Tekstovi o New age filozofiji i činjenice oko nastanka tog pokreta, preuzeti su ili interpretirani iz knjige "Proroci Novoga doba" fra. Josipa Blaževića u izdanju Teovizije








četvrtak, 22. travnja 2010.

Savjest kao organ čovjekova duha


Vrlo često se savjest stavlja u kontekst religije, i to kršćanstva.
Objašnjava ju se kao Božji glas u čovjeku. Ona te opominje, kažnjava, osuđuje ako činiš zlo. Ako je to djelovanje Božjega glasa onda je Bog netko tko mi naređuje: „Moraš“ ili: „Ne smiješ“, netko tko me osuđuje, pomno prati svaki moj korak i čeka spreman udijeliti mi packu... Naravno, uz takvu savjest ide u paketu i krivnja, zapravo čak se i poistovjećuju, krivnja=savjest.

Uslijed takve interpretacije, logično, javlja se osjećaj da je najbolje izbjeći savjest, što bolje je utišati da nas ne gnjavi pa da možemo biti slobodni raditi što hoćemo (pa čak i smislu duhovnosti), a obzirom da je ona Božji glas, najbolje i tog strašnog Boga maknuti što dalje da nas stalno ne sudi i da ne postavlja pravila koja moramo slijediti. Strah je najopasniji ubojica čovjekove psihe i duha pa treba ukloniti onoga koji taj strah sije.
Takvo, krivo, tumačenje vlastite savjesti nas i dovodi do ušutkavanja tog glasa u nama na način da negiramo postojanje Boga; "ako se riješimo zablude da Bog postoji, riješit ćemo se i te gluposti zvane savjest i konačno se osloboditi! Nesmetano ćemo uživati u sebi i svijetu!"

Krivo!

Krivo jer upravo i samo preko svoje savjesti, Božjega glasa, možemo istinski biti slobodni i uživati u sebi. Slaviti svaki trenutak svoga života i radovati se svakom narednom koji nas čeka bez strahovanja da ćemo se naći u slijepoj ulici. Na žalost, veliki broj ljudi ima krivu sliku općenito o Bogu jer su krivo odgojili svoju savjest. Krivim stvarima su je hranili pa je ona ili pothranjena i na samrti- a takva nema ni snage ni volje podupirati nas, ili je pretila i toliko velika i glasna da nas je pretvorila u svojega roba...

Kao što naše fizičko tijelo zahtjeva pažnju i brigu, tako i duhovno. I ono ima organe, i ono treba njegu. Savjest bi nam trebala biti prijateljica. Ona ne govori "kriv si i odvratan, zgriješio si protiv Boga i sada ćeš gorjeti u paklu" nego „Nemoj me razarati, nemoj ljude vrijeđati, nemoj razarati prirodu, budi dobar pa ćeš vidjeti kako ćeš uživati, i znaj, Bog stoji pokraj tebe i voli te i spreman ti je odmah pomoći da ispraviš savjest, da popraviš svoj život i ono što su drugi pokvarili kod tebe, a ti kod drugih.“
Bog je čovjeku podario savjest kako nikada ne bi zaboravio tko je i zašto, kako bi uvijek imao sjećanje na nebeski dom i Oca koji ljubi.

Savjest je putokaz na cesti koji pokazuje kako stići na cilj. Ona bi trebala biti duboko sakralan prostor, a opet tako univerzalan, u kojem prepoznajemo svoj život, svoje putove, svoje traganje.
Ljudi bježe od nje u nadi da će biti sretniji i zadovoljniji, a ona ih još više muči jer ne shvaćaju da uporno pokušavaju pobjeći od samih sebe. Ne može se pobjeći od savjesti, ona je dio nas, ona je MI, ali je se može ispravno prihvatiti, vrednovati kao ORGAN NAŠE DUHOVNOSTI, i zavoljeti je.


I, kako kaže prof.dr. Tomislav Ivančić;

"Inače, kad savjest počne lažno pritiskati, kad počne biti bolesna, kad te počne optuživati tamo gdje uopće nisi kriv, onda dolaze i suicidalne misli i ovisnosti, onda je to užas čovjekove patnje koju nitko ne može ispraviti. Najljepše otkriće u vezi savjesti mi je da je to središte čovjekova života. Ono što kaže II Vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes – to je ognjište kraj kojeg razgovaram sa Svemogućim Bogom. Savjest mi je kao most preko kojeg mogu razgovarati s Bogom, daje mi mogućnost da otkrijem Boga, ljepotu, dobrotu, ljubav, da otkrijem svijet. Savjest ima relacije prema svemu. Nebo počinje tamo gdje ja puštam da me savjest povede."

