Vodenjaku ususret (IV)

Grčka riječ „theosofija“ može se prevesti kao „božanska mudrost“. Teozofi naučavaju da su sve religije dobre za svoje vrijeme, ali i nesavršene. Vjeruju da se iza svih religijskih oblika skriva „božanska mudrost“ koja predstavlja podlogu za ujedinjenje svih religija, i to njihovim nadilaženjem (što je danas vrlo često objašnjenje samozvanih „duhovnjaka“ koji smatraju da je duhovnost odvojena od religije). Dakle teozofija predstavlja religioznu mješavinu ideja preuzetih iz hinduizma, budizma i kršćanstva, s naglaskom na reinkarnaciju i panteizam.

Posebno vjeruju u „svjetske učitelje“ koji se inkarniraju kako bi svijetu objavili božansku mudrost, s čime se katolički nauk nikako ne slaže.

Rudolf Steiner- antropozofija

Godine 1897. u njemačko teozofsko društvo uključuje se dr. Rudolf Steiner (rođen u Hrvatskoj) koji je pokazivao posebnu naklonost prema Goetheu i njegovoj sklonosti okultizmu i mistici.

Povod za raskol teozofskog društva zbio se na teozofskom kongresu održanom u Parizu, na kojemu su, lideri A. Besant i C. Leadater, jednog indijskog dječaka (kasnije mistika i teozofa) proglasili novom Kristovom inkarnacijom sa spiritualnim imenom Krishnamurti (zbog čega su roditelji djeteta tužili gđu Besant i sud ju je dva puta osudio), a s čime se Steiner nikako nije mogao pomiriti.

Steiner napušta teozofsku ovisnost o milosti misterioznih „ tibetanskih majstora“ i, ostavši u kontaktu s brojnim „višim bićima“, razvojem svijesti putem meditacija, doći će u doticaj s „Akasha kronikom“ (magična knjižica koja predstavlja uvid u sva saznanja, a navodno postoji u eteru, kao u petom elementu, u kojoj je sadržano apsolutno znanje o svim stvarima koje su se ikada dogodile, mislile ili će se tek dogoditi). Do te kronike dolazi se putem inicijacija u „mistična istraživanja“ što predstavlja okosnicu antropozofije.
Cilj svega je (kao i u teozofiji) pobožanstvenje čovjeka, „biti kao Bog“. To je davno uspjela podvala (iz doba postanka čovječanstva), koju New age pokušava prodati upakiranu u novu ambalažu i s novim datumom.

Steinerova antropozofija razvila se u tri pravca

1. religijsko-duhovni koji predstavlja „posebnu verziju kršćanstva upućenu nadosjećajnoj stvarnosti“. Sustav se zasniva na Steinerovim objavama i na duhovnom treningu koji osposobljava za odnose s bićima u „višim razinama“.
U svom djelu „Kako se stiču znanja viših svjetova“, kao metode duhovnog nauka navodi tri stupnja; priprema- kojom se razvijaju duhovna osjetila (čakre), prosvjetljenje- koje pali duhovnu svjetlost, i posvećenje- koje omogućava općenje s „višim bićima“ iz „duhovnog svijeta“. Sve to postiže se raznim oblicima meditacije.

Ta steinerova ideja, iako nipočemu nova, nikako nije bezopasna. Obratimo samo pozornost na sve veću prisutnost tzv. „Učitelja“ koji vjeruju da kontaktiraju s „anđelima“, „duhovnim vodičima“, „uzašlim majstorima“... u „astralnim razinama“ te tako putem meditacija iniciraju svoje slušatelje (lukavo im ubrizgavajući spiritističke ideje pod krinkom molitve i pobožnosti- ali daleko od crkvenog prostora i autoriteta!).

2. antropozofska medicina čije je obilježje, holističko gledanje na čovjeka u kozmičkom ambijentu i pojednostavljeni alkemijski postulati.

3. obrazovni sustav koji svoj najistaknutiji izraz nalazi u Waldorfskim školama zasnovanim na Steinerovim „objavama“. Spojio je osnovnu i srednju školu i podijelio ju u 12 obrazovnih stupnjeva. Steiner je razvio i poseban tečaj „eurythmije“ kao neki vid zapadnjačke yoge ali koji ima meditativni i kultni karakter.

Nedavno se u hrvatskim katoličkim medijima vodila polemika o mogućnosti sudjelovanja katolika u waldorfskom školskom sustavu.
Steinerova antropozofska „duhovna znanost“ nipošto nije manje pogibeljna za dušu od teozofske. A ako su temelji loši, ludo je na njima dizati kuću! Što znači; temelji antropozofije su steinerove „objave“, a one su za dušu smrtonosne. Nitko ne poriče vrijednosti koje nudi waldorfski sustav, ali dokle god on počiva na Steinerovoj „duhovnoj znanosti“- iz kršćanskog kuta gledanja- nije prihvatljiv!