Novoga doba, tako i Gerda Johst prepušta se vođenju svoje ruke («automatsko pisanje»). Od najranije dobi čula je odgovore na svoja pitanja, «ne u ušima već u glavi». Nakon slušanja o važnosti sakramenta krštenja na satu vjeronauka (kao dijete pohađala je naizmjence katolički i evangelički vjeronauk- otac joj je odrastao u evangeličkoj vjeri koju je napustio) zamolila je evangeličkog svećenika da ju krsti no njezin otac to nije dopustio. Te noći nakon razgovora svećenika i oca koji je prisluškivala, njezin «Ljubljeni Bog» rekao joj je kako krštenje njemu nije bitno te da će ju sigurno jednom primiti u svoje nebo a ona iz najdublje zahvalnosti obećala je Bogu da će se krstiti čim odraste. No sama svjedoči «Ovo svečano obećanje dano djetinjom ozbiljnošću nisam ispunila».

Objava njezinog boga u suprotnosti je s objavom koju je dao Krist: «Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se» (Mk 16,15). Prema tim Isusovim riječima krštenje je ipak potrebno, bilo ono vodom (kako ga prakticiraju kršćanske crkve) bilo željom (uključuje sve osobe koje se ravnaju prema vlastitoj savjesti a bez svoje krivnje nisu upoznale Krista ni evanđelje ali bi, kada bi ga spoznale, bile voljne prihvatiti). U Gerdinim objavama o tome nema ni riječi.

Njezino mladenaštvo, do udaje, bilo je obilježeno zanemarivanjem duhovnog života. Preobrazbu je doživjela nakon smrti svojih roditelja kada je, u periodu oporavka, čitala knjigu okultne naravi u kojoj su bile priče o «medijalno obdarenoj» ženi. Zainteresirana osjećajem da i sama posjeduje takve sposobnosti, pokušala je uspostaviti kontakt s duhovnim svijetom. Prizvala je nevidljiva bića kojima, kako sama tumači, nije bila sposobna vladati nego su ju proganjala i prijetila joj te je na kraju upala u tešku psihozu straha. Takvi su simptomi uobičajeni kod osoba koje se bave okultizmom i spiritizmom te je uzalud tražiti tada pomoć na psihijatriji. Od tih sila oslobađa samo Krist.

Posredstvom tehnike automatskog pisanja, Gerda je uspostavila kontakt sa silama pakla. Naivno je povjerovala da njome upravljaju anđeli, Isus i Djevica Marija koji imaju važne poruke za početak Novoga doba. Da to nisu bili oni za koje su se predstavili jasno je iz njihovog upravljanja Gerdom oduzimajući joj mogućnost otpora što je nespojivo s Bogom koji poštuje čovjekovu slobodnu volju.

Tako Gerda piše za ženskog «anđela» Klarisu: «Ona me svojom voljom mogla prisiliti na stav poniznosti i toliko me čvrsto držati da nisam mogla učiniti nikakav pokret od svoje volje sve dok me ne bi opet pustila». Bog nikada ne zarobljava čovjeka ni na koji način i vjernik je slobodan (u svakome trenutku) okrenuti mu svoja leđa ako mu je volja, pa čak i u trenutku najviših stupnjeva svetosti. Te slobode nema u magiji i sotonizmu gdje Zlo zarobljava i oduzima čovjekovu slobodu.

U Gerdinoj «objavi» pred nama je neki kozmički Isus koji ne donosi više poruku spasenja nego protuslovi sam sebi nudeći «otkrivanje čudesa svemira» predstavljajući neku futurističku angelologiju o zvijezdama na kojima anđeli prihvaćaju svako zračenje ljubavi, osjećaje i misli ljudi te tako promiče utjecaj zvijezda i astrologiju od čijeg prihvaćanja biblijski Bog neumorno odvraća svoj narod.

Gerda je od Klarise primala i oštre prijekore ako bi se usudila razgovarati s njom kao prijateljicom a Isus (iz Evanđelja) ne zahtijeva ropsku pokornost već svoje učenike naziva prijateljima «Više vas ne zovem slugama (...); vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga» (Iv 15,15), pa kako bi onda Njegov anđeo mogao tražiti pokoravanje i služenje ako On sam to ne traži od nas?

U svojoj zavedenosti Gerda je osuđena na milost i nemilost svojih «bogova». Upoznaje «bogove zvijezda» koji joj objavljuju da je svemir preplavljen životom (populariziranje kulta NLO-a) i tumači da se u potrebi smijemo za pomoć obraćati tim duhovnim bićima koja upravljaju zvijezdama nad nama kao i snažnim ljudskim dušama. Upućivanje na zazivanje ljudskih duša kako bismo osjetili snažne «struje ljubavi» samo je diplomatski izraz za čisti spiritizam!

U pogledu životinjskog svijeta, i kod Gerde, se susrećemo s idejama vegetarijanaca «Primite na znanje da okrutnosti koje se (nad životinjama) počinjaju, do Neba vape!» a u isto vrijeme nema ni riječi o zvjerstvima nad nerođenom djecom, o eutanaziji, izrabljivanju ljudi, logorima... Životinje su joj važnije od čovjeka, drugi planeti su joj važniji od zemlje, izvanzemaljci važniji od zemljana a njezine osobne objave autentičnije su joj od Božje iza koje stoje cijela pokoljenja.

Automatsko pisanje

Tehniku tzv. automatskog pisanja mnogi svrstavaju u područje parapsihologije a pokušava joj se čak i zaodjenuti mistično ruho. Kada bismo prihvatili teoriju samih medija o asistenciji nadnaravnih entiteta kao vjerodostojnu, na temelju zabilježenih poruka moglo bi se jedino zaključiti da su ih primili od samoga «oca laži». No taj se fenomen ipak čini objašnjiv i u području psihologije. Svi ti mediji (E. Swedenborg, N.D. Walsch, g. Johst...) bavljenje spiriizmom započeli su u nekom kriznom razdoblju života pa je njihove «parapsihološke sposobnosti» moguće objasniti i dijagnozom podvojene ličnosti ili imaginarnog dinamizma podsvjesnih mehanizama (iako treba napomanuti da ni đavao nikada ne drijema). Iako nije baš za sve đavao kriv, egzorcisti uočavaju opsjednutost i kod nekih osoba sa sposobnostima automatskog pisanja. I Jung koji je spadao među najvrsnije poznavatelje tajni ljudskog duha, na temelju vlastitih okultnih iskustava izjavio je da se u ponorima vlastite podsvjesti susreo s «bićima» koja sigurno ne pripadaju njegovoj podsvijesti nego ih je on sam prizvao odnekud.

Razgovori s New age Bogom I

„Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.“

(2 Timoteju 4,1-4)

Osim proroka koji svoje poruke Novoga doba predstavljaju u literarnoj formi na osnovu prosvjetljujućih saznanja koja su „zaslužili“ nekim tehnikama ili su im objavljena od onostranih bića, sila, anđela i sl., vrlo su popularni i oni koji tvrde da osobno razgovaraju s Bogom.

Takvi su naišli na posebnu pozornost i popularnost jer je odnos prijateljstva s Bogom središnja tema svih religija. Iskonska je čovjekova težnja- razgovarati s Bogom. Čovjek je po svojoj prirodi jako nestrpljiv (a pogotovo ovaj moderni) i sve za što ne dobije odmah transparentan odgovor ili proglašava glupošću, ili napušta i okreće se nečemu što će ponuditi bar nešto „konkretno“. Čovjek je danas došao na točku kada sam sebe precjenjuje i iz oholosti sebe smatra svemogućim i sveznajućim pa je zbog toga krenuo zatrti sve što mu ukazuje na njegovu glupost i ne sposobnost. Sve do čega nije moguće doći sam, odmah i sada (samo i isključivo vlastitim naporom) rađa sumnju i strah uz oholi zaključak: „ako ja to ne mogu shvatiti i razložiti na proste faktore, onda to niti ne postoji!“.

Iako mnogi svjesno i vjeruju u točnost takvog zaključka, podsvjesno znaju da je to besmislica, no lakše je uvjeriti sam sebe u laž nego priznati svoju bijedu i malenost. Takvo društvo idealan je teren za moderne proroke, osobne prijatelje Božje koji su lijenim nevjernicima i izgubljenima utjeha i tračak svjetla. Žalosno je zapravo da se više vjeruje čovjeku koji priča o razgovorima s Bogom nego samome Bogu. Naravno u tom bi se kontekstu vjerodostojnosti (ljudska ruka pisala Božju objavu) moglo potegnuti pitanje Biblije ali svakome je već na prvi pogled jasna neusporedivost objava New age pojedinaca i one koja nam je prije dvije tisuće godina dana u osobi Isusa Krista.

