Osnovne niti u tkanju New agea

 

Milenarizam i kušnja crkve

 

To je naziv za duhovna gibanja među masama pri dolasku novog tisućljeća koja su obično obojana apokaliptičnim proročanstvima i predviđanjima kataklizmi i smaka svijeta. I mi smo prešli jedan takav prag i još su nam svježe sve one najave i prijetnje nestankom svijeta. Iako smo već pofino ugazili u novo tisućljeće a ništa se spektakularno nije dogodilo, još uvijek postoje špekulacije o kraju, pa makar i u vidu duhovnog rađanja kako to prezentira priča o 2012. I prijašnjih tisućljeća su takva «proroštva» zastrašivala one nezrele u vjeri a tako će biti i u budućnosti, dok je svijeta i vijeka. Sva ta proročanstva prognozirala su kataklizme a neka čak i Kristov ponovni dolazak, no zanimljivo je da niti jedno nije pozivalo na obraćenje, na buđenje vjere, na ostavljanje grijeha, na ispovijedanje Isusa Krista kao Spasitelja...

Apsurdno je i smiješno plašiti Kristovim ponovnim dolaskom kao «smakom svijeta» a žalosno je koliki broj ljudi se uistinu toga i plaši! Možda bismo se trebali upitati zašto se toga plašimo? Pa On je propovijedao i donio dobrotu, ljubav i vjeru kao mjerilo- ako se toga plašimo, onda možda dobro trebamo preispitati svoju dušu i živote. Kristov ponovni dolazak biti će «smak svijeta» ali svijeta grijeha, opačina, nasilja i smrti. To će biti konačno ostvarenje svih plemenitih težnji za boljim, humanijim i pravednijim svijetom u koje, sve svoje snage, ulažu i proroci Novoga doba. Drugim riječima, sve te plemenite težnje New agea može ostvariti jedino Kristov ponovni dolazak a tko bi se mogao (i želio) opirati uspostavi tog Božjeg kraljevstva ako ne one sile koje su i prouzročile patnju, bol i smrt. Te sile Sveto pismo naziva antikristovim jer se suprotstavljaju Kristu i njegovom nauku nazivajući ga neistinitim. Isus je upozorio i na to da će se neke osobe podložiti tim inteligentnim silama: «Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih» (Mt 24,11-12).

Ideja milenarizma uvukla se i u kršćane koji za sebe tvrde da su jaki u svojoj vjeri no ipak podliježu pričama o kraju iz usta samoprozvanih proroka. Mnogi danas nastoje povezati proročanstvo Maya, Nostradamusa, Majke Božje Fatimske, Ivanovo Otkrivenje...Toliki su zaokupljeni dešifriranjem poruka o smaku svijeta da iz vida gube ono najbitnije- vjeru.

Sveto pismo najavljuje da će prije konačnog Božjeg trijumfa Crkva morati proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika, biti će progonjena. Kako Katekizam Katoličke crkve tumači; zavladat će bezakonje pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana pseudo mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegovog Mesije koji je došao u tijelu. Mnogi kršćani upravo zbog tih redaka se priklanjaju milenarizmu i New age promatraju kao posljednju kušnju crkve. Moguće, i New age možemo svrstati u jedan oblik «kušnje» kroz koju prolazi crkva. Nitko ne može poreći da je pod utjecajem New agea mnogima vjera uzdrmana, New age je stvarno «religijska obmana» koja nudi prividna rješenja ljudskih problema no, uglavnom, po cijenu otpada od Isusa Krista kakvog navješta kršćanstvo. Isto tako, New age je napravio pravu inverziju Svetoga pisma i odnosa Boga i čovjeka, obmanjuje čovjeka navodima o njegovoj vlastitoj božanskoj naravi i uzdignuo ga na Božje prijestolje... Ali sa spasenjskog aspekta uopće je nevažno je li upravo to ta posljednja kušnja ili ona tek ima doći. Važnije od toga je biti budan, jer, ako vjerujemo da se na neki način moramo «dokazati» da bi baštinili nebo, nije li licemjerno istraživati kada će doći vrijeme da se počnemo ispravljati? To vrijeme otpočinje onoga trena kada stasamo u intelektualno samostalno biće neovisno o tome kada će doći čas da napustimo ovu zemlju ili kada će na zemlju sići «posljednji sud». Umjesto opterećenosti sutrašnjim danom, treba odživjeti današnji da nam bude na ponos i zadovoljstvo čime god nas sutra zateklo. I Isus je na to pozvao: «Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca.» (Lk 12,36)

