Proroci Novog doba- Coelho (II)

"Alkemičar"

U djelu "Alkemičar" Coelho transcendira sve religije u prilog alkemiji kao onoj koja je u temelju svih religija a istovremeno ih sve nadilazi. Isprepliće islamsko-kršćanske elemente a u želji da svoju priču učini intrigantnom i čitatelja pouči tajni sreće, popularizira magiju i alkemiju kao oruđa kojima se sreća ostvaruje...

Coelho je svojim alkemičarom popularizirao čudnu mješavinu misticizma, magije i arhaičke nauke, posebno spiritualni vid, u ovom vremenu buđenja religijskog na prijelazu u novi milenij.

Priča počinje ovako: "Mladiću je bilo ima Santiago". Nosio je knjigu (naslućuje se simbol gnoze) i tjerao ovce (povratak prirodi i prirodnim religijama). Prvo prenoćište sa stadom bilo je pod zvjezdanim nebom (simbol astrologije i sudbine: "Energija zvijezda ulazi u nas i daje nam moć da činimo čuda"), uz crkvu (antikna čuvarnica kulturnog blaga).

A prva Santiagova zapažanja vezana su uz neku "tajanstvenu energiju koja spaja njegov život sa životom tih ovaca" s kojima je sudbinski vezan skoro pune dvije godine. Pripovjetka je ukomponirana mudrosnim notama koje čitateljev duh uvode u osnove kontemplativnog iskustva u kojima se čitatelj ugodno osjeća. Kontemplacija je zapravo prirodna potreba duha koja mora biti zadovoljena na ovaj ili onaj način što proroci novoga doba iskorištavaju kao vrlo plodno tlo za promicanje svojih ideja.

Mladić u crkvi, koja je prema njegovim razmišljanjima bila možda ukleta (veza crkve i prokletstva), traži uzrok svojih snova i osjećaja bijesa. Možda zbog potiskivanog libida i nametnutog mu osjećaja krivnje (?!) što je česta tema u Coelha. Istovremeno nam ukazuje na bijeg od odgovornosti (slobode) u imaginarnost (magiju), toliko prisutan u našem vremenu!

Svoju pismenost Santiago duguje sjemeništu u kojem je boravio ne po vlastitoj želji (kao ni Coelho). Prema Coelhu, katoličke odgojne ustanove su monstruozne što ističe u svojim romanima a na likove projicira vlastitu ogorčenost zbog zatočeništva. Ako već nije dužan nikoga oduševljavati za Bogu posvećen poziv, tko mu daje pravo da od njega odvraća??

Santiago je pustolovinu smatrao važnijom "nego spoznati Boga i ljudske grijehe". Tom rečenicom autor predstavlja Crkvu kao instituciju koja ugrožava privatnost pojedinaca čeprkajući po njihovim grijesima. Takav stav ukazuje da je C. ili susretao doista samo "kršćanske ličinke" bez ikakvog kršćanskog duha, ili je njegova odmazda bespoštedna.

Coelho, kao i drugi proroci novoga doba, služi se mnogim paradigmama u svrhu diskreditiranja svake institucije, poput S. MacLaine koja, u prikazima braka svoje majke, uspijeva pridobiti čitateljevu naklonost za slobodnu ljubav. Autorima se ne može i ne treba osporiti njihovo iskustvo, no izlagati vlastito iskustvo kao pravilo je smiješno!

"Ne znam kako to traže boga u sjemeništu"- razmišlja Santiago promatrajući kako se sunce rađa. Očita je sugestija da život na takav način posvećen Bogu, zatire čovjekove iskonske težnje za srećom, a glavni junak, pogleda uprtog u nebo, odabire život pustolova.

No zanimljivo, zapravo fascinantan paradoks, je da Santiago put ka ostvarenju svojih snova ne nalazi u slobodi (refleksija Coelhovog lutanja), on se slobode boji i od nje bježi. Njemu je potrebno nečije vodstvo. Vodstvo nekog višeg, a ako to nije Bog (kojeg se Santiago/Coelho lišio) onda su to bogovi. Tako se Santiago (kao i mnogi ljudi današnjice) obraća vračari

(tu se vide Coelhove vlastite povezanosti s magijskim tradicijama osobito kultom vještica).

