Pronaći Istinu

Danas u šumi religija i na sjecištu različitih puteva, naći istinu nije nimalo lak zadatak. Svi su putokazi isti no vode li stvarno svi na isto mjesto?

Tragatelja za istinom je i danas mnogo a Istina je uvijek samo jedna, no je li i put do nje samo jedan ili su svi putevi isti? Je li ipak potrebno zaviriti u kakav atlas?

U toj šumi, mnogi su se odavno izgubili, drugi su klonuli, umorili se od traganja i posustali, a treći još uvijek dvoje kamo krenuti...Neki pak traže nove putokaze jer su završili u slijepoj ulici, a ima i onih koji razočarani i obeshrabreni sjede kraj puta i više ne vjeruju putokazima...

Piše u djelima apostolskim (poglavlje osmo) kako je anđeo Gospodnji uputio apostola Filipa nekom Etiopljaninu, visokom dostojanstveniku kandake, kraljice etiopske, koji je upravo čitao proroka Izajiju. Apostol mu je pristupio i pitao ga: «Razumiješ li što čitaš?», a dostojanstvenik mu odgovorio: «Kako bih mogao ako me tko ne uputi?».

I danas je veliki broj ovakvih «dostojanstvenika» u svim religijama svijeta koji jako puno knjiga čitaju, osobito različitih modernih proroka. To su iskreni i ponizni tražitelji istine koji su svjesni svojih granica i otvoreno priznaju «kako bih mogao ako me tko ne uputi?» a upravo oni su ciljana skupina za obmanu.

Na žalost, ne vode svi putevi ka istome cilju i Istina ne čeka na kraju svih puteva. Naravno, svi mi imamo slobodnu volju i svatko ima pravo izabrati put kojim sam želi poći. I ne treba osuditi nekoga zbog njegovog izbora samo zato što ga ne smatramo ispravnim, ali kao što nas plaše oni koji sve nepoznate puteve sotoniziraju, tako bi nas trebali i oni koji niti na jednome od puteva sotonu ne prepoznaju.

Poznajem li ja sebe? Tko sam? Bez da imamo odgovore na ta pitanja Istini se nećemo primaknuti niti milimetra. Na prvu, velika većina nas će se začuditi «kako ne bi poznavao sam sebe!» no vrlo malo nas uistinu zna odgovor a još manje nas ima hrabrosti prihvatiti ga. Mnogi od nas kreću na put upravo zato da bi pobjegli od sebe u nadi da kada nađu Istinu, to će ujedno biti i potvrda njihovoj savršenosti jer samo savršeni pronalaze Istinu... A upravo ih to i odvodi u krivome smjeru, u slijepu ulicu ili u iznemoglost i odustajanje.

Zamislite neku korpulentnu osobu, utonulu u salo, i pred sobom imate sliku i priliku onoga u što se može pretvoriti vaš duh - obložen salom sve dok ne postane previše otupio i lijen da misli, promatra, istražuje, mašta. Gubi svoju bistrinu, lucidnost i elastičnost, da bi postepeno zamro. Pogledajte oko sebe, i vidjet ćete koliko ima takvih ljudi: otupjelih, zaštićenih slojevima sala, koji ne traže ništa drugo osim da ne budu uznemireni ili natjerani razbuditi se. Što su ti slojevi sala oko duše? Sve fiksacije kojima se hranite, sve predrasude koje ste izgradili o ljudima i stvarima, sve vaše navike, sve vaše veze. U periodu kada ste se formirali kao osoba, trebalo vam je pomoći ukloniti ove slojeve i osloboditi svoj duh. Međutim, društvo u kojemu živite i kultura kojom ste hranjeni doslovno su vas obložili tim slojevima, i čak vas naučili da to i ne primjećujete, da živite uspavani, i prepustite drugima „ekspertima“, vašim političarima, intelektualcima i vjerskim vođama da misle umjesto vas. I tako završavate smoždeni težinom autoriteta i tradicije koje nikada niste čak ni podvrgnuli analizi.

Kao prvo, shvatite da ste okruženi zidovima ćelije i da je vaš duh zarobljen. Rijetko tko postane svjestan toga, pa većina živi i umire zatočena. Prilagodili su se zatvorskom životu. Neki od njih postaju reformatori i bore se da poboljšaju uvjete života u zatvoru: za bolje osvjetljenje, efikasniju ventilaciju... Teško je postati buntovnik, revolucionar koji će razvaliti zidove tog zatvora. Da biste postali revolucionar, morate isključivo i prije svega vidjeti zidove svog zatvora.

Drugo, satima i satima promatrajte zidove svoje ćelije - svoje navike, uzore, veze i strahove - tek tako, bez procjenjivanja i osude. Postepeno, vidjet ćete kako se raspadaju u djeliće.

Treće, posvetite svoje vrijeme promantranju ljudi i stvari koji vas okružuju. Gledajte (ali stvarno gledajte, kao da prvi put gledate) lice nekog prijatelja, list, drvo, pticu u letu, ponašanje i postupke ljudi koji vas okružuju. Tako ćete ih videti onakvima kakvi stvarno jesu (ili bar približno), u svježini karakterističnoj za njih, bez zamagljenja koja im stvaraju vaše ideje i mentalne navike.

