Kada se kaže čovjek, svi znamo na što se misli. Odmah imamo sliku u glavi i na pitanje «razumiješ li riječ čovjek?», bez razmišljanja odgovorili bismo «naravno!». No kada bi nas upitali imamo li definiciju koja bi slijedila taj pojam i kada bismo morali verbalizirati naše razumijevanje pojma čovjek, našli bismo se u pomalo nezgodnoj situaciji. Većina bi nas zamuknula pred tim pitanjem iako nam glavom lebde tisuće «definicija» i opisa. Da bismo mogli pronaći sebe, saznati tko smo i upoznati se, moramo se prvo pokušati približiti odgovorima na pitanja; tko je uopće čovjek? Kakvo je to stvorenje, zašto je stvoreno, koji mu je smisao, gdje se on nalazi u hijerarhiji stvorenja, tko ga je stvorio i na koncu, tko je on u odnosu na svoga Stvoritelja. Različite znanosti posljednjih su desetljeća uspjele dotaknuti (tek zagrebati) poneki odgovor na ta pitanja no tko god je u znanosti samoj tražio osnovu svojega života, naputke za življenje i sam bitak, morao se razočarati jer znanstvena je spoznaja djelomična, usmjerena na određene predmete svoga istraživanja no nikako na suštinu cjeline. Kao takva ona ne može biti vodilja ili postavljati ikakve životne vrijednosti, ne daje odgovore o smislu te tako, samostalno (bez filozofije i teologije), nije u mogućnosti posegnuti dovoljno duboko za odgovorima i pružiti čovjeku sigurnost ili ikakvu konkretniju spoznaju samoga sebe i svoga postojanja. Da bismo se mogli barem približiti čovjeku moramo ga promatrati iz konteksta filozofije i teologije jer one se pitaju zašto nešto jest a ne ništa, dok znanost (misao o razvoju) pita zašto su upravo te stvari a ne neke druge i u kakvom su odnosu s drugim tvorevinama. A tako dugo dok se ne pronađe odgovor na pitanje zašto uopće postoji nešto a ne ništa, ne može se shvatiti niti čovjek kao cjelina.
Gledano u kontekstu prirode i svih živih bića, već na prvi pogled jasno je da čovjek djeluje i postoji na poseban način. Prema svijetu i samome sebi odnosi se na način različit svim drugim živim bićima. Svojim razumom, sviješću, govorom, religijom, moralnim djelovanjem, umjetničkim stvaralaštvom itd. razlikuje se od svega stvorenoga, no to još uvijek ne pokazuje njegovu bit, ono po čemu je čovjek čovjek. Rođenje na ovome svijetu u obličju čovjeka, ne znači nužno da to i jesmo, ili točnije, znamo biti, jer, kako Karl Jaspers sažeto kaže, «Biti čovjek znači postajati čovjekom». To znači da je čovjek biće stvoreno za rast, za beskonačno razvijanje u stvaralaštvu i postojanju. On je sposoban stvarati svoj svijet, mijenjati ga i pritom mijenjati i stvarati samoga sebe. Čovjek, kao biće u postojanju, je svoje vlastito djelo, njegova je sudbina u njegovim rukama. «Čovjek stvara svoju povijest ali je i sam proizvod te povijesti.» On je slobodno biće koje je u isto vrijeme i potpuno i nikada dovršeno. Potpuno jer je u njemu sadržan sav stvoreni svijet, od materijalnog (oku vidljivog) do otajstvenog, od biljaka do samoga Stvoritelja, kruna sveg stvaranja oblikovana od zemlje a oživljena nebom. A nikada dovršeno jer njegovoj sposobnosti preobrazbe, stvaranja i rasta nema kraja. «On je samo utoliko čovjek ukoliko teži ostvariti više od već postignutoga (...) U sadašnjici, na temelju vrijednosti prošlosti, on teži budućem» i u svjetlu toga stvara, čini novo, umuje o smislu, spoznaje, ljubi i neprestano raste.
Nema komentara:
Objavi komentar