Mladić dobija upute te se nagodi s vračarom (desetina blaga), zatim zakletva nad slikom srca Isusova (?!) i na koncu putokaz. Blago je skriveno u arapskome svijetu. Vračara upućuje Santiaga u svijet egipatskih piramida. One kriju tajnu "ondje ćeš pronaći blago koje će te učiniti sretnim".

Nadalje u priči dolazimo do misterioznog susreta sa starozavjetnim kraljem Šalema, Melkisedekom, koji je sa svoja dva kamena Urim i Tumim postao prototip mudraca i vidovnjaka istovremeno. Izbor Melkisedeka nije slučajan. Hermetika koja potječe iz drevnog Egipta, prema predaji, predana je čovječanstvu od Thotha, egipatskog boga mudrosti kojega su Grci prozvali Hermes Trismegistos. Hermes je otac ezoteričke mudrosti. Predaja kaže da je bio suvremenik Abrahama.

Mladić prepoznaje mudrost Melkisedeka čije riječi aludiraju na osobu Isusa Krista. Kroz Alkemičara progovara (reinkarnirani?) Krist (ili čak obratno?) "Zlo nije ono što ulazi čovjeku kroz usta. Zlo je ono što iz njih izlazi" (očito je postalo je jako moderno slušati Kristove riječi iz usta raznih gurua...).

Kulminacija romana "Alkemičar" je na samome kraju. Umjesto instrukcija o alkemiji, Alkemičar reče: "Sve što trebaš znati naučilo te putovanje. Nedostaje samo jedno." A to je tajna alkemičarskog umijeća koje je on (alkemičar) naučio od svojih djedova a oni od svojih djedova i tako do postanka svijeta. Iz toga možemo zaključiti kako je alkemija prastara mudrost čiji korijeni sežu u kozmičku genezu. "Sva znanost Velikog djela mogla se zapisati na običnom smaragdu no ljudi nisu obraćali pažnju na jednostavne stvari i počeli su pisati rasprave, tumačenja i filozofske studije. Govoriti kako bolje poznaju put od drugih. No smaragdna ploča još i danas postoji."

Autor nas je doveo do piramida i tamo čitatelju predstavio neko praevanđelje zapisano na smaragdnoj ploči. Svi kasniji učitelji čovječanstva (Isus, Buddha, Muhamed) koji su "počeli govoriti kako bolje od drugih znaju svijet", sve kasnije razvijene religije, svoj izvor imaju u toj smaragdnoj ploči. A ta ploča postoji i danas i treba je tražiti u egiptu, odakle potječe i hermetika koju je objavio (prema predaji) bog Thoth (od čega će se kasnije razviti i Tarot). Egipatski bog mudrosti kojega su helenisti slavili kao "Majstora nad majstorima". Neki autori ga identificiraju sa starozavjetnim svećenikom Melkisedekom (od tuda u Coelhovom romanu) a on je u Alkemičaru ista ona osoba koja se u hermetizmu slavi kao "Majstor nad majstorima". Evanđelje hermetizma kojega čini sadržaj smaragdne ploče, Coelho stavlja kao prapočetak svim religijama koje su se iz njega razvile. Smaragdna ploča je (po Coelhu) ujedno i najkraći put do Duše svijeta s kojom on komunicira znakovnim jezikom. To je Coelhova tajna.