Činjenica da je Bog govorio i da danas govori nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, osobito one koji tragaju, koji su prazni, umorni i bez vjere zbog loših iskustava kojima ih je život zgazio. Oni su najbolja publika i najlakovjernija jer su toliko željni ljubavi da niti ne mogu išta kritički prosuditi nego se bezglavo bacaju pod noge onih koji imaju odgovore. Zanimljivo je koliko se čovjek brani od bacanja Bogu pod noge, osuđuje ga kao onoga koji nas je stvorio da mu budemo roblje i odbija Njegovu milost, a u isto vrijeme se klanja pred slikama običnih ljudi, samoprozvanih učitelja koji obećavaju učinkovite tehnike samospasenja- za određenu cijenu naravno- i ulazi u zajednice i sekte dragovoljno se predajući drugome čovjeku.

Poplava današnjih privatnih objava, osim što su mnoge samo proizvod psihički bolesnih umova i mlakih duhova, glavninu svoga izvora crpi u komercijalizmu. Na žalost, ljudi su postali majstori falcificiranja, no iza prave novčanice u banci stoji protuvrijednost u zlatu, a iza one lažne ništa. Tako i iza Božje objave stoji Bog, a iza ostalih (koje se pripisuju Bogu) izvor treba tražiti u čovjeku samome koji je ranjen grijehom, jer ne postoji apsolutno bezgrešan i dobar čovjek.

N.D.Walsch

Jedan od pripadnika skupine glasnika Novoga doba koji je svjetski poznat po svojem bestseleru "Razgovori s Bogom". Inspiraciju za djela dobio je u kriznom trenutku svoga života (kako on sam objašnjava) kada je upao u tromjesečnu depresiju. Napisao je gnjevno pismo Bogu s pitanjima koja su ga mučila i kad je naumio odložiti olovku njegovom je rukom počela upravljati neka "nevidljiva sila". Poznatom spiritističkom tehnikom tzv. automatskog pisanja, W. je počeo pisati svoje knjige zaveden da je sredstvo samoga Boga. Poruke koje je primao, W. smatra nekim novim oblikom evanđelja (kao i svi ostali glasnici N.A.) odnosno zadnju Božju riječ. I on subjektivnoj spoznaji daje prednost u odnosu na opću Božju objavu sadržanu u svetim pismima svih religija. Walschov bog predbacuje ljudima što su Božju Riječ stavili ispred vlastitog iskustva čime svaka daljnja vjerodostojnost onoga što W. iznosi kao riječ Božju pada u vodu. Sjetimo se priče kada je Isus rekao Petru da usred bijela dana u plićaku baci svoje mreže nakon cijele noći ribarenja bez ulova, a možemo i one prve o Adamu i Evi. Očito da je Bogu ipak važnije naše povjerenje u Njegovu riječ nego u naše, grijehom uprljano, iskustvo. Da je njegov bog drugačiji od onoga koji se objavio u Kristu, jasno je i iz odgovora (na Walschevo pitanje) da vođe, rabini, propovjednici, svećenici i Biblija ne spadaju u izvore koje ljudi trebaju slušati već bi se trebali ravnati prema vlastitim izvorima spoznaje i iskustvu (istom onom koji je čovjeka učinio robom grijeha i prognao ga iz Božjeg naručja??). Savršeni Bog a proturječan, predomišlja se i mijenja iskaz?

Tragedija ljudskog postojanja kakvo mi danas poznajemo je i počela onoga trena kada se čovjek dao zavesti i oslonio se isključivo na vlastite (bijedne) snage. Božjim darom čovjek ima apsolutnu slobodu i sposobnost djelovanja ali nije ravan Bogu niti veći od Njegove riječi. Sotona je protiv Boga sam nemoćan i jedino ga Božja riječ sprečava da uništi egzistenciju čovjeka ali zna da mu (čovjeku) može nauditi ako ga osami, uvjeri da je on sam svoj bog i odvoji od te Riječi i Stvoritelja.
Walsch u svome uratku tumači Bibliju na vrlo sumnjiv način- tj njegov bog tumači a W. samo zapisuje tu objavu. Prvi grijeh je tako prema bogu Novog eona zapravo prvi blagoslov tumačeći to kao začetak svijeta relativnosti koji inače ne bi postojao. Time što su prvi ljudi pogrešno izabrali, stvorili su mogućnost za bilo kakav izbor.

Ova tvrdnja želi reći kako su ljudi, grijehom Adama i Eve, dobili pravo na slobodu izbora ne obazirući se pritom na činjenicu da je već taj izbor (poslušati Boga ili ne) bio izraz slobode, jer da nisu Adam i Eva imali slobodu, ne bi niti mogli zgriješiti. Osim pokušaja negiranja postojanja grijeha, takva New age teologija zapravo pokušava obezvrijediti i srušiti Isusovo otkupiteljsko djelo koje je u tom slučaju (ako je prvi grijeh zapravo blagoslov i svi smo sposobni sami sebe izbaviti) bezvrijedno. Taj bog Novoga doba (prema Walschu) vrlo je ljutit na nauk o istočnome grijehu «Neke vaše religije stvorile su cijela vjerska učenja oko tog pogrešnog shvaćanja...» koji nije nauk «nekih religija» nego samo kršćanstva prema čemu se opet obezvređuje Kristovo djelovanje. Walsch se domislio da iz božjih usta ponudi ljudima ono što žele čuti (i kupiti) jer i sam spada u one koji rado uvjeravaju sami sebe da je neistinito, ili dvojbeno, ono što oni ne žele da bude istinito.

Walschov bog

Walschov bog se predstavlja kao "Veliko Nevidljivo" koje "dolazi iz nepostojanja i tamo se uvijek vraća". Apsurd ako znamo da Bog jest postojanje a nepostojanje je nedostatak postojanja. Postoji li rupica na siru ili je ona samo nedostatak sira? Možemo li ju uzeti i maknuti sa sira?

Također uvjerava čitatelja da on nije neko svemoguće biće koje sluša naše molitve i da nije on stvorio svijet već ga samo promatra "Mene nije briga što ti činiš, a tebi je to teško čuti". Ako i povjerujemo Walschu da mu se Bog objavio, koja je uopće svrha tog boga onda ako ionako ne utječe na naše živote niti ga je briga za nas? Čemu onda i ta objava? Zašto bi Bog progovorio da nam kaže da ga nije briga (nakon što je Krist prolio krv za nas)? Zašto ga je briga da mi znamo kako ga nije briga? Walschov bog kao da ni sam ne zna što hoće i sam sebi uskače u usta. Po čemu je on onda bog ako nas nije stvorio, ne utječe ninašto ovdje niti ga je briga za išta a ni sam nije siguran tko je, kakav i što želi od nas?

Već malo dalje u objavi nalaze se naznake da taj bog ljude vodi posredstvom "unutarnjeg vodstva" kao božji glas unutar svakog čovjeka. Zašto? Kamo on to vodi ljude i zašto ako ga nije briga? Ako je samo promatrač kako onda on vodi ljude?

On biblijski pojam čovjek-slika Božja, tumači da su svi ljudi od "iste tvari" kao i Bog i da su sposobni stvarati fizičku stvarnost od zraka te da je njegovo stvaranje svijeta (opet proturiječnost!) bilo nužno njemu kako bi spoznao sebe. Zbog toga su svi "duhovni učitelji" bili na zemlji kako bi čovjeka podsjetili da on zaista jest bog koji je to zaboravio... Bog koji sam sebe ne spoznaje???? Za samospoznaju mu je potreban čovjek?? Bog koji je bez čovjeka nemoćan? Ne bi li on onda bio niži od čovjeka? Ako je niži od čovjeka onda je čovjek stvorio njega a ne on nas. Walsch kao da je samoga sebe razotkrio tim tvrdnjama jer upravo to je on učinio, stvorio boga i dobro ga unovčio.