Četvrti sloj, i najvažniji. Opustite se i promatrajte kako funkcionira vaš mozak: otkrit ćete neprekidni tok misli, senzacija i reakcija. Gledajte čitav ovaj tok „dugim" pogledima, kao što bi, na primjer, gledali rijeku ili neki film. Opazit ćete da vas gledanje onoga što je unutar vas puno više obuzima od rijeke ili filma, i da vam daje mnogo svježiji osjećaj života i oslobođenosti. U suštini, možete li nazvati sebe živim bićem ako niste svjesni svojih misli i reakcija? Nesvjestan život, rečeno je, nije vrijedan da bude proživljen. To se, na kraju krajeva, ne može čak ni smatrati životom, već mehaničkim postojanjem, kao robot: san, nesvjesnost, smrt - takve stvari ljudi nazivaju životom!

Ne nasjedajte slijepo na instant rješenja, na bajkovite priče proroka i učitelja Novoga doba. Ne prepuštajte se masi da vas nosi. Promatrajte, istražujte, diskutirajte, i jedino će tako vaš duh oživjeti, osloboditi se naslaga sala i ponovo postati lucidan, živ i aktivan. Zidovi vašeg zatvora će se rušiti, malo po malo, sve dok od vašeg Hrama ne ostane ni kamen na kamenu, i na vas će se spustiti blagoslov nesputanog viđenja – vidjeti ćete stvari onakvima kakve jesu, dospjet ćete do neposrednog iskustva Stvarnosti i Istine.

Možete pronaći nekoga tko će vam dati podatke o mehanici, matematici, stranom jeziku, ili vas naučiti voziti bicikl ili raditi na kompjuteru. Ali u onome što je stvarno važno- život, ljubav, stvarnost- nitko vas ničemu ne može naučiti. Sve što vam učitelji mogu reći samo su formule, ali u istom trenutku kada prihvatite neku formulu, počinjete vidjeti stvarnost kroz filter koji je neko drugi stvorio. Ako prihvatite formule, ostajete zarobljeni – uvenuti ćete i nikada, do svoje smrti, nećete doživjeti što znači kada sami spoznate svijet oko sebe.

U vašem je životu sigurno je bilo trenutaka u kojima ste doživjeli takva iskustva za koja ste uvjereni da ćete ih nositi u sebi sve do groba, jer uopće niste sposobni izraziti ih.

U stvarnosti ne postoje riječi koje bi precizno izrazile ono što doživljavate. Razmišljajte o osjećajima koji su vas preplavili kada ste vidjeli pticu koja leti tik iznad vode nekog jezera, ili travu koja niče iz pukotine zida, kada ste dodirnuli nago tijelo, ili ostali kao hipnotizirani pred ukočenim lešom u lijesu.

Mogli biste pokušati usporediti svoja iskustva s glazbom, poezijom ili slikom. Ali u dubini duše znate da nitko neće moći točno shvatiti što ste vidjeli ili doživjeli - nešto što vas čini potpuno nesposobnim to izraziti riječima drugom ljudskom biću, a još manje naučiti ga tome.

Upravo to doživljava neki učitelj kada tražite da vas nauči nečemu o životu, Bogu ili objektivnoj stvarnosti. Sve što može učiniti je, prenjeti vam neku formulu, niz povezanih rijeci. Ali od kakve koristi za vas?

Zamislite grupu turista koji putuju autobusom, spuštenih zavjesa: ne vide, ne čuju, ne osjećaju nikakav miris pejzaža kroz koji prolaze. Za to vrijeme njihov vodič ne prestaje govoriti, ispunjavajući ih onim što se njemu čini kao živ opis mirisa, zvukova i slika koje se mogu vidjeti u svijetu van autobusa. Jedine stvari koje oni doživljavaju samo su predstave koje riječi njihovog vodiča izazivaju u njihovoj mašti. Zamislimo da se autobus zaustavi i da vodič pusti turiste da izađu, dobro potkrepljene formulama o onome što mogu očekivati da će vidjeti ili doživjeti. Kakvo će biti njihovo iskustvo- možda zagađeno, uvjetovano, potpuno naopako? Oni ne primaju stvarnost onakvu kakva je, već kroz filter formula koje im je servirao njihov vodič. Gledati će na stvarnost sa distance, ili će na nju projektirati te formule koje imaju u glavi - u stvarnosti će naći samo potvrdu onoga što unaprijed misle.

Postoji li način da otkrijete je li ono sa čim stupate u kontakt stvarnost ili ne?

Evo primjera: Ako ono što doživljavate ne možete uklopiti ni u jednu formulu koju su izmislili drugi ili vi sami - jednostavno, ako je to nešto što ne možete izraziti riječima. Kako onda mogu pomoći učitelji? Mogu vam predstaviti nešto što nije stvarno - ne mogu vam pokazati stvarnost; mogu ukloniti vaše formule, ali ne mogu vam pokazati ono što te formule izražavaju; mogu vam ukazati da griješite, ne mogu vam pokazati istinu; sve što mogu učiniti je pokazati vam put koji vodi stvarnosti, ne mogu vam pokazati šta stvarno vidite. Vaš put morate proći sami, sami morate otkriti stvarnost.

Kakva užasna samoća! Ta samoća i tišina: samo u toj tišini „vidjeti ćete". U takvom stanju, postat će vam beskorisni knjige, vodiči i učitelji.

Jer, poslije „viđenja", nikada više nećete biti isti kao prije. Doživjet ćete ushićenost slobodom, izuzetno povjerenje koje potječe od saznanja da svaka formula, koliko god bila sveta, nema nikakvu vrijednost; i vi nikada više nećete bilo koga zvati učiteljem. Zato odbacite knjige i formule, skupite hrabrosti i ostavite svoga učitelja, tko god da je, i sami gledajte svijet oko sebe.