Prema učenju P. Coelha, J. Murphyja (najp. knjiga "Snaga podsvijesti") i sličnih, iz Smaragdna ploče razvile su se sve religije. Ona je bila (prema njima) neka praobjava koju su osnivači religija samo reinterpretirali. Zato (da bi to naglasio) se Coelho poslužio Melkisedekom koji je, prema Bibliji (Post 14,18), izašao pred Abrahama, iznio kruh i vino i blagoslovio ga, a prema Poslanici Hebrejima, "taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao ususret Abrahamu koji se vraćao s poraza klraljeva i blagoslovio ga (...) on bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on kojemu dani nemaju početka ni život kraja". To se izvrsno uklopilo u Coelhov alkemijski svijet koji, posredstvom "eliksira života vječnoga" može dati besmrtnost. Taj Melkisedek- dakle mitski bog Thoth- je blagoslovio Abrahama. A dobro znamo da je upravo Abraham praotac triju velikih monoteističkih religija; židovstvo, kršćanstvo i islam. Tako je Coelho mudro objasnio praobjavu tj proizlaženje (prema njegovim teorijama) svih religija iz Evanđelja hermetizma.

Zbog te ideje Paulo Coelho imenovan je posebnim savjetnikom pri UNESCO-vom programu Duhovna ujedinjenja i međunarodni dijalozi, a 1999. dobio je Kristalnu nagradu za ujedinjenje različitih kultura. Taj vrač (kako se i sam deklarira) objedinjuje sve religije i kulture na principima hermetizma, ezoterije i magije. On je jednostavno to sve relativizirao i taj relativizam apsolutizirao, a istim namjerama obiluje sva literatura s područja New agea.

Ideja relativiziranja religija i njihovo svođenje na zajednički nazivnik jasno je izražena u izjavi: «Bio sam u Indiji i u Egiptu. Upoznao sam velike učitelje magije i meditacije. Živio s alkemičarima i svećenicima» kojom spaja nespojivo i zaključuje da je Istina tamo gdje je vjera ali je problem u odabiru religije jer «budisti su bili u pravu, hinduisti su bili u pravu, muslimani su bili u pravu, židovi su bili u pravu. Svaki čovjek koji slijedi (iskreno) put vjere, kadar je sjediniti se s Bogom i činiti čuda.» Ovakav zaključak je donekle ispravan, svaki onaj koji živi s Bogom, ne važno kojoj religiji pripada, u pravu je. No ono što na žalost ne stoji je pretpostavka da baš svi vjerujemo u istoga Boga...

Kaže evanđelje za Isusa: «Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu» Ovo Isusovo djelo poučavanja je i danas potrebno, kada se srž kršćanske objave rastače pod izlikom tolerancije, mira, napretka, znanosti... Budite budni.

Svojim (autobiografskim) djelima, Coelho, ostavlja dojam kao jako duhovno ranjena osoba. On nije zlonamjeran nego piše kako najbolje može i zna. Čitatelju nudi smisao do kojeg je sam došao i u mjeri koliko je sam otkrio i sugerira čitatelju da se čuva onoga na čemu se i sam opekao. On je žrtva rana zadobivenih u sjemeništu koje traže lijeka. Prisjećanje na sjemenište uvijek je diranje u nezacijeljene rane koje prouzrokuju bol.
Ako Coelho razmišlja u smjeru da je to sve isto, zašto je onda njegov glavni junak (i sam Coelho) baš katolik? Zbog isključivo i samo tradicije a ne iz uvjerenja! To nije življena vjera koja angažira čitavog čovjeka i preobražava ga na Kristovu sliku. To je prije (ne)vjera koja Boga želi konzumirati, njime se poslužiti za ostvarenje vlastite svrhe! Koliko je onda vjerodostojan Coelhov stav spram katolicizma ako mu je temelj potpuno iskrivljena slika?

Može li netko tako duhovno ranjen ikoga izvesti na pravi put i ponuditi stvarna i dobra rješenja za pronalazak sreće? Ne.

--------------------------------------------------------------------------

Hermetizam- Hermetizam se kao duhovno znanje prenosio i knjigama. One knjige koje se pripisuju Hermesu Trismegistosu nazivaju se hermetika, ali uobičajen je i latinski oblik, hermetica. One obrađuju poprilično široki raspon tema: kozmička načela, prirodu, redove bića, spoznavanje božanskog, misticizam, magiju, alkemiju i medicinu.