 

Iskrivljena slika Boga i inverzija Svetog pisma

 

Pascal, u svome djelu «Misli» zaključio je kako niti jedan pisac svjetovne knjige nije obavezan čitatelja upućivati na pobožnost ali svatko je obavezan da druge ne odvraća od nje. U suprotnosti s tom Pascalovom istinom su proroci novoga doba koji dobro prodaju svoje iskrivljene slike Boga temeljene na iskustvima koja nemaju nikakvoga doticaja s vjerom i Bogom. Tako Coelho predstavlja svog «bešćutnog Boga» kreiranog na temelju iskustva prisilnog boravka u katoličkom odgojnom koledžu (iz disciplinskih razloga mu nametnuli roditelji), Redfield provlači otvoreni antagonizam naspram Katoličke crkve, Walsch i Johst niječu postojanje sotone i pakla, propagiraju reinkarnaciju, relativiziraju moral a Katoličku crkvu (i njen nauk) diskreditiraju i napadaju... Svi oni hrabro tumače «riječ Božju» i donose današnjem čovjeku pravu (svoju) istinu i značenje te Riječi a da uopće nisu upoznati s egzegezom koju nastoje diskreditirati... Čvrste u svojoj vjeri to neće poljuljati jer sliku Boga temeljenu na stvarnom iskustvu povezanom s razumijevanjem Biblijske objave, nemoguće je zamijeniti lošim plagijatom no mnogo je onih kojima je takvo štivo zapravo i jedini susret s «Biblijom» i naukom kršćanstva (čak i među onima koji sebe nazivaju kršćanima). Nije ni čudo što je toliko onih koji negiraju postojanje osobnoga Boga, ne razumiju čin spasenja i ne poznaju Biblijskog Krista kad su svoje odgovore tražili od onih koji Ga ne bi prepoznali ni da mu u oči gledaju.

«Igraj se sa sexom», «Đavao i pakao ne postoje», «reinkarnacija je očita stvar» samo su neki pokazatelji moralnog relativizma i osporavanja autoriteta Biblije. Već dvije tisuće godina crkva se nosi s raznim herezama i zabludama koje uvijek iznova seciraju svaku Božju riječ iza čega se diže još snažnija. Ove New age inverzije Biblije samo su popularizirana stara krivovjerja koja se nisu u svoje doba mogla održati, a danas, reanimirana, plijene pažnju lakovjernog puka koji Bibliju nije niti otvorio.

Prvi korak ka spoznaji nečega je dovesti u pitanje znanje o tome, stoga ako ne postoji znanje o nečemu, ne može postojati niti spoznaja.

 

Duhovnost bez religije i osporavanje svakog autoriteta

 

Na udaru New agea su sve institucije, svi autoriteti i svaka pripadnost ičemu a osobito religiji. Cilj je proglasiti «punoljetnost» čovječanstva i njegovu nezavisnost od bilo kojeg autoriteta. Na djelu je «duhovnost bez posrednika» a u modi su «proroci ujedinjenja» koji zagovaraju ujedinjenje svih religija svijeta. Sve te individualizirane spiritualnosti zapravo su duhovni nomadi koji se klate od učitelja do učitelja, od puta do puta bez duhovne stabilnosti. Koliko se takav mentalitet (duhovnosti bez religije) probio i među kršćanima svjedoči broj onih koji nedjeljnu misu zamjenjuju «osobnom molitvom» (bolje rečeno, oholim subjektivizmom) a u crkvu dolaze kad «osjete potrebu» (???). Iako sljedbenici toga možda nisu svjesni, New age je zapravo inverzija ljubavi prema Bogu u sebeljublje! Boga se svelo na konzumaciju i koristi Ga se za osobni individualni rast umjesto da se taj rast koristi za približavanje Bogu. Bog se sam objavio i poučio nas, ne trebamo za to iznalaziti vlastite načine, ako stvarno želimo ljubiti Boga. No novodopska duhovnost promiče ljubljenje sebe stoga joj ono već objavljeno i poznato nije od koristi.