Suprotnost između Biblijske objave i ove Walschove je očita izdaleka. Biblijski Bog je živ i želi biti u čovjekovom životu, a Walschev je potreban samo dok postoje problemi. Na žalost u današne vrijeme ljudi i tretiraju Boga točno tako kako W. tumači, obraćaju mu se i misle na Njega samo kada uđu u razdoblje mraka, onoga trena kada ugledaju svjetlost, brzo zaboravaljaju Onoga koji ih je izveo.
Takva slika Boga je zapravo magijski pristup vjeri vrlo raširen i među kršćanima. „Bože ja tebi molitvu a ti meni prolaz na ispitu“ i još bi, izgleda, Bog trebao biti zahvalan jer mu se uopće obraćamo inače bi pitanje njegove egzistencije bilo upitno.

W. bog na više mjesta naglašava kako on nikada nije dao ni jednu zapovijed niti zabranu jer je to njemu protivno, štoviše 10 zapovijedi ne postoje. Lašcem naziva Onoga koji se objavio u Isusu Kristu i umro za čovjeka a i Oca koji je kroz čitavu izraelsku povijest sankcionirao nevjeru svoga naroda Savezu. Sadržaji Biblijske i W. objave međusobno su nespojivi. Svi smo pozvani služiti Bogu života što pretpostavlja uklanjanje svih drugih bogova iz naše stvarnosti „Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti...“ (Jš 24, 14-15).

Nema sumnje da su W. „objave“ rezultat njegove vjere u biće koje mu se „objavilo“ i vlastito subjektivno iskustvo pretpostavio je povijesnoj Objavi koja je svoj vrhunac dosegla u Isusu Kristu na čijim vagama W. objave nemaju ništa više smisla nego i taj bog koji se njemu predstavio i rekao: „Vi ste na putu prema nikamo.“ Prema nikamo??!! A što je to drugo nego pakao?
Walschova djela potpuno su oprečna Radosnoj vijesti koju donosi Isus Krist a koja svakoga dovodi k Ocu. Biće koje je Walschu «govorilo» ili pripada ponoru njegove podsvijesti ili ponoru pakla, ili je riječ o vrlo snalažljivom materijalistu koji je dobro prepoznao potrebe današnjeg, za Bogom vapijućeg, društva.

O Desetom uvidu J. Redfielda

Nakon Celestinskog proročanstva i devet uvida, Redfield objavljuje još jedan roman pod nazivom «Deseti uvid» koji je populariziranje šamanizma, astralnih razina, kanaliziranih poruka, anđela i sl.

R. tvrdi kako deseti uvid još nije sišao na zemaljsku razinu- «Ovo znanje postoji samo u životu poslije života. Tek kada dovoljan broj ljudi na zemlji intuitivno nasluti postojanje tih informacija, ono će u svijesti sviju moći postati dovoljno stvarno da bi ga netko zapisao».

Ovu teoriju on čak proširuje i na svete knjige religija uključujući i Bibliju. Iz njegova tumačenja jednakosti svih religija, jasno je kako razvija (skupa s ostalim prorocima Novoga doba) novu paradigmu koja nastoji zamijeniti Kršćanstvo. U svojim uvidima R. karikira kršćanstvo infantilnim slikama i njegove predstavnike predstavlja kao vrlo naivne i neinteligentne. Svaki zdrav razum bi se pobunio protiv takvih naivnih rezoniranja (kako je prikazano kršćanstvo) a to je i bio autorov cilj. Ono žalosno je da ljudi upadaju u tu zamku jer kršćanstvo i poznaju samo iz ovakve literature stoga i ne čudi toliki uspjeh New age romana koji kršćanstvo predstavljaju kao zbir nauka suprotstavljenih duhovnosti.

Pozadina Redfieldovih navoda o «izvoru» svetih knjiga svih religija je teozofska teorija o okultnoj «Akashe kronici» u kojoj su navodno pohranjena sva znanja svijeta.

Redfield zapravo traga za egzistencijalnim smislom no izvan kršćanskih okvira u kojima nije otkrio dublji smisao pa izmišlja svoje, prilagođava razmaženom ljudskom oku i uhu, kako bi opravdao sam sebe pred sobom jer, svaki onaj koji «traga za smislom» umjesto da tom smislu ide ususret, u svojoj najdubljoj nutrini osjeća razdor, nemir i posljedicu odjeljenja od svoga Postojanja. U svemu tome ima puno oholosti i iskvarenosti ljudskoga srca okamenjenog ne prisudstvom Boga, a to je očito iz pretpostavljanja vlastitoga iskustva Božjoj objavi, tj. postavljanje sebe iznad jedinog Savršenog. To je «intelektualna oholost» koja je već mnoge «proroke» strovalila u ponor.

Enigmatična podsvijest mnoge odvodi u podzemlje okultnoga gdje istraživač u svojoj samouvjerenosti zaboravi na oprez i lako se oklizne na tom skliskom terenu. Kroz svoje podsvjesno čovjek želi prodrijeti do svog bitka (ili «kozmičke svijesti») te saznati nevažne zagrobne stvari, a pritom zanemaruje one toliko važnije koje su mu već objavljene u trenutku uzeća u postojanje i objavljuju se svakoga dana ovog kratkog života.

Prema znanju a zanemarenome će nam se mjeriti, a ne prema onome što nam nije određeno da saznamo prije vremena. Umjesto riječju Božjom, čovjek se lako da odvesti znatiželjom. Upravo o tome govori prva knjiga Biblije, naši praroditelji znatiželjom su odvedeni u spoznaju koja im nije donjela dobro osim što je zadovoljila njihovu znatiželju. Naravno, postoji znatiželja koja vodi u život, ali postoji i ona koja vodi u smrt a razlikovati ih možemo samo mudrošću Božjom.

Nova paradigma predstavlja se vrlo zavodljivo, obećaje bogovsko stanje a zapravo se nipočemu ne razlikuje od svih ostalih propalih utopijskih ideja. Sve ono što širokim putevima bez trnja i pokoje boli vodi u blaženstvo, treba podvrgnuti strogom preispitivanju jer znamo kamo široki putevi, popločani zlatom, vode.

Svjetonazor New agea prema Redfieldovim uvidima

James Redfield je također jedan od glasnika novog doba koji New age svjetonazor ( i ideje) razvija u svom djelu "Celestinska proročanstva" kroz 9 uvida ("prosvjetljenja") i nameće ga kao novo evanđelje koje poziva na «buđenje» radi osvješćivanja našeg «duhovnog puta». Baza tih tzv. uvida je gnostična magijsko-okultna a premazana psihologijom, kvantnom fizikom, orjentalnim svjetonazorima...

1. Kritična masa

Prvi uvid («prosvjetljenje») događa se kada postanemo svjesni podudarosti u našem životu. To tajanstveno zbivanje ukazuje da našim životom «upravlja neka neobjašnjiva sila». Taj uvid pretpostavlja razvijanje «intuicije» ili predosjećaja. Kako tumači R. Broj pojedinaca koji doživljavaju to iskustvo istodobno, dosegao je «kritičnu masu». U ljudskoj kulturi dolazi do novog duhovnog buđenja koje je pokrenula «kritična masa» čiji se život smatra kao duhovni razvoj postignut neovisno o religiji, vlastitim «intuitivnim vodstvom» i duhovnim «vodičima».

2. Duže sada

Drugi uvid govori o tome kako su svijet odaslani istraživači znanstvenici da bi otkrili značenje ljudskog života na ovom planetu. Nakon nezadovoljavajućeg religijskog odgovora, pitanje smisla povjereno je znanstvenicima koji u istom loncu kuhaju fiziku, psihologiju, okultizam, misticizam i religiju iz čega su dobili čušpajz duhovnosti poznat kao New age.

3. Sveta energija

Treći uvid govori o «svetoj energiji» kojoj pripada sve što postoji. Sve je energija i uskoro ćemo ju svi moći opažati. Vegetarijanci lakše zapažaju tu energiju jer «hrana je prvi način stjecanja energije» i «kako bi u potpunosti upili svu energiju iz hrane, hranu treba poštivati...»

Kult hrani iskazuje se kroz molitvu. Tom teorijom R. Tumači i kršćansku molitvu prije jela, naime, nije stvar samo u zahvali već treba jelo učiniti svetim iskustvom kako bi energija iz hrane ušla u tijelo (kome se onda mi to zapravo molimo? Hrani? Energiji? Podsjetimo se Božjih riječi «Nemaj drugih bogova uz mene»). Tim energijama mi možemo ovladati i utjecati na događanja oko nas.

4. Borba za energiju

Nakon objave trećeg uvida da je sve što postoji energija, četvrti kaže da nas ta energija, ili svemir održava i da ona odgovara na naša traženja (aludira li on to na inteligentnu energiju?).

