Tekstovi o New age filozofiji i činjenice oko nastanka tog pokreta, preuzeti su ili interpretirani iz knjige "Proroci Novoga doba" fra. Josipa Blaževića u izdanju Teovizije








ponedjeljak, 17. svibnja 2010.

Iz pera "proroka" - Reinkarnacija


Reinkarnacija, nezaobilazna je dimenzija novodobne duhovnosti. Novodobni iscjelitelji ističu da svaki od nas, prije ulaska u ovaj svijet, zajedno s Bogom odlučuje o tijelu koje će uzeti, roditeljima i drugim okolnostima potrebnim za ispunjenje vlastite zadaće na zemlji... Osim toga, vrlo istaknuta tvrdnja je i o nepostojanju pakla koga se zamjenjuje tumačenjem da vječnost čeka svaku dušu i svaka može do kraja ispuniti svoje poslanje. Ovakvi stavovi u potpunoj su suprotnosti s Isusovim najozbiljnijim upozorenjima! Biblijsko mjesto koje Yogananda i drugi zagovornici reinkarnacije najćešće navode sebi u prilog, jest Evanđelje po Mateju 17, 10-13, kojim se i Coelho u pomalo izokrenutom smislu služi: "Bez sumnje Ilija će doći i sve postaviti opet na svoje mjesto. Ali vam kažem da je Ilija već došao samo ga oni ne prepoznaše, nego postupiše s njim kako im se prohtjelo. Tada razumješe da im Isus govori o Ivanu Krstitelju.". Iz ovoga odlomka nemoguće je izvesti zaključak o inkarnaciji Ilije u Ivanu Krstitelju, jer je opće poznato da Ilija nije ni umro, već je u vihoru uzašao na nebo. A reinkarnirati se može samo onaj koji je odložio svoje tijelo!


U pogledu reinkarnacije, novost Novoga doba je u tome što ne poznaje dilemu reinkarnacija nasuprot uskrsnuće, nego te dvije proturječne ideje pokušava objediniti. Dok reinkarnacija u Hinduizmu ima negativnu konotaciju, u New ageu zvuči optimistično. Takve ideje su izokrenuto tumačenje izvornog pojma reinkarnacije s kojim nemaju nikakvog zajedničkog temelja. Odnos reinkarnacije i kršćanstva pokušava objasniti Gerda Johst: "Isus je postigao to da se samo one duše koje su suvišne labilne i koje imaju premalo čvrstine da bi dorasle svemirskim zračenjima, moraju još jednom poslati na zemlju radi njihovog očvršćivanja. Prirodni zakoni su neumoljivi. Svi znamo da može opstati samo onaj tko je snažan. Isto tako vrijedi i u svemiru". Na negodovanje jednog svećenika o njenim teorijama, Gerda tumači kako je njoj (navodni) Isus odgovorio kako Božji sluge trebaju biti sretni zbog toga što je reinkarnacija utkana u tkanje vječnosti "Ja se nisam izjasnio da je grijeh vjerovati u ponovno utjelovljenje. To spada u tajne koje u vrijeme mojeg zemaljskog života nisam razotkrivao."

Nekoga bez one duboke vjere i shvaćanja Svetoga pisma, ovakva izjava, pod krinkom objave, može i navesti na razmišljanje o toj mogućnosti no, ovakav Isusov odnos prema svećeniku, u apsolutnoj je suprotnosti s autentičnim Božjim objavama. Kako upozorava sestra Faustina Kowalska: "Duša koja svoja nadahnuća ne podlaže strogom nadzoru Crkve tj. ispovjednika, time očituje da je vodi zao duh. (...) Sotona se može čak obući u odjeću poniznosti, ali odjeću poslušnosti ne može obući i tu dolazi na vidjelo njegovo djelo" (iz "Dnevnik sestre Faustine Kowalske").

Svi proroci Novoga doba (pa tako i Gerda), svoje objave tumače kao dopunu onih starih kršćanskih objava, no zaboravljaju da je On rekao da je sam objavio sve što je trebalo ljudima znati te da će ustati mnogi lažni proroci i poziva na budnost i oprez, "Eto, sve sam vam unaprijed rekao" (Mk 13/23).
Prema novodobnim prorocima Isus sada šalje čete anđela da bi nas sačuvao od propasti i kako bi čovječanstvo vodio u sretno Novo doba zrelosti i visoke duhovne kulture i pozivaju nas "Otvorimo se ovim nebeskim bićima koja nama mogu upravljati samo u slučaju ako otvorimo srce i dušu!". Otvoriti im vrata zadnje je što bi kršćaninu u životu palo na pamet! Baš naprotiv, molimo, "od vrata paklenih oslobodi nas Gospodine!".