Vrlo često (pa i u kontekstima izvan vjere i religije) možemo čuti, pa i sami izjaviti da nas peče savjest zbog nečega, ali na žalost danas se to kaže tek toliko da damo do znanja da smo u nekoj dubini ipak svjesni kako smo mogli drugačije i bolje, ali šta se može, nismo imali izbora. Ili kako bismo sami sebe utješili da smo ipak dobre osobe jer (unatoč ne tako ispravnim postupcima) osjećamo i čujemo savjest... Ali koliko smo stvarno dobre osobe ako smo u stanju ušutkati najčišći i najispravniji dio sebe, ne slušati svoj duh koji je bezgraničan (za razliku od uma ili tijela) i u stalnoj vezi s Bogom, ušutkati i namjerno prečuti glas Boga??
Jesmo li svjesni uopće posljedica takvoga čina?

Danas, kada je čovjek otuđen od Boga, svijeta, pa i samoga sebe, kada čezne za Božjim zagrljajem i vraćanjem u onu sigurnost koju samo On pruža, osobito je važno shvatiti savjest i njezinu potrebnost i održavati ju čistom kako bismo se mogli osloniti na nju i biti sigurni da naš kompas savršeno radi.

utorak, 13. travnja 2010.

O Kršćanskoj Meditaciji (iz pera p. Slavka Lovrića)

Osnove Kršćanske meditacije, s uputama i smjernicama za meditiranje.

I. Zašto meditirati?

Važna je svjesnost pri molitvi i meditaciji. Staviti se u Gospodinovu prisutnost, uložiti trud, jednostavno i mirno činiti ono što mi pomaže da se uživim i doživim duhovnu stvarnost koju mi Gospodin nudi.

1. Otkriti meditaciju kao nešto što je neobično važno za moj život

- hrana za moju dušu
- voda bez koje ne mogu opstati
- zrak za moja pluća
- kondicija duše
- svjetlo koje obasjava moj svijet i moj dan
- susret: s Bogom, s drugim čovjekom, sa sobom
- svijet mira i tišine koja me obnavlja
- slušanje u kojem čujem govor koji u buci ne mogu čuti
- prilika da progovorim srcem mome Gospodinu
- nestaju strahovi, nesigurnosti, agresije
- jačanje moje volje
- utjelovljenje istine i života u moje biće
- povezivanje dviju obala života
- otkrivanje svijeta 'biti' u stalnoj ponudi 'imati'
- formiranje osobnosti
- učenje 'umiranja' i opraštanja
- odgovori na 'neodgovoriva' pitanja
- jasnoća i upute za daljnji hod kroz život
- izlaženje iz vlastitog 'ja' i ulaženje u Božji 'JA'
- novi prostori duhovnog perivoja
- nova stanja i struje u mom biću
- zdravlje (tolike bolesti dolaze radi rastrganosti moga bića, nemira, nespokoja, grča,...).
- postajem novi čovjek
- odgovor na život: odakle? kamo? zašto?
- mogucnost Bogu da izvodi svoje djelo oblikovanja moga bića
- preventiva, terapija, lijek
- donošenje drugih, i svega Bogu
- cilj meditacije: primjena na život


2. Prakticirati

važno je početi meditirati. Kada? Od danas. Najljepše u mom danu bit će susret s Gospodinom u mojoj meditaciji.
Jedan od razloga zašto ljudi ne meditiraju jest sljedeći: nikada nisu osjetili blagoslov i bogatstvo meditacije. Znate li koliko Pogoreliću treba svirati svaki dan da bi ostao u kondiciji? Barem 5-6 sati. Nema izbora ako hoće biti virtuoz. Kod meditacije ne treba slušati osjećaje. Trebam, to mi koristi, ne mogu kvalitetno živjeti bez meditacija. Hoću, moram, trebam meditirati.

II. Tijek meditacije

Pripravna molitva: molim milost u Boga, našeg Gospodina, da sve moje nakane, čini i djela budu upravljena čisto i potpuno na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva /DV br. 46/>
Prva predvježba: predodžba mjesta, okom mašte gledam stvarno mjesto gdje se nalazi predmet koji hoću promatrati; npr. hram ili goru gdje se nalazi Isus ili naša Gospa, već prema tome što hoću promatrati.../47/