Obzirom da smo otkinuti od tog izvora energije tražimo način kako povećati svoju osobnu energiju i psihološki je krademo drugima kroz nesvjesnu borbu manipulacijama ili prisiljavanjem drugih da na nas obrate pozornost i tako nam daju energiju. «Punimo se na račun drugih i to nas pokreće».

Iako ovaj uvid može zazvučati logično, veliki broj ljudi se stvarno «hrani» tuđom «energijom», neoprezno je u potpunosti preuzeti ovo kao istinu jer bi svijetom uskoro hodalo mnoštvo paranoika.

5. Poruka mistika
 

Peti uvid objašnjava mistično iskustvo kroz izmjenjeno stanje svijesti («99% stvarnosti je nevidljivo, a naša nesposobnost da prihvatimo tu nevidljivu stvarnost, posljedica je niske razine svijesti») koje omogućuje razvijanje intuicije, sagledavanje budućnosti (vidovitost) kao i mnoge druge parapsihološke fenomene. Ta spoznaja predstavljena je kao «kozmički osjećaj» koji čovjekovu energiju uzdiže na više vibracije. Takvo iskustvo, prema R., vodi povezivanju s božanskom unutarnjom energijom i traženju istine unutar sebe, ono naravno uključuje i ideje o prijašnjim životima tj. reinkarnaciji.

Isto tako tumači da kada ovladamo mističnim iskustvima, biti ćemo sposobni izvor energije koristiti po volji.

Ovakva teorija evolucije ne ostavlja mjesto osobnome Bogu, pa naravno, ni pojmu grijeha, a ipak R. sugerira kako bi crkva umjesto evanđelja, ili uz evanđelje, mogla prihvatiti i poučavati uvide. Smiješno.

6. Prošlost

Što duže smo prikopčani na spomenuti izvor energije (ovo me neodoljivo asocira na film «Avatar»), to nam ona više nedostaje kada se, zbog stresa npr., iz nje iskopčamo. Tada počinjemo krasti tuđu energiju. Kada si osvjestimo taj proces, naša je veza stalnija i sposobni smo otkriti vlastitu stazu duhovnog razvoja, tj, razvijati osjećaj svrhe ili smisla života. Dakle, šesti uvid pomaže ljudima da spoznaju svoju svrhu, svrhu boravka na zemlji koja se razlikuje od one predstavljene u evanđelju. Naravno, intuitivna vodstva ili duhovni vodiči se podrazumijevaju na stazi koja vodi ka «prosvjetljenju»

Osim toga, šesti uvid otkriva da se misao Istoka i Zapada može spojiti u višu istinu a ona vodi samouzdizanju (potpuna suprotnost poniznosti koju Isus propovijeda).

7. Pridruživanje toku

Kada si čovjek posvijesti svoju misiju na zemlji, on unapređuje «tok podudarnosti» i prepušta se njihovom vodstvu.

O ljubavi R. kaže «to je osjećaj koji je prisutan kad je čovjek povezan s energijom koja mu je dostupna u svemiru». Ovdje on zanemaruje ljubav kao voljni moralni čin (kako se tumači u kršćanstvu) već ju svodi na puki osjećaj, i, nasuprot kršćanstvu koje ističe efektivan čin te ljubavi, R. ju tumači kao isključivo afektivnom.

(Ljubav nije neki sladunjavi osjećaj, ona je puno veća od toga, djelotvorna, ona je čin bezuvjetnog predanja i žrtve a uzor i mjera takve ljubavi je upravo Krist.)

8. Međusobna etika

Osmi uvid kaže ako želimo postići češće pojavljivanje podudarnosti koje nas usmjeravaju na pravi put, moramo povećavati duhovno uzdizanje svake osobe koja nam se pojavi na životnom putu.

9. Rađanje kulture

Najinteresantnije u devetom uvidu je suprotstavljanje obiteljima s većim brojem djece tumačeći kako ne bi trebalo donositi djecu na svijet osim ako ne postoji najmanje jedna osoba koja se može punom pažnjom posvetiti svakom djetetu.

Deveti uvid kaže da će, kad čovjek dosegne ispunjenje svoje duhovne svrhe, tehnologija biti toliko napredna da će sve biti automatizirano pa ćemo se moći posvetiti isključivo svome duhovnom razvoju. Taj razvoj će nas toliko uzdignuti da ćemo i svoja tijela preobraziti u duhovno obličje (čini se kao da aludira na uskrsnuće tijela??) sjedinjujući ovozemaljski s onostranim dokidajući ciklus reinkarnacije.

Isto tako taj uvid predskazuje da će ljudi dragovoljno smanjiti svoj broj na zemlji «kako bi svi mogli živjeti na najjačim i najljepšim mjestima».

U tom zlatnom novom dobu jedino «evanđelje» koje će se još propovijedati biti će «Deset uvida».

Redfield odlučno ističe kako njegovih «Deset uvida» (sada već postoji 11 a u pripremi je i 12) pojašnjavaju istinu Crkve i pokazuju što Sveto pismo u stvari znači. Već pomalo dosadno (obzirom na sve one koji su i prije njega za sebe to tvrdili) i on se predstavlja kao novi egzegeta Svetog pisma. Ono fascinantno je da ljudi poput njega, koji nisu niti upoznali Sveto pismo i Istinu koju ono donosi, sebe smatraju rijetkima koji ga znaju protumačiti ispravno.

Prema onome što R. navodi kao tumačenje Biblije i Isusa Krista (priča o energiji koja je ispunila i promijenila grupu ljudi i isticanje kako je Isus rekao da ćemo činiti i veća djela nego ih je činio on) jasno je da rukopis nudi gnostičke i okultne tehnike za ostvarenje onoga što je sadržano u Bibliji (!!!).

Prema R. Isus je primjer povezivanja s tom energijom, on je povećao svoju «energetsku vibraciju» na tu razinu da je postao toliko lagan da je mogao hodati po vodi...

«Cijele skupine ljudi kada dosegnu određeni nivo postati će nevidljivi onima koji su još uvijek na na nižem nivou (...) a to će označiti da prelazimo zapreku između ovoga života i onoga svijeta iz kojega smo stigli i u koji odlazimo kad umremo...» Naime, Isus je prešao tu zapreku i pokazao kako se to radi a ako se povežemo s tim istim izvorom, možemo i sami, polako krenuti tim putem.

Ovdje bi se u obranu ove teorije moglo reći kako R. zapravo na «moderan» način priča o putu svetosti kojim bismo svi trebali poći slijedeći Krista, čak se jako u svojim fikcijama oslanja na uskrsnuće tijela, no, gdje su u toj priči ljubav, milosrđe, milost Božja, grijeh... Vrlo spretno je izbjegao sve ono što bi moglo zazvučati teško i kao bilo kakva odgovornost pred Stvoriteljem, a time i zanemario dvije najvažnije zapovijedi: «ljubi gospodina Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom» i «ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe», bez čijeg obdržavanja niti jedan neće u nebo, ili prigodnim riječnikom, zavibrirati dovoljno visokom frekvencijom da bi stigao tamo od kuda je došao.

Kako čovjek voli sebe praviti pametnim i uzdizati se kao poznavatelj istine i velikodušni djelitelj prosvjetljenja...Ali što će biti s tim čovjekom kada stane pred lice samoga Boga, kad se susretnu oči u oči i kada ogoljen od svih svojih «znanja» i velikih fantastičnih teorija bude preispitan? Hoće li se i onda smatrati velikim poznavateljem Istine kad u prisudstvu te Istine spozna svoju zabludjelost i u dubini duše osjeti bol, kako svoje tako i zabludjelosti svih onih koje je vodio za sobom?? Što li će tada reći kada se susretnu, oči u oči, on i Bog...

Sudbina ili Bog?

Još jedna «istina» na koju se New age poziva je rok trajanja bogova, prolazi sve pa i bogovi. To je svojevrstan protest proizašao iz konzumističkog gledanja na Boga od kojega se očekuje da služi čovjeku za zadovoljavanje njegovih potreba umjesto na Boga s kojim treba surađivati. Na čovjeka se gleda kao slučajno odabranog (samo) dijela šireg kolektiva čije planove i nade bogovi ne uzimaju u obzir. Osobnog Boga koji je u postojanje pozvao svakog pojedinog čovjeka kao dragocjeno mu biće, zamjenjuje se neosobnim silama, «nebom», sudbinom (iz takvih tumačenja proizlazi i magija kao moć mijenjanja sudbine)...