Također, Gerdin Isus kaže da snagama ljudske ljubavi održava Zemlju. Ne daj Bože da stvarni Isus egzistenciju ovoga svijeta prepusti isključivo snagama naše ljubavi, brzo bi ovaj svijet propao!

Iz pera "proroka" - Više razine svijesti


Danas je sajam duhovnosti, između ostaloga, preplavljen i spiritistima koji su ovaj puta spiritizam preimenovali u kanaliziranje. Naime, razlika između spiritizma i kanaliziranja je samo formalna. Dok spiritisti zazivaju duše pokojnika, oni koji se bave channelingom (kanaliziranjem) tvrde da zazivaju anđele, svece, Isusa, Majku Božju, odnosno više razine svijesti.

Tako se Kršćanstvo, danas u ovo Novo doba, vrednuje u odnosu na čuda. "Činiti čuda" u Coelhovom smislu, znači biti blizu izvorne kršćanske istine. Od Duha Svetoga karizmatici mole za dva , danas vrlo popularna dara, dar liječenja, od tuda invazija iscjelitelja, i dar proricanja, invazija vidovnjaka. Opet je tu u drugom planu porijeklo tih darova. Bog, vrag, priroda- sve je relativno jer od svega su najvažnija čuda!

Tako se, na žalost, Isusov poziv na sličnost njemu protumačio samo kao- činiti čuda kao što ih je činio On, a zaboravlja se (ili namjerno smeće s uma) na što nas je Isus zapravo pozvao- ljubiti Boga, sebe i bližnjega svoga bezuvjetnom ljubavlju, baš onako kako i On nas ljubi.

Zanimljivo je rezoniranje jednog indijskog gurua, Rabindranatha Maharaja, koji je nakon smrti oca nastavio igru reinkarniranog boga na zemlji. Nakon što je prošao sva indijska okultna iskustva, obratio se na kršćanstvo i na trotjednom seminaru u Zagrebu dao svjedočanstvo:
"Ja sam kao dijete sanjao o danu kada će me otac izvesti van. I kao pobožan dječak sanjao sam o tome da bismo zajedno igrali nogomet. Ništa od toga se nije dogodilo. A ja nisam iznimka, Postoje milijuni djece hindusa koja prolaze kroz iste stvari jer u um njihovih roditelja odjednom dođe zamisao da učine nešto pobožno i na raju to završi zanemarivanjem djeteta... Ali to nitko ne kritizira, to se u potpunosti prihvaća. I kao jedinom djetetu tog brahmana, ljudi su se klanjali pred mojim nogama, štovali me. Zauzeo sam mjesto svoga oca, spremno i voljno. Već sam bio jako pobožno dijete. U najranijoj dobi već sam počeo učiti yogu i meditaciju. Intenzivno sam proučavao spise. Toliko toga sam učio napamet i štovao mnoge bogove: Krišnu, Višnu, Šivu, Brahmu... Štovao sam bogove životinje: slona, kravu, zmiju, majmuna. Molio sam im se i vjerovao u njih, što čine i milioni hindusa svakoga dana. Vršeći yogu i meditaciju imao sam mnoga mistična iskustva. Bahti-yoga, karma-yoga, mantra-yoga...ponavljanje mantre da bi se dostigao cilj tj. bog.

