Proroci Novoga doba - Coelho (I)

Planine su već osvojene, astronauti su već bili u svemiru,

nema više ni jednog otoka na Zemlji
- ma kako malen bio-

koji bi mogao biti otkriven.

Ali, ostaju nam velike avanture duha - a jedna od takvih mi je sada ponuđena.

                                                                                                                                                                  (Paulo Coelho)

O životu i nazorima

Prije nego je postao glasoviti pisac, Coelho je bio slavni brazilski vrač. Brazilski mag i ezoterik, pustolov i hipi sve više osvaja suvremenog čitatelja izazivajući na osobnu „avanturu duha“.

Rođen je 24. kolovoza 1947. Studirao je pravo i pokušavao postati kazališni glumac i redatelj, ali je to ubrzo zamijenio životom u hipijevskoj komuni i putovanjima svijetom.

U životu je probao sve i svašta, dobro i zlo. Bio je "zatočen" u isusovačkom koledžu odakle nosi najružnija sjećanja, što ostavlja duboke tragove u njegovom literarnom opusu kad god se dotakne Katoličke crkve, a osobito odgojnih ustanova. Postao je ateist, a potom i anti katolik. Konzumirao je droge, prošao sektu Hare Krišna, budizam, zen filozofiju, yogu i tko zna što još sve ne. Prakticirao bijelu i crnu magiju, sotonizam „najperverznijeg čovjeka na svijetu“- A. Crowleya, u 33. godini kušao (3 puta) homoseksualizam, raskinuo  3 braka, obišao Latinsku Ameriku nasljedujući stope ezoterika Carlosa Castanede, pretrpio jezivu torturu iz koje je, kako sam kaže, čudom ostao živ. U ludnici bio 3 puta (zanimljivo da se ponavlja br. 3) i tamo otkrio da ludilo može slobodno izabrati i živjeti bezbrižno ne radeći ništa.

Svoja iskustva iz ludnice dijelom je ugradio u roman „Veronika je odlučila umrijeti“ u kojemu Veronika predstavlja njega samoga.

Izlazeći izvan okvira kršćanske objave, Coelho traži odgovore u različitim religijskim, okultnim i magijskim tradicijama, transformirajući ih u eklektičko-sinkretistički svjetonazor pogodan degustatorima duhovnosti Novoga doba, pri čemu, u odnosu na Božju objavu, prioritet daje vlastitom iskustvu.

Sva njegova djela prožeta su potragom za svrhom, odnosno smislenom egzistencijom koju on otkriva u eksperimentalno „onostranom“ koje je kod njega, nažalost, varijabilno i višeznačno.

Popularnost Coelhove duhovnosti potvrđuje dvije stvari. Prva je da je i današnji čovjek, još uvijek, duhovno biće u traganju za vlastitim duhovnim identitetom i svojim Izvorom (ili kako sv.Augustin kaže: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože“). I druga, što je jako upadljivo, da veliki broj današnjih ljudi traži egzistencijalne odgovore i rješenja vječnih pitanja, ali ne više u kršćanstvu.

Kršćanstvu se više ne pridaje prvenstvo, štoviše, postalo je ideal napraviti „pomak od religije prema duhovnosti“, pri čemu je religija predstavljena kao zapreka na tom „evolutivnom“ putu. Obilježja djela P. Coelha, kao i drugih proroka Novoga doba, upravo su takva, nad(ili sub)religijska duhovnost.

Iako se znala u medijima isticati (bez opravdanog razloga) Coelhova pripadnost Katoličkoj crkvi, on ima vrlo kontroverzno poimanje kršćanstva. Kada je, u jednom periodu svoga avanturističkog života, duboko zaglibio u ponor sotonizma iz kojega nije više vidio izlaza, C. se odlučio vratiti „tradicionalnoj vjeri“ svojih roditelja, u kojoj nikada nije dosegao zrelost, te uz svoje „katoličko“ opredjeljenje, ostao privržen i magiji ne videći u tome nikakvih proturječja!

Uz to, C. se otvoreno priklanja duhovnosti bez morala koja je u osnovi New age-a, a religije su, prema njemu, u konačnici jednake i predstavljaju tek različite puteve, a svi putevi vode do istoga Boga. Pripadnost ovoj ili onoj religiji samo je stvar tradicije a, očito je, isto vrijedi i za područje morala.