U kršćanstvu ne postoji vjerovanje u sudbinu no kad bismo taj pojam htjeli objasniti iz perspektive kršćanstva mogli bismo reći da je čovjeku «suđen» život u prijateljstvu s Bogom i da je predodređen za nebo «Tako: u njemu (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, za hvalu Slave svoje milosti» (Ef 1, 4-5).

No, iz činjenice da neki preziru suživot s Bogom, niti ta «sudbina» nije apsolutna obzirom da Bog poštuje čovjekovu slobodu koju mu je dao i dopušta mogućnost izbora. Očito je da je čovjek slobodno biće te da ga Bog ne zarobljuje već unaprijed određenim putem, sami smo gospodari svoje «sudbine» no i odgovorni za povjerenu nam slobodu.

Zbog čega potreba za vjerovanjem u sudbinu?

 

Zbog svoje nestrpljivosti i mlakosti, čovjek se od početka svoga postojanja bori s iskrivljenim slikama Boga prikazanog kao nepravednog. Iako je to potpuni apsurd, čovjek je sklon mjerenju, kako drugih ljudi tako i Boga, prema samome sebi. Bog je postao dežurni krivac. Sve naše neuspjehe, gluposti i promašaje skrivio nam je Bog jer nije isplatio naše služenje njemu. Koliko smo samo puta čuli (i iz usta onih koji se smatraju velikim vjernicima) «Zašto ja Bože pa dao sam ti ovo i ono, suzdržao se od onoga radim tako i tako...?», čini se da mnogi pokušavaju trgovati s Bogom i cjenkati se zaboravljajući da je prava ljubav ne mjerljiva. Bog jest rekao da će svakome platiti po djelima njegovim, no to nam ne daje pravo (a ni moć) da ga požurujemo ili tražimo avans, a i jesmo li dobro pobrojali svoja djela?

Zbog takvog viđenja situacije čovjek, umjesto da se uhvati življenja ovozemaljskog života i da uči na greškama i raste, opravdava svoj kukavičluk i lijenost sudbinom; «Što mi vrijedi kad je ionako sve zapisano unaprijed...»

To je jedan razlog zašto bi mnogima odgovaralo postojanje sudbine «nisam ja kriv, nebo se urotilo», a drugi, taj se rađa iz oholosti i narcisističke ljudske prirode; ako postoji sudbina onda postoji i način manipulacije njome, a ako uspijemo izmanipulirati sudbinu i izmjeniti ono zapisano onda smo veliki kao Bog, sami smo svoji gospodari i imamo dokaz da je Svemogući samo izmišljotina onih nižih koji nisu sposobni doći do istine. Upravo se tim drugim koristi i New age i odvodi u okultizam i magiju. U oba slučaja ono što čovjek ne vidi je, šteta koju sam sebi nanosi, umjesto da mu je svaki pad poticaj da slijedeći puta skoči još višlje i dodirne novi oblak, on se uvlači u tu rupicu u koju je upao, besmislen i jadan, i zadovoljava se blatom u iščekivanju da «sudbina» odradi svoje. Ili umjesto da svojim rukama, znojem i trudom osvoji, pobjedi i osjeti istinsko ispunjenje zbog postignuća, okreće se «silama svemira» i dragovoljno se predaje u roblje za pokoju mrvicu kratkotrajnog zadovoljstva.

Naravno, ne treba potpuno odbaciti misao da ipak postoji neka Providnost koja nas vodi kroz život i da se sve događa s razlogom (bilo dobro bilo loše) pa i to da smo baš mi ovdje i sada i da nam je povjerena zadaća, no taj razlog nije neka nepravedna kazna ili samo igrica okrutnog Boga. Razlog svemu su rast i spoznaja a kakvu lekciju ćemo prizvati u svoj život ovisi samo o nama.

U ovom novom dobu, bitka za duše vodi se spretno ponuđenim idejama a najveća moć krije se u suvislosti. Kada bi bile otvoreno neprijateljske svi bi ih se klonili a kada bi bile same besmislice lako bi ih bilo razotkriti. Iako većina ideja New agea vodi u stupicu, zbog onih nekoliko valjanih je dobro biti dijaloški otvoren tom novom svjetonazoru, no ne na štetu predane nam objave, već radi njezinog što učinkovitijeg prenošenja i ljudima našeg vremena.

I složila bih se u jednoj mjeri s New age istinom s početka ovog teksta, bogovi, oni umjetno proizvedeni, ljudskim mozgom smišljeni, uistinu imaju rok trajanja, za vrlo kratko vrijeme, na duh New agea past će prašina a naslijedit će ga neki noviji, fantastičniji, no i taj će proći i tako malo po malo svijet ide ususret onome koji nikada ne prolazi, Kristu.

Iz pera "proroka" - Reinkarnacija

Reinkarnacija, nezaobilazna je dimenzija novodobne duhovnosti. Novodobni iscjelitelji ističu da svaki od nas, prije ulaska u ovaj svijet, zajedno s Bogom odlučuje o tijelu koje će uzeti, roditeljima i drugim okolnostima potrebnim za ispunjenje vlastite zadaće na zemlji... Osim toga, vrlo istaknuta tvrdnja je i o nepostojanju pakla koga se zamjenjuje tumačenjem da vječnost čeka svaku dušu i svaka može do kraja ispuniti svoje poslanje. Ovakvi stavovi u potpunoj su suprotnosti s Isusovim najozbiljnijim upozorenjima! Biblijsko mjesto koje Yogananda i drugi zagovornici reinkarnacije najćešće navode sebi u prilog, jest Evanđelje po Mateju 17, 10-13, kojim se i Coelho u pomalo izokrenutom smislu služi: "Bez sumnje Ilija će doći i sve postaviti opet na svoje mjesto. Ali vam kažem da je Ilija već došao samo ga oni ne prepoznaše, nego postupiše s njim kako im se prohtjelo. Tada razumješe da im Isus govori o Ivanu Krstitelju.". Iz ovoga odlomka nemoguće je izvesti zaključak o inkarnaciji Ilije u Ivanu Krstitelju, jer je opće poznato da Ilija nije ni umro, već je u vihoru uzašao na nebo. A reinkarnirati se može samo onaj koji je odložio svoje tijelo!

U pogledu reinkarnacije, novost Novoga doba je u tome što ne poznaje dilemu reinkarnacija nasuprot uskrsnuće, nego te dvije proturječne ideje pokušava objediniti. Dok reinkarnacija u Hinduizmu ima negativnu konotaciju, u New ageu zvuči optimistično. Takve ideje su izokrenuto tumačenje izvornog pojma reinkarnacije s kojim nemaju nikakvog zajedničkog temelja. Odnos reinkarnacije i kršćanstva pokušava objasniti Gerda Johst: "Isus je postigao to da se samo one duše koje su suvišne labilne i koje imaju premalo čvrstine da bi dorasle svemirskim zračenjima, moraju još jednom poslati na zemlju radi njihovog očvršćivanja. Prirodni zakoni su neumoljivi. Svi znamo da može opstati samo onaj tko je snažan. Isto tako vrijedi i u svemiru". Na negodovanje jednog svećenika o njenim teorijama, Gerda tumači kako je njoj (navodni) Isus odgovorio kako Božji sluge trebaju biti sretni zbog toga što je reinkarnacija utkana u tkanje vječnosti "Ja se nisam izjasnio da je grijeh vjerovati u ponovno utjelovljenje. To spada u tajne koje u vrijeme mojeg zemaljskog života nisam razotkrivao."

Nekoga bez one duboke vjere i shvaćanja Svetoga pisma, ovakva izjava, pod krinkom objave, može i navesti na razmišljanje o toj mogućnosti no, ovakav Isusov odnos prema svećeniku, u apsolutnoj je suprotnosti s autentičnim Božjim objavama. Kako upozorava sestra Faustina Kowalska: "Duša koja svoja nadahnuća ne podlaže strogom nadzoru Crkve tj. ispovjednika, time očituje da je vodi zao duh. (...) Sotona se može čak obući u odjeću poniznosti, ali odjeću poslušnosti ne može obući i tu dolazi na vidjelo njegovo djelo" (iz "Dnevnik sestre Faustine Kowalske").

Svi proroci Novoga doba (pa tako i Gerda), svoje objave tumače kao dopunu onih starih kršćanskih objava, no zaboravljaju da je On rekao da je sam objavio sve što je trebalo ljudima znati te da će ustati mnogi lažni proroci i poziva na budnost i oprez, "Eto, sve sam vam unaprijed rekao" (Mk 13/23).