Dragi prijatelji, i meditacija je dio yoge a u istočnoj meditaciji morate isprazniti um i ne razmišljati niočemu. Um mora biti čist, potpuno prazan. I kada postignete to pasivno stanje, neko neutralno stanje, onda počinju mistična iskustva. Imao sam iskustva u transu kao kada susrećete nadnaravna bića, vidite sve sjajne boje, čujete mističnu glazbu. Kada sam došao u Englesku nekoliko godina kasnije, u šezdesetim godinama, u vrijeme studija, bio sam zapanjen kada sam našao ljude koji su otpali s Oxforda i Cambridgea, a uzimali su LSD i sl. I opisivali mi svoja iskustva. O tome sam više napisao u svojoj knjizi. Bio sam kao Indijac zapanjen jer su oni iskusili drogom ono što sam ja iskusio bez droge meditacijom... I došao sam do zaključka da izvor mora biti isti. U svojoj meditaciji, u iskustvima u transu, s jedne strane sam susretao bića koja su bila šarena i sjajna, a s druge sam susretao bića groznog izgleda, strašna i demonska. I bilo mi je neugodno tada. Mislio sam: ja sam dobra osoba, pobožan sam, kako je moguće da iskusim takve stvari? Želim biti oslobođen toga. Ali svaki puta kad sam meditirajući upadao u trans, iskusio sam iste stvari. I to me je nastavilo mučiti. Bio sam jako pobožan, ljudi su dolazili i klanjali mi se, željeli su moje blagoslove za svoj slijedeći život. Ali ja sam imao problem. Unutar moje pobožnosti, misticizma, duhovnosti, bio sam prazan u sebi. Nisam bio zadovoljan. Da, na Zapadu postoji nezadovoljstvo, ali isto tako i na Istoku postoji puno nezadovoljstva među pobožnim ljudima. Čak i svećenici i gurui i yogiji su nezadovoljni. To nezadovoljstvo je središnja neuroza našeg svijeta. Svi smo mi prazni. Nešto nedostaje. Nešto je krivo. I današnja ljudska rasa priznaje: Nešto je radikalno krivo. Osjećao sam se loše zbog toga, ljudi su dolazili k meni, davali mi novac, tražili blagoslov, a ja im nisam imao što dati. Jedno sam shvatio: da sam grešnik poput svih. A to hinduizam ne naučava. Hinduizam ne naučava o grijehu. I ne postoji oproštenje grijeha. Postoji karma- što sijete to ćete i požeti. Čak i bogovi potpadaju pod karmu."

Ovo je dio ispovijesti gurua koji je prešao na kršćanstvo. On svoje iskustvo s astralnih razina povezuje s uzimanjem opijata. I sam Coelho zanimljivo uspoređuje kokain i đavolski utjecaj: «Velika igra s đavlom je identična onoj s kokainom: daje ti osjećaj neizmjerne moći. Zato sam je poistovijetio s kokainom: kokain ti daje isti osjećaj moći, gospodstva, apsolutnog pouzdanja, ali je to sve samo privid. U stvarnosti si rob.»

Kao i u spiritizmu, naum o kontaktiranju s onostranim bićima ovisi o mediju. Tako Coelhov glavni junak u jednom od romana, prorok Ilija (ne onaj biblijski) priziva svog anđela. "U tom času ukaza se anđeo Gospodnji ušutkavši njegova anđela čuvara"- u okultnoj hijerarhiji anđela, jači se nameće slabijem- "Sve oko njega se zatamni i nađe se okružen tisućama bijelih svjetlucavih točkica.(...) Htjede sjesti, ali tek tada ustanovi da nije u stanju pomaknuti ni jedan jedini mišić. (...) I ovaj puta nije mu anđeo čuvar govorio, već nešto jače i moćnije. Bojao se da bi, ako ne izvrši zapovijed, svi njegovi poslovi mogli biti ureknuti." Iz takvih odlomaka očigledno je da onostrana bića ne poštuju slobodnu volju, već tiraniziraju! Naravno da od takvoga "Boga" i sam čitatelj želi pobjeći. Tu se isprepliću vjera i praznovjerje i nekom vrstom ideala postaje "svuda vidjeti anđele", a i današnji iscjelitelji iniciraju ovakva iskustva.

Proroci Novog doba- Coelho (II)

"Alkemičar"

U djelu "Alkemičar" Coelho transcendira sve religije u prilog alkemiji kao onoj koja je u temelju svih religija a istovremeno ih sve nadilazi. Isprepliće islamsko-kršćanske elemente a u želji da svoju priču učini intrigantnom i čitatelja pouči tajni sreće, popularizira magiju i alkemiju kao oruđa kojima se sreća ostvaruje...
Coelho je svojim alkemičarom popularizirao čudnu mješavinu misticizma, magije i arhaičke nauke, posebno spiritualni vid, u ovom vremenu buđenja religijskog na prijelazu u novi milenij.