Druga predvježba: molim Boga, našega Gospodina, ono što hocu i želim. Ta prošnja treba biti u vezi s predmetom razmišljanja, tj. promatram li uskrsnuće, trebam moliti radost s radosnim Kristom; ako je ono u muci, valja mi moliti boli, suze i muku s izmučenim Kristom. Tu ću moliti da se postidim i pokajem pred samim sobom, gledajući koliko ih je suđeno za samo jedan smrtni grijeh, a koliko puta sam ja zaslužio da zauvijek budem osuđen zbog tolikih svojih grijeha. /48/
Prije svakog promatranja ili razmišljanja treba izmoliti pripravnu molitvu, koja se ne mijenja, i obaviti dvije spomenute predvježbe, koje se katkad izmijene, prema potrebi predmeta. /49/
Tri točke: dozvat ću sebi u pamet predmet koji razmatram, pustit ću da razum to istražuje, zatim volju u želji da se svega sjetim i da sve proniknem. Idem od točke do točke i zadržavam se tako dugo dok nalazim hranu za dušu. Ako prođem sve tri točke, a još mi vrijeme meditacije nije isteklo, mirno ću se vratiti na prvu točku i dalje ću promatrati-obnavljati ono što sam meditrao.


Način meditiranja:

- osobe, riječi i djela
- 5 osjetila: vid, sluh, opip, miris, okus
- razum, volja, mašta, predodžba, osjećaji, sjećanje... sve moći bića
- ostat ću tamo i tako dugo gdje ubirem najviše ploda za moju dušu
Na koncu meditacije slijedi razgovor: Može on biti samo s Gospodinom, a može i trostruki razgovor:

- s Gospom i Zdravo Mariji
- s Isusom i Dušo Kristova
- s Ocem i Oče naš, a sve je to u Duhu Svetom
Razgovor s Kristom: npr. ako razmatram o grijehu. "Trebam misliti na Krista, našeg Gospodina, kao prisutna, raspeta na križu, i započinjem razgovor s njime te ga pitam kako je on, iako je Stvoritelj, prihvatio to da se učini čovjekom te je od vječnog života dospio do vremenite smrti, da tako umre za moje grijehe. Isto, tako, gledajući sebe, trebam se pitati što sam učinio za Krista, što radim za Krista, što treba da od sada učinim za Krista. I videći ga takva i tako razapeta na križu, zaći ću u mislima koje mi se prikažu. (DV 53). Činim to kao prijatelj s prijateljem.

- KONZOLACIJA=utjeha
- DEZOLACIJA=suhoća
- VJERNOST MEDITACIJI (radije dvije minute dulje nego kraće)

- Neprijatelj čovjekov nastojat će me zbuniti pod vidikom dobra i u samoj meditaciji; nerijetko će to učiniti tako što tražim ugodu u meditaciji.

- Refleksija ili vrednovanje: kako mi je uspjela meditacija? Ako nije uspjelo, Gospodine molim te otkrij mi zašto? Ili, ako je uspjelo zahvalit ću Gospodinu.

- Po meditacijama duša se pripravlja, naklanja odstranjenju svih neurednih sklonosti i duša nalazi Božju volju.

- ne zadovoljava dušu obilje znanja, vec unutarnje kušanje i proživljavanje stvari.

- Onome koji ulazi u meditaciju uvelike će koristiti da uđe s velikodušnošću i darežljivošću prema svome Stvoritelju

- Ako se u meditacijama ne javljaju nikakvi pokreti, bilo utjehe, bilo suhoće, niti osjećaja djelovanja i kojega duha, treba pomno ispitati obavljam li dobro, u koje vrijeme i na koji način.

Neprijatelj čovjekov redovito, naime, napastuje pod izlikom dobra onda kad se čovjek nalazi na putu rasvjetljenja.
Za vrijeme utjehe vrlo lako je cijeli sat ostati u razmatranju, tako ga je opet u vrijeme suhoće vrlo mučno ispuniti. Borba protiv suhoće je u tom da ustraje više od sat. U vrijeme utjehe važno je da ništa ne obećaje i ne pravi nikakvih zavjeta nepromišljeno i na brzu ruku (to čine često po prirodi manje stalne osobe).


III. Što meditirati?
Razlika kršćanske meditacije od meditacija 'alternative' raznih vrsta:

1. Kršćanska meditacija ima jasan sadržaj, razumljiv sadržaj, sadržaj Božje objave.

2. Duh Sveti je onaj koji me vodi, rasvjetljuje i izvodi djelo 'novosti' i obnove u meditaciji. Time nije umanjena zauzetost onoga koji meditira. On u biti voden Božjim duhom i sam postaje kvalitetniji i spremniji za ulogu koja je njemu namijenjena.


Sadržaj:

Riječ Božja (posebno Evanđelje), zatim to mogu biti molitve: Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Vjerovanje i slično, mogu uzeti: prvi dio meditacije: hvala! drugi dio: molim! Mogu otići u prirodu i s pet osjetila kušati Božju prisutnost u svemu stvorenom (prigodno).

