Moć spoznaje (svega što nas okružuje i nas samih) usko je povezana s razumijevanjem našeg načina poznavanja stvarnosti, stoga je važno i upoznati «glavni organ» koji nam to omogućava- mozak. Teorija mozga govori nam da je on podijeljen u dva dijela. To se «oduvijek znalo» no postalo je predmetom detaljnijeg proučavanja tek pojavom moderne tehnologije koja je to omogućila. Primjetilo se kako lijeva i desna polutka imaju značajno različite funkcije te da na različite načine poznaju stvarnost (Roger W. Sperry dobio je nobelovu nagradu za istraživanje na tom području).
Lijeva polutka mozga razumije realnost tako što ju analizira, rastavlja na zasebne dijelove cjeline i kao takve ih promatra i shvaća. Lijevo orjentirani ljudi obično misle da ako razumiju dijelove, razumjet će i cjelinu, što nije nužno točno. Ona je racionalna i verbalna i ima nevjerojatnu potrebu za kontrolom, ne želi se prepustiti ičemu što se ne bi moglo objasniti, verbalizirati i razumjeti, jer, ako ne možemo objasniti čemu nešto služi, koja je onda uopće tome svrha?! Realnost lijeve polutke mozga, uvijek je «ili-ili». Desna pak polutka prilazi realnosti na sasvim drugačiji način. Ona govori da razumijemo stvari samo ako razumijemo cjelinu, ne dijelove. Ona sintetizira, intuitivna je, sposobna dijelove objediniti u cjelinu i iz toga djeluje. Desna polutka nije verbalna već ona govori «u jezicima». Simultana je i cirkularna, sve može u isto vrijeme. Za razliku od «ili-ili» realnosti koja uvijek razdjeljuje, realnost desne polutke je «oba» «i», ona je sposobna reći «ovo je točno ali to ne čini ono drugo ne točnim». Dok lijeva polutka mozga diferencira (rastavlja), desna sintetizira (sastavlja), lijeva je strana logička i ima svoju definiciju logike dok je desna simbolička. Lijeva shvaća linearno; ako je ovo točno onda je i ovo, a ovo slijedi iz onoga i tako dalje... Uvijek se vraća na početne izjave i kreće od njih. Desna je simultana i cirkularna; jedno ne slijedi već nadopunjuje ono drugo. Kada čovjek pokušava spoznati lijevom polutkom svoga mozga (a upravo ta je dominirajuća u današnjem društvu pa čak i u crkvenim redovima) on traži uzroke i učinke (uzroci postojanju svijeta, učinak postojanja Boga...) no ako se okrene svojoj desnoj polutki promišlja na koji način može povezati stvari da bi došao do odgovora za kojima traga a to ga čini umjetnikom kojemu nije važno biti u pravu. Biva više usmjeren na značenje toga o čemu promišlja nego na uzrok i pita se, ne što je uzrok životu već, u čemu je taj život, gdje se on to događa. Kada smo koncentrirani na uzroke, okupirani smo odgovornošću i krivnjom. Lijevom stranom mozga tražimo tko je to učinio, koga ćemo okriviti, i nismo u mogućnosti sagledati mnoge faktore. No prebacimo li se na desnu polutku, shvatit ćemo da nije tako jednostavno da jedna jedina stvar uzrokuje određeni događaj ili situaciju za koju tražimo krivca i prestajemo suditi zauzimajući puno suosjećajniji stav prema stvarnosti- a upravo tome nas je i Isus poučavao.
Lijeva strana izvor je reda, desna izvor moći. Lijeva daje snagu a desna kreativnost. Lijeva određuje naše pisanje, čitanje, govorenje i slušanje a desna slikanje (crtanje), dodir, gledanje... Lijeva je polutka puno više u doticaju s našim svjesnim Ja- egom, i želi kontrolirati i uspjeti. Desna pak, puno je više povezana s nesvjesnim, sa svijetom simbola, snova, priča i slika. Lijeva polutka mozga kontrolira jezik, bavi se objektima i događajima, spoznaje prema definicijama i konceptima, ne može se nositi s paradoksom. Ona voli red, kontrolu podataka i točno određena pravila. Desna polutka nadilazi riječi, bavi se svjesnošću, kretanjem, imaginacijom, osjećajima, razumije svijet prema slikama i simbolima, snovima i pričama (prispodobama). Ona cijeni paradoks, voli misterij i pušta ga da bude, da postoji bez da ga nastoji svesti pod skup objašnjivih dijelova. Lijeva polutka je meditacija a desna je kontemplacija, lijeva podučava a desna prorokuje. Danas je zapadni čovjek puno više vođen svojom lijevom polutkom mozga obzirom da je ona efektivna i potrebna vanjskom svijetu. Više je orjentiran prema van, vanjskom uspjehu, a da bi bio netko u tom svijetu mora razmišljati lijevo. Poznaje realnost na vrlo ograničen način, uhvaćen je logikom i osiromašen na duhovnom području. To je nemogućnost spoznaje svijeta koji je stvoren nama na dar, spoznaje o vječnoj i neugasivoj Ljubavi koja nas ni na trenutak ne ostavlja same. Čovjeku je duhovnost postala potpuna apstrakcija jer ju ne osjeća. Ne oslobađa se u svojoj desnoj polutci, ne daje joj moć preobraženja i obraćenja nego ju radije gasi pred zahtjevima lijeve polutke, zahtjevima za konkretizacijom života i vlastitoga smisla. Čovjeka oduvijek privlači ono otajstveno, mistično i svenadilazeće. Oduvijek traga za nekim većim smislom i osjeća da ne postoji samo za ovaj svijet no, klesan lijevo orjentiranim društvom sve je manje sposoban dohvatiti objekt žudnje, slika onoga za čime traga sve je zamagljenija a on sve dalji od istinske spoznaje. Prvi korak na putu spoznaje i uspjeha u unutarnjem svijetu je otvaranje svojoj desnoj polutki. Prepuštanje slikama, simbolima, prispodobama. Dolaženje u dodir sa svojom nelogičnom stranom, čudesnom koja nema zašto i zato, koja jednostavno jest. Odlika duhovno svjesnog pojedinca je mogućnost koordinacije svoje lijeve i desne strane, sposobnost dijaloga čiji zaključak donosi saznanja. Zanemarivanje bilo koje od tih dviju strana ne vodi nikamo osim u ludost, no njihova suradnja i međusobno služenje vodi u spoznaju kakvoj duhovni čovjek teži.
Nema komentara:
Objavi komentar