Priča počinje ovako: "Mladiću je bilo ima Santiago". Nosio je knjigu (naslućuje se simbol gnoze) i tjerao ovce (povratak prirodi i prirodnim religijama). Prvo prenoćište sa stadom bilo je pod zvjezdanim nebom (simbol astrologije i sudbine: "Energija zvijezda ulazi u nas i daje nam moć da činimo čuda"), uz crkvu (antikna čuvarnica kulturnog blaga).

A prva Santiagova zapažanja vezana su uz neku "tajanstvenu energiju koja spaja njegov život sa životom tih ovaca" s kojima je sudbinski vezan skoro pune dvije godine. Pripovjetka je ukomponirana mudrosnim notama koje čitateljev duh uvode u osnove kontemplativnog iskustva u kojima se čitatelj ugodno osjeća. Kontemplacija je zapravo prirodna potreba duha koja mora biti zadovoljena na ovaj ili onaj način što proroci novoga doba iskorištavaju kao vrlo plodno tlo za promicanje svojih ideja.

Mladić u crkvi, koja je prema njegovim razmišljanjima bila možda ukleta (veza crkve i prokletstva), traži uzrok svojih snova i osjećaja bijesa. Možda zbog potiskivanog libida i nametnutog mu osjećaja krivnje (?!) što je česta tema u Coelha. Istovremeno nam ukazuje na bijeg od odgovornosti (slobode) u imaginarnost (magiju), toliko prisutan u našem vremenu!

Svoju pismenost Santiago duguje sjemeništu u kojem je boravio ne po vlastitoj želji (kao ni Coelho). Prema Coelhu, katoličke odgojne ustanove su monstruozne što ističe u svojim romanima a na likove projicira vlastitu ogorčenost zbog zatočeništva. Ako već nije dužan nikoga oduševljavati za Bogu posvećen poziv, tko mu daje pravo da od njega odvraća??
Santiago je pustolovinu smatrao važnijom "nego spoznati Boga i ljudske grijehe". Tom rečenicom autor predstavlja Crkvu kao instituciju koja ugrožava privatnost pojedinaca čeprkajući po njihovim grijesima. Takav stav ukazuje da je C. ili susretao doista samo "kršćanske ličinke" bez ikakvog kršćanskog duha, ili je njegova odmazda bespoštedna.
Coelho, kao i drugi proroci novoga doba, služi se mnogim paradigmama u svrhu diskreditiranja svake institucije, poput S. MacLaine koja, u prikazima braka svoje majke, uspijeva pridobiti čitateljevu naklonost za slobodnu ljubav. Autorima se ne može i ne treba osporiti njihovo iskustvo, no izlagati vlastito iskustvo kao pravilo je smiješno!
"Ne znam kako to traže boga u sjemeništu"- razmišlja Santiago promatrajući kako se sunce rađa. Očita je sugestija da život na takav način posvećen Bogu, zatire čovjekove iskonske težnje za srećom, a glavni junak, pogleda uprtog u nebo, odabire život pustolova.

No zanimljivo, zapravo fascinantan paradoks, je da Santiago put ka ostvarenju svojih snova ne nalazi u slobodi (refleksija Coelhovog lutanja), on se slobode boji i od nje bježi. Njemu je potrebno nečije vodstvo. Vodstvo nekog višeg, a ako to nije Bog (kojeg se Santiago/Coelho lišio) onda su to bogovi. Tako se Santiago (kao i mnogi ljudi današnjice) obraća vračari
(tu se vide Coelhove vlastite povezanosti s magijskim tradicijama osobito kultom vještica).

Mladić dobija upute te se nagodi s vračarom (desetina blaga), zatim zakletva nad slikom srca Isusova (?!) i na koncu putokaz. Blago je skriveno u arapskome svijetu. Vračara upućuje Santiaga u svijet egipatskih piramida. One kriju tajnu "ondje ćeš pronaći blago koje će te učiniti sretnim".
Nadalje u priči dolazimo do misterioznog susreta sa starozavjetnim kraljem Šalema, Melkisedekom, koji je sa svoja dva kamena Urim i Tumim postao prototip mudraca i vidovnjaka istovremeno. Izbor Melkisedeka nije slučajan. Hermetika koja potječe iz drevnog Egipta, prema predaji