Kako meditirati?

- vrijeme,mjesto i stav
- barem 30 minuta (45 min. ili 1 sat).
- stav: sjedeći, klečeći, stojeći, nauznak ili na leda ležeći, hodajući... stav bilo koji koji mi pomaže (mogu to 'posuditi' iz bilo kojeg 'svijeta', npr. yoga i slicno).

Zauzeti pravilno stav: ustrajati, ali ako treba i promijeniti. Sve što mi pomaže u meditaciji to ću koristiti: svijeća, glazba, poseban prostor, park, rijeka, obala... Ne smijem 'svaštariti' u meditaciji. To znači potrebna je disciplina, meditiram izabrani sadržaj i na njega ću se ograničiti.

ponedjeljak, 12. travnja 2010.

Malo o meditaciji


Da ne bi bilo zabune, meditacija nije rezervirana samo za istočnjaštvo, a tako preuzeta, i New age. Meditacija je itekako korisna i poželjna u svakoj religiji. Meditacijom smatramo svaku molitvu iz srca, svaki naš vapaj i dijalog s Bogom, promišljanje nad tekstovima svetih knjiga... sve ono što nas zbližava s Onim koji nas neizmjerno ljubi.

Ulazak u meditaciju

Meditacija je umijeće koje svatko sam stječe i osvaja, njeguje i primjenjuje. Treba u miru stati pred Božjim licem i vidjeti kako stvari stoje.
U našem užurbanom životu zahvalno primamo trenutke tišine i svete sabranosti. Blagoslovljena je to prilika da pažljivo osluhnemo tih, a moćan, tajanstven i jedar govor Duha. Za meditaciju nisu važne prave riječi i oštroumne analize. Nisu to predavanja i razgovori. Meditacija je vrijeme za mene. Hajde da osjetim svoju dušu i srce! Dopustit ću Božjem pogledu da pronađe središte moga bića i smiri se na njemu, na onoj iskri duha koja drži na okupu sve što imam i sve što jesam, povezuje u jedno. Ja kao osoba sada sam važan, svome Bogu i sebi.

Za meditaciju dobro je imati obje noge na zemlji – biti s obje noge na zemlji, i imati izravnatu kralježnicu – biti uspravan.

Čudesan je paradoks koji ne vrijedi samo za meditaciju. Ono što jako volimo i što nam je ugodno i drago traži od nas napor i trud. Da bismo osjetili bujnu i milu dubinu vlastitoga bića koje je Bog stvorio, otkupio i posvetio, moramo se disciplinirati i umiriti. Ne treba se zavaravati, kršćanska meditacija nije laka stvar i nije za početnike. Moramo u miru zastati pred navalom misli i osjećaja koje nas neprestance salijeću i nekamo vuku. Dodirnuti duhovne visine može samo onaj tko se sam uspne na vrhunce. Sam pogled prema gore neće dostajati. Pogledati uvis prema križu nije dosta ako želimo sa svetim Pavlom iskusiti snagu Kristova uskrsnuća. Treba trpjeti s Kristom, biti raspet.

Za meditaciju dobro je smireno disati i biti u miru. Za meditaciju je, kažu, potrebno nekako se otkvačiti, sve pustiti po strani, opustiti se. Točno je to, ali i nije baš sasvim. Ne odbacujemo mi svoj svijet, ne bježimo mi iz stvarnosti. Naprotiv sve svoje nacrte i brige, sva veselja i sve zadatke stavljamo u Božje ruke. Aktivno ih uzimamo i njemu ih predajemo. Tajna kršćanske meditacije jest u tome da je Sin Božji uzeo na sebe našu ljudsku narav. Nije ju kao nevrijednu pogazio i odbacio, nego je u njemu sav naš ljudski svijet posvećen i uzvišen. U svakoj meditaciji mi poput svećenika prikazujemo Bogu sav svoj svijet na oltaru srca.

U meditaciji je dobro zatvoriti oči. Meditacija je uvelike duhovna aktivnost. Promatramo, proničemo. Motriti i duhom gledati uživo božansku stvarnost najviši je i najugodniji stupanj kontemplacije. Ali isto je tako dragocjen i siguran put do cilja Božjem oku dopustiti da nas u miru, s ljubavlju motri. Divni su to trenuci. Ali i za njih treba uložiti napor da budemo prisutni. Puštamo da nas opaža i kontemplira Onaj koji nas ljubi, Onaj koji nas do dna poznaje.



p. Niko Bilić SJ, kolovoz 2009.