Pod pojmom „kidanje veza“ New age razvio je niz postupaka za oslobađanje od osjećaja pripadnosti bilo obitelji, Crkvi, državi...bilo kakvoj zajednici. Mnogi, iako uvjereni da time duhovno napreduju i da stupanj duhovnosti raste nekim oblikom samovanja i distanciranja (najćešće emocionalno) od drugih ljudi, zapravo time otvaraju vrata depresiji i osjećaju besmisla. Čovjek je društveno biće, stvoreno da ljubi i bude ljubljeno, da čini dobro, pripada i daruje sebe- lišavanjem sebe prisnosti kojom će hraniti svoju ljudskost, lišava se i razloga za život te biva uhvaćen u usamljenost i misao kako je ovo samo besmislica iz koje se što prije treba izdići i pobjeći u bolju stvarnost.

Razočaran minulim ideologijama, megalomanskim ispraznim obećanjima, vjerskim i političkim vođama čovjek se zatvara u sebe vjerujući kako je sam sebi dostatan, a istovremeno gradi plitke koristoljubive odnose koje održava samo dok ima što iz njih crpiti (pa čak i kada se o ljubavi radi).

Takvo poticanje na egocentrizam i bezosjećajnost nalazimo i kod L. Royal koja kaže: „Mogli biste svom bračnom drugu koji je posve radostan i veseo prići i reći: Danas izgledaš poput svinje. Ako se ta osoba uistinu osjeća dobro, taj komentar ju neće povrijediti. Nikada zapravo ne možete znati što će povrijediti drugu osobu, pa stoga prestanite preuzimati odgovornost za njihove reakcije.“ Ovime ona otvoreno poziva na zanemarivanje onih moralnih zakona koje nam je i sam Krist propovijedao „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Onaj tko uistinu ljubi osobu kraj sebe osjeća se odgovornom za tu osobu, želi se tako osjećati, želi biti sunce toj osobi i olakšati joj bol koja joj je nanesena i itekako dobro zna što tu osobu može povrijediti i zašto.

Zagovaranje tog hedonističkog idealizma odražava se i na vjeru. Niti jednoj se religiji ne priznaje prioritet a joj manje neoporeciva istinitost pa si svako prema svojoj mjeri kroji vlastito „vjerovanje“ temeljeno na spajanju nespojivih elemenata različitih religija za koje je uvjeren da će služiti osobnom samorazvoju neovisno o bilokakvoj instituciji, dogmama i moralu. New age u osporavanju autoriteta ide toliko daleko da čak zadnji kriterij vjerodostojnosti religije i njene objave ne priznaje Bogu nego subjektu kojemu bi Bog trebao poslužiti za zadovoljenje individualnih potreba.

Ignoriranje Kristovog otkupiteljskog djela

Danas je prevladavajući ideal onaj međureligijskog dijaloga, barem je takav dojam, kojega podupire i New age. Uistinu, dijalog je prijeko potreban već previše, na temelju religijskih neslaganja, izranjavanom čovječanstvu, no za cjelovitost itine, i uspješan dijalog potrebno je biti svjestan, kako međusobnih sličnosti, tako i razlika te poštovanje istih. Iako se New age glasno opredjeljuje za dijalog u isto vrijeme šutke prelazi preko misterija otkupljenja tj. ignoriraga. Svako eksplicitno zagovaranje reinkarnacije znači otvoreno osporavanje Kristova križa i ponudu nove soteriologije. Promicanje nauka o reinkarnaciji nije nelogično obzirom da je u okvir evolucije lakše uklopiti tehnike «samoostvarenja» nego milost spasenja koju treba «prosjačiti» od neke «više sile». Čovjek se toliko uzoholio da (čak i pod krinkom pobožnosti) jedino u što vjeruje jest on sam.

  

U svjetonazoru New agea poštovanja su vrijedna nastojanja buđenja i razvijanja osobne odgovornosti za boljitak svijeta i vlastito spasenje ali isto vremeno zaslužuje kritiku preuzetnost- kao da bi čovjekov život i njegovo spasenje ovisili isključivo o njemu samome. Očigledno je da na ovaj svijet nismo došli vlastitim naporima te da ćemo ga napustiti neovisno o našim željama i unatoč našim naporima. Očito je da je život dar pa možemo zaključiti da je vječni život isto tako dar što naravno ne isključuje niti naš mar.

U New  ageu pojam reinkarnacije tumačen je vrlo optimistički i ima malo (ako uopće) dodirnih točaka s izvornom idejom reinkarnacije u hinduizmu. Izgleda kao da je New age uzeo krajnji cilj Kristova otkupljenja (spasenje sveg svijeta) i utočio ga u učenje o reinkarnaciji te takav nauk interpretira slobodno i neovisno o učenjima religija iz kojih je ukrao.