U svim svojim romanima Coelho udara uvijek po istoj stvari. najvećim problemom smatra predrasude i dogme (najčešće one vezane uz moralna načela). Izjednačava sve religije do granice relativizma i uopće ne radi razliku između sadržaja neke religije (u smislu nauka) a boriti se protiv dogmi ne znajući ni što su dogme, apsurdno je.

Bez dogmi je bilo kakav napredak na bilo kojem području zapravo apsurdan.

Dogma je neka bjelodana istina koju svi prihvaćaju, a iza koje stoji najviši autoritet. O vjerodostojnosti autoriteta ovisi i težina same dogme. U obitelji, roditelji su ti koji stvaraju dogme, u školi su to profesori... U kršćanskom smislu, dogma je istina do koje nije došao čovjek vlastitom sposobnošću, već je ona objavljena od samoga Boga, najvišeg autoriteta. Prema tome možemo reći da je dogma da Bog postoji ili ne postoji, oboje ne može biti istina. Da se On objavio u Isusu Kristu ili se nije objavio. Ako se objavio, nitko ne bi smio ostati ravnodušan na njegovu poruku. Važni su i mjesto i prostor njegove objave. I ponad svega, ono što je rekao. U tom smislu Coelhova djela pomućuju duhovne obzore.

U Coelhovom životu žena je zauzimala istaknuto mjesto. On će reći da je žena u njegovu životu, žena koja živi u njemu, jer mu je dano da se istodobno osjeća i kao muškarac i kao žena.

Prva žena (djevojčica) u njegovom životu, bila je 16 godišnja Fabiola o kojoj je ovisio ekonomski, koja se za njega velikodušno žrtvovala a on ju je na kraju iznevjerio. Toga se dotiče sa sramom iako je poslije to izgladio. Druga žena, s kojom je sklopio brak u 21. godini, bila je 33 godišnja Vera. S trećom u svojoj 29. godini dok je njoj bilo 19 a trenutno je u četvrtom braku s Cristinom uz napomenu «Danas su žene svake minute prisutne u mome životu.»

Svoj Don Juanski pogled na moral, Coelho predlaže i «ratnicima svjetlosti», zapravo je opčinjen ženama i, kako i sam priznaje da su motivi njegova upuštanja u sotonizam, bile žene; da bi ih zavodio i impresionirao svojim neobičnim iskustvima. Čini se da i sam C. pati od predrasuda, iako se bori protiv njih, da Bog svojim zapovijedima nekome nameće osjećaj krivnje. Zato, ratnik svjetlosti «prihvaća svoje strasti i obilno se njima koristi». Okvire Coelhovog morala, otprilike, opisuje: «Samo su dvije stvari zabranjene- jedna ljudskim, a druga Božjim zakonom. Nikada ne forsiraj odnos s nekim protiv njegove volje- to se smatra silovanjem. I nikada nemaj odnose s djecom, jer je to najteži grijeh. Uz te izuzetke ti si slobodna. Uvijek postoji netko tko želi upravo ono što ti želiš.»

Coelho se uvelike u svojim projekcijama oslanja na kršćanstvo i Isusa Krista, no potpuno izokrenutim smislom, osobito po pitanju grijeha i grešnika. Površnim tumačenjem i oslanjanjem na mrtvo slovo na papiru, on grijehe izokreće u kreposti pod izgovorom Isusa koji se družio s grešnicima i okupljao ih oko sebe. No, Isusova osuda «farizejštine» i obrana grešnika nije bila odobravanje grijeha! On sraz između grijeha i pravednosti dovodi do usijanja tumačeći: «Čuli ste da je rečeno: Ne ubij! Tko ubije biti će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu... Čuli ste da je rečeno: Ne učini preljuba! A ja vam kažem: tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljuba u srcu.» U svjetlu ovih riječi, profil Coelhovih ratnika svjetlosti ima malo neobičan sjaj!

Coelho se boji temeljnog značenja kršćanskih pojmova, bilo iz krivog shvaćanja (predrasude) ili se nije uspio osloboditi utjecaja filozofije A. Crowleya u čijoj je sotonskoj sekti aktivno sudjelovao dvije godine. Crowley je, po demonskom diktatu, o grijehu zapisao: «Riječ grijeha je ograničenje. O, čovječe! Ne odbij ženu svoju ako joj je volje! O, ljubavniče, ako ti je volja napusti!» Mentalitet zla, što se da zaključiti iz zadnjih navoda, može mijenjati ruho ali ne i narav!