Prema novodobnim prorocima Isus sada šalje čete anđela da bi nas sačuvao od propasti i kako bi čovječanstvo vodio u sretno Novo doba zrelosti i visoke duhovne kulture i pozivaju nas "Otvorimo se ovim nebeskim bićima koja nama mogu upravljati samo u slučaju ako otvorimo srce i dušu!". Otvoriti im vrata zadnje je što bi kršćaninu u životu palo na pamet! Baš naprotiv, molimo, "od vrata paklenih oslobodi nas Gospodine!".

Također, Gerdin Isus kaže da snagama ljudske ljubavi održava Zemlju. Ne daj Bože da stvarni Isus egzistenciju ovoga svijeta prepusti isključivo snagama naše ljubavi, brzo bi ovaj svijet propao!

Iz pera "proroka" - Više razine svijesti

Danas je sajam duhovnosti, između ostaloga, preplavljen i spiritistima koji su ovaj puta spiritizam preimenovali u kanaliziranje. Naime, razlika između spiritizma i kanaliziranja je samo formalna. Dok spiritisti zazivaju duše pokojnika, oni koji se bave channelingom (kanaliziranjem) tvrde da zazivaju anđele, svece, Isusa, Majku Božju, odnosno više razine svijesti.

Tako se Kršćanstvo, danas u ovo Novo doba, vrednuje u odnosu na čuda. "Činiti čuda" u Coelhovom smislu, znači biti blizu izvorne kršćanske istine. Od Duha Svetoga karizmatici mole za dva , danas vrlo popularna dara, dar liječenja, od tuda invazija iscjelitelja, i dar proricanja, invazija vidovnjaka. Opet je tu u drugom planu porijeklo tih darova. Bog, vrag, priroda- sve je relativno jer od svega su najvažnija čuda!

Tako se, na žalost, Isusov poziv na sličnost njemu protumačio samo kao- činiti čuda kao što ih je činio On, a zaboravlja se (ili namjerno smeće s uma) na što nas je Isus zapravo pozvao- ljubiti Boga, sebe i bližnjega svoga bezuvjetnom ljubavlju, baš onako kako i On nas ljubi.

Zanimljivo je rezoniranje jednog indijskog gurua, Rabindranatha Maharaja, koji je nakon smrti oca nastavio igru reinkarniranog boga na zemlji. Nakon što je prošao sva indijska okultna iskustva, obratio se na kršćanstvo i na trotjednom seminaru u Zagrebu dao svjedočanstvo:
"Ja sam kao dijete sanjao o danu kada će me otac izvesti van. I kao pobožan dječak sanjao sam o tome da bismo zajedno igrali nogomet. Ništa od toga se nije dogodilo. A ja nisam iznimka, Postoje milijuni djece hindusa koja prolaze kroz iste stvari jer u um njihovih roditelja odjednom dođe zamisao da učine nešto pobožno i na raju to završi zanemarivanjem djeteta... Ali to nitko ne kritizira, to se u potpunosti prihvaća. I kao jedinom djetetu tog brahmana, ljudi su se klanjali pred mojim nogama, štovali me. Zauzeo sam mjesto svoga oca, spremno i voljno. Već sam bio jako pobožno dijete. U najranijoj dobi već sam počeo učiti yogu i meditaciju. Intenzivno sam proučavao spise. Toliko toga sam učio napamet i štovao mnoge bogove: Krišnu, Višnu, Šivu, Brahmu... Štovao sam bogove životinje: slona, kravu, zmiju, majmuna. Molio sam im se i vjerovao u njih, što čine i milioni hindusa svakoga dana. Vršeći yogu i meditaciju imao sam mnoga mistična iskustva. Bahti-yoga, karma-yoga, mantra-yoga...ponavljanje mantre da bi se dostigao cilj tj. bog.

Dragi prijatelji, i meditacija je dio yoge a u istočnoj meditaciji morate isprazniti um i ne razmišljati niočemu. Um mora biti čist, potpuno prazan. I kada postignete to pasivno stanje, neko neutralno stanje, onda počinju mistična iskustva. Imao sam iskustva u transu kao kada susrećete nadnaravna bića, vidite sve sjajne boje, čujete mističnu glazbu. Kada sam došao u Englesku nekoliko godina kasnije, u šezdesetim godinama, u vrijeme studija, bio sam zapanjen kada sam našao ljude koji su otpali s Oxforda i Cambridgea, a uzimali su LSD i sl. I opisivali mi svoja iskustva. O tome sam više napisao u svojoj knjizi. Bio sam kao Indijac zapanjen jer su oni iskusili drogom ono što sam ja iskusio bez droge meditacijom... I došao sam do zaključka da izvor mora biti isti. U svojoj meditaciji, u iskustvima u transu, s jedne strane sam susretao bića koja su bila šarena i sjajna, a s druge sam susretao bića groznog izgleda, strašna i demonska. I bilo mi je neugodno tada. Mislio sam: ja sam dobra osoba, pobožan sam, kako je moguće da iskusim takve stvari? Želim biti oslobođen toga. Ali svaki puta kad sam meditirajući upadao u trans, iskusio sam iste stvari. I to me je nastavilo mučiti. Bio sam jako pobožan, ljudi su dolazili i klanjali mi se, željeli su moje blagoslove za svoj slijedeći život. Ali ja sam imao problem. Unutar moje pobožnosti, misticizma, duhovnosti, bio sam prazan u sebi. Nisam bio zadovoljan. Da, na Zapadu postoji nezadovoljstvo, ali isto tako i na Istoku postoji puno nezadovoljstva među pobožnim ljudima. Čak i svećenici i gurui i yogiji su nezadovoljni. To nezadovoljstvo je središnja neuroza našeg svijeta. Svi smo mi prazni. Nešto nedostaje. Nešto je krivo. I današnja ljudska rasa priznaje: Nešto je radikalno krivo. Osjećao sam se loše zbog toga, ljudi su dolazili k meni, davali mi novac, tražili blagoslov, a ja im nisam imao što dati. Jedno sam shvatio: da sam grešnik poput svih. A to hinduizam ne naučava. Hinduizam ne naučava o grijehu. I ne postoji oproštenje grijeha. Postoji karma- što sijete to ćete i požeti. Čak i bogovi potpadaju pod karmu."

Ovo je dio ispovijesti gurua koji je prešao na kršćanstvo. On svoje iskustvo s astralnih razina povezuje s uzimanjem opijata. I sam Coelho zanimljivo uspoređuje kokain i đavolski utjecaj: «Velika igra s đavlom je identična onoj s kokainom: daje ti osjećaj neizmjerne moći. Zato sam je poistovijetio s kokainom: kokain ti daje isti osjećaj moći, gospodstva, apsolutnog pouzdanja, ali je to sve samo privid. U stvarnosti si rob.»

Kao i u spiritizmu, naum o kontaktiranju s onostranim bićima ovisi o mediju. Tako Coelhov glavni junak u jednom od romana, prorok Ilija (ne onaj biblijski) priziva svog anđela. "U tom času ukaza se anđeo Gospodnji ušutkavši njegova anđela čuvara"- u okultnoj hijerarhiji anđela, jači se nameće slabijem- "Sve oko njega se zatamni i nađe se okružen tisućama bijelih svjetlucavih točkica.(...) Htjede sjesti, ali tek tada ustanovi da nije u stanju pomaknuti ni jedan jedini mišić. (...) I ovaj puta nije mu anđeo čuvar govorio, već nešto jače i moćnije. Bojao se da bi, ako ne izvrši zapovijed, svi njegovi poslovi mogli biti ureknuti." Iz takvih odlomaka očigledno je da onostrana bića ne poštuju slobodnu volju, već tiraniziraju! Naravno da od takvoga "Boga" i sam čitatelj želi pobjeći. Tu se isprepliću vjera i praznovjerje i nekom vrstom ideala postaje "svuda vidjeti anđele", a i današnji iscjelitelji iniciraju ovakva iskustva.

Proroci Novog doba- Coelho (II)

"Alkemičar"

U djelu "Alkemičar" Coelho transcendira sve religije u prilog alkemiji kao onoj koja je u temelju svih religija a istovremeno ih sve nadilazi. Isprepliće islamsko-kršćanske elemente a u želji da svoju priču učini intrigantnom i čitatelja pouči tajni sreće, popularizira magiju i alkemiju kao oruđa kojima se sreća ostvaruje...

Coelho je svojim alkemičarom popularizirao čudnu mješavinu misticizma, magije i arhaičke nauke, posebno spiritualni vid, u ovom vremenu buđenja religijskog na prijelazu u novi milenij.

Priča počinje ovako: "Mladiću je bilo ima Santiago". Nosio je knjigu (naslućuje se simbol gnoze) i tjerao ovce (povratak prirodi i prirodnim religijama). Prvo prenoćište sa stadom bilo je pod zvjezdanim nebom (simbol astrologije i sudbine: "Energija zvijezda ulazi u nas i daje nam moć da činimo čuda"), uz crkvu (antikna čuvarnica kulturnog blaga).

A prva Santiagova zapažanja vezana su uz neku "tajanstvenu energiju koja spaja njegov život sa životom tih ovaca" s kojima je sudbinski vezan skoro pune dvije godine. Pripovjetka je ukomponirana mudrosnim notama koje čitateljev duh uvode u osnove kontemplativnog iskustva u kojima se čitatelj ugodno osjeća. Kontemplacija je zapravo prirodna potreba duha koja mora biti zadovoljena na ovaj ili onaj način što proroci novoga doba iskorištavaju kao vrlo plodno tlo za promicanje svojih ideja.

Mladić u crkvi, koja je prema njegovim razmišljanjima bila možda ukleta (veza crkve i prokletstva), traži uzrok svojih snova i osjećaja bijesa. Možda zbog potiskivanog libida i nametnutog mu osjećaja krivnje (?!) što je česta tema u Coelha. Istovremeno nam ukazuje na bijeg od odgovornosti (slobode) u imaginarnost (magiju), toliko prisutan u našem vremenu!

Svoju pismenost Santiago duguje sjemeništu u kojem je boravio ne po vlastitoj želji (kao ni Coelho). Prema Coelhu, katoličke odgojne ustanove su monstruozne što ističe u svojim romanima a na likove projicira vlastitu ogorčenost zbog zatočeništva. Ako već nije dužan nikoga oduševljavati za Bogu posvećen poziv, tko mu daje pravo da od njega odvraća??

Santiago je pustolovinu smatrao važnijom "nego spoznati Boga i ljudske grijehe". Tom rečenicom autor predstavlja Crkvu kao instituciju koja ugrožava privatnost pojedinaca čeprkajući po njihovim grijesima. Takav stav ukazuje da je C. ili susretao doista samo "kršćanske ličinke" bez ikakvog kršćanskog duha, ili je njegova odmazda bespoštedna.

Coelho, kao i drugi proroci novoga doba, služi se mnogim paradigmama u svrhu diskreditiranja svake institucije, poput S. MacLaine koja, u prikazima braka svoje majke, uspijeva pridobiti čitateljevu naklonost za slobodnu ljubav. Autorima se ne može i ne treba osporiti njihovo iskustvo, no izlagati vlastito iskustvo kao pravilo je smiješno!

"Ne znam kako to traže boga u sjemeništu"- razmišlja Santiago promatrajući kako se sunce rađa. Očita je sugestija da život na takav način posvećen Bogu, zatire čovjekove iskonske težnje za srećom, a glavni junak, pogleda uprtog u nebo, odabire život pustolova.

No zanimljivo, zapravo fascinantan paradoks, je da Santiago put ka ostvarenju svojih snova ne nalazi u slobodi (refleksija Coelhovog lutanja), on se slobode boji i od nje bježi. Njemu je potrebno nečije vodstvo. Vodstvo nekog višeg, a ako to nije Bog (kojeg se Santiago/Coelho lišio) onda su to bogovi. Tako se Santiago (kao i mnogi ljudi današnjice) obraća vračari

(tu se vide Coelhove vlastite povezanosti s magijskim tradicijama osobito kultom vještica).

Mladić dobija upute te se nagodi s vračarom (desetina blaga), zatim zakletva nad slikom srca Isusova (?!) i na koncu putokaz. Blago je skriveno u arapskome svijetu. Vračara upućuje Santiaga u svijet egipatskih piramida. One kriju tajnu "ondje ćeš pronaći blago koje će te učiniti sretnim".

Nadalje u priči dolazimo do misterioznog susreta sa starozavjetnim kraljem Šalema, Melkisedekom, koji je sa svoja dva kamena Urim i Tumim postao prototip mudraca i vidovnjaka istovremeno. Izbor Melkisedeka nije slučajan. Hermetika koja potječe iz drevnog Egipta, prema predaji, predana je čovječanstvu od Thotha, egipatskog boga mudrosti kojega su Grci prozvali Hermes Trismegistos. Hermes je otac ezoteričke mudrosti. Predaja kaže da je bio suvremenik Abrahama.

Mladić prepoznaje mudrost Melkisedeka čije riječi aludiraju na osobu Isusa Krista. Kroz Alkemičara progovara (reinkarnirani?) Krist (ili čak obratno?) "Zlo nije ono što ulazi čovjeku kroz usta. Zlo je ono što iz njih izlazi" (očito je postalo je jako moderno slušati Kristove riječi iz usta raznih gurua...).

Kulminacija romana "Alkemičar" je na samome kraju. Umjesto instrukcija o alkemiji, Alkemičar reče: "Sve što trebaš znati naučilo te putovanje. Nedostaje samo jedno." A to je tajna alkemičarskog umijeća koje je on (alkemičar) naučio od svojih djedova a oni od svojih djedova i tako do postanka svijeta. Iz toga možemo zaključiti kako je alkemija prastara mudrost čiji korijeni sežu u kozmičku genezu. "Sva znanost Velikog djela mogla se zapisati na običnom smaragdu no ljudi nisu obraćali pažnju na jednostavne stvari i počeli su pisati rasprave, tumačenja i filozofske studije. Govoriti kako bolje poznaju put od drugih. No smaragdna ploča još i danas postoji."

Autor nas je doveo do piramida i tamo čitatelju predstavio neko praevanđelje zapisano na smaragdnoj ploči. Svi kasniji učitelji čovječanstva (Isus, Buddha, Muhamed) koji su "počeli govoriti kako bolje od drugih znaju svijet", sve kasnije razvijene religije, svoj izvor imaju u toj smaragdnoj ploči. A ta ploča postoji i danas i treba je tražiti u egiptu, odakle potječe i hermetika koju je objavio (prema predaji) bog Thoth (od čega će se kasnije razviti i Tarot). Egipatski bog mudrosti kojega su helenisti slavili kao "Majstora nad majstorima". Neki autori ga identificiraju sa starozavjetnim svećenikom Melkisedekom (od tuda u Coelhovom romanu) a on je u Alkemičaru ista ona osoba koja se u hermetizmu slavi kao "Majstor nad majstorima". Evanđelje hermetizma kojega čini sadržaj smaragdne ploče, Coelho stavlja kao prapočetak svim religijama koje su se iz njega razvile. Smaragdna ploča je (po Coelhu) ujedno i najkraći put do Duše svijeta s kojom on komunicira znakovnim jezikom. To je Coelhova tajna.

Prema učenju P. Coelha, J. Murphyja (najp. knjiga "Snaga podsvijesti") i sličnih, iz Smaragdna ploče razvile su se sve religije. Ona je bila (prema njima) neka praobjava koju su osnivači religija samo reinterpretirali. Zato (da bi to naglasio) se Coelho poslužio Melkisedekom koji je, prema Bibliji (Post 14,18), izašao pred Abrahama, iznio kruh i vino i blagoslovio ga, a prema Poslanici Hebrejima, "taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao ususret Abrahamu koji se vraćao s poraza klraljeva i blagoslovio ga (...) on bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on kojemu dani nemaju početka ni život kraja". To se izvrsno uklopilo u Coelhov alkemijski svijet koji, posredstvom "eliksira života vječnoga" može dati besmrtnost. Taj Melkisedek- dakle mitski bog Thoth- je blagoslovio Abrahama. A dobro znamo da je upravo Abraham praotac triju velikih monoteističkih religija; židovstvo, kršćanstvo i islam. Tako je Coelho mudro objasnio praobjavu tj proizlaženje (prema njegovim teorijama) svih religija iz Evanđelja hermetizma.

Zbog te ideje Paulo Coelho imenovan je posebnim savjetnikom pri UNESCO-vom programu Duhovna ujedinjenja i međunarodni dijalozi, a 1999. dobio je Kristalnu nagradu za ujedinjenje različitih kultura. Taj vrač (kako se i sam deklarira) objedinjuje sve religije i kulture na principima hermetizma, ezoterije i magije. On je jednostavno to sve relativizirao i taj relativizam apsolutizirao, a istim namjerama obiluje sva literatura s područja New agea.

Ideja relativiziranja religija i njihovo svođenje na zajednički nazivnik jasno je izražena u izjavi: «Bio sam u Indiji i u Egiptu. Upoznao sam velike učitelje magije i meditacije. Živio s alkemičarima i svećenicima» kojom spaja nespojivo i zaključuje da je Istina tamo gdje je vjera ali je problem u odabiru religije jer «budisti su bili u pravu, hinduisti su bili u pravu, muslimani su bili u pravu, židovi su bili u pravu. Svaki čovjek koji slijedi (iskreno) put vjere, kadar je sjediniti se s Bogom i činiti čuda.» Ovakav zaključak je donekle ispravan, svaki onaj koji živi s Bogom, ne važno kojoj religiji pripada, u pravu je. No ono što na žalost ne stoji je pretpostavka da baš svi vjerujemo u istoga Boga...

Kaže evanđelje za Isusa: «Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu» Ovo Isusovo djelo poučavanja je i danas potrebno, kada se srž kršćanske objave rastače pod izlikom tolerancije, mira, napretka, znanosti... Budite budni.

Svojim (autobiografskim) djelima, Coelho, ostavlja dojam kao jako duhovno ranjena osoba. On nije zlonamjeran nego piše kako najbolje može i zna. Čitatelju nudi smisao do kojeg je sam došao i u mjeri koliko je sam otkrio i sugerira čitatelju da se čuva onoga na čemu se i sam opekao. On je žrtva rana zadobivenih u sjemeništu koje traže lijeka. Prisjećanje na sjemenište uvijek je diranje u nezacijeljene rane koje prouzrokuju bol.
Ako Coelho razmišlja u smjeru da je to sve isto, zašto je onda njegov glavni junak (i sam Coelho) baš katolik? Zbog isključivo i samo tradicije a ne iz uvjerenja! To nije življena vjera koja angažira čitavog čovjeka i preobražava ga na Kristovu sliku. To je prije (ne)vjera koja Boga želi konzumirati, njime se poslužiti za ostvarenje vlastite svrhe! Koliko je onda vjerodostojan Coelhov stav spram katolicizma ako mu je temelj potpuno iskrivljena slika?

Može li netko tako duhovno ranjen ikoga izvesti na pravi put i ponuditi stvarna i dobra rješenja za pronalazak sreće? Ne.

--------------------------------------------------------------------------

Hermetizam- Hermetizam se kao duhovno znanje prenosio i knjigama. One knjige koje se pripisuju Hermesu Trismegistosu nazivaju se hermetika, ali uobičajen je i latinski oblik, hermetica. One obrađuju poprilično široki raspon tema: kozmička načela, prirodu, redove bića, spoznavanje božanskog, misticizam, magiju, alkemiju i medicinu.

Alkemija

Mitovi o alkemijskim postulatima jednako su stari kao i čovječanstvo. To su mitovi koji potječu od najranijih dana kada je čovjek, otkrivajući zakone prirode, ostajao bez daha pred njezinim tajnama i veličanstvenošću. Iz strahopoštovanja počeo se klanjati kozmičkim silama i nebeskim tijelima razvijajući kult i otvarajući svojoj duši prostor za Božju objavu koja se razvijala, a svoju puninu postigla u Isusu Kristu.

Velika većina onih koji nisu prihvatili svjetlo vjere čija nam je punina zasjala u Isusu Kristu, u svojim kultovima do danas nije daleko odmakla od (mitoloških) kozmičkih sila kojima pripisuju božanske atribute. Ti kultovi, ili svjetonazori, danas zaokupljaju i mnoge kršćane koji očito nisu još otkrili blago svoje vjere jer umjesto da grabe koracima naprijed, oni se vraćaju na počela.

Ti najstariji mitovi promatrali su Sunce kao muža koji svaku večer ide na počinak u Zemljino krilo koju noću oplođuje kovinama koje se razvijaju u utrobi Zemlje. Filozofsku podlogu tim mitovima dao je Aristotel naukom da je materijalni svijet sačinjen od bezlične pratvari iz koje, poprimajući vlažnost, suhost, toplinu i hladnoću, slijede četiri počela; vatra, zrak, voda i zemlja. Polazeći od toga, možemo zaključiti da se sve sastoji od ova četiri počela kombinirana različitim omjerima tj. da bi se jedna tvar pretvorila u drugu, potrebno je, dodavanjem ili oduzimanjem nekog počela, promijeniti njegov učinak u toj tvari.

Alkemijske ideje u Europu donjeli su Arapi koji su se, osvojivši Egipat, upoznali s postupcima obrade zlata. Propašću islamske vlasti u Toledu kršćanski su učenjaci, prevodeći arapske spise, u Europu donjeli i staro-grčku filozofiju s arapskim nadopunama i komentarima. Tako su alkemijske ideje prenesene na europsko tlo.

Prema prastarim mitovima, kovači u drevnih naroda uživali su ugled jednak svećenicima zbog njihove «tajanstvene» sposobnosti da se domognu mineralnih ruda te ih prerade u kovine. To je izgledalo čudesno pa je kovač bio nalik bogu Sunca i iskazivalo mu se poštovanje. Moć pretvaranja neplemenitih metala u zlato oponašala je ono što se događa u Zemljinoj utrobi a ta misao nalazi se na staroj smaragdnoj ploči koja se pripisuje egipatskom bogu Thothu: "Kako tamo gore, tako i tu dolje". To je prikaz glavnih alkemijskih postulata nazvanih "Veliko djelo":

1. pronalaženje kamena mudraca kojim će pretvarati neplemenite kovine u zlato izliječiti sve bolesti i osigurati dug život. U početku se vjerovalo da će se taj učinak postići oponašanjem Boga u skladu s "Kako tamo gore, tako i tu dolje".

2. potraga za eliksirom besmrtnosti, odnosno vječne mladosti, zajednička je arapskim i orijentalnim alkemičarima.

Taoisti su vjerovali da se usklađenjem yina i yanga život može produljiti. U tom smislu smo i danas preplavljeni raznim tehnikama koje na bazi ravnoteže energija obećavaju produljenje života ili bar holističko zdravlje.

U 19. i 20. stoljeću alkemija se ograničila na bavljenje mističnom (spiritualnom) stranom svoga umijeća a 

tajna alkemijskog umijeća sadržana je u krilatici Solve et coagula- Razriješi i spoji što je zapravo opis procesa pri alkemijskim postupcima. Na svakom novom stupnju tvar gubi svoja prijašnja svojstva tako da nastaje nova, plemenitija tvar. U spiritualnome smislu riječ je o smrti nakon koje slijedi novo rođenje, bolji i čistiji život, što se kao misao pojavljuje u mnogim religijama. Alkemijska formula je i duhovna i materijalna i čovjek dolazi do posljednjih oslobađajućih i prosvjetljujućih spoznaja, čemu su mudraci cijeloga svijeta oduvijek težili.

Alkemija i kršćanstvo

Kako Coelho izlaže, alkemijska spiritualnost pomaže čovjeku na putu njegove evolucije, odnosno, pobožanstvenja. "Alkemičari su mnoge godine provodili u laboratorijima promatrajući vatru koja pročišćava kovine. Toliko su gledali u vatru da im je time iz glave pomalo nestajala sva taština svijeta. A onda su otkrili kako je pročišćavanje kovina završilo pročišćavanjem njih samih." (odlomak iz Coelhove knjige "Alkemičar", str. 82.). Ovim odlomkom alkemija je transcendirala samu sebe i evoluirala u spiritualnost koja je postala sastavni dio duhovnosti New agea. No, ne treba podcijeniti značenje alkemije u svijetu mitova i religija a u novije vrijeme i psihologije. Ona baca novo svjetlo na, Jungovim riječima, "najtamnije i najtajnovitije stvari s kojima se naše iskustvo susreće", a to je ljudska psiha. Bitna je razlika između kršćanskog spasenja koje pretpostavlja milost Božju, nasuprot samospasenju koje postiže sam čovjek kroz alkemijski proces kao tehniku samorazvoja. Dok je prema kršćanstvu spasenje dar Božji, u alkemiji je ono plod vlastitih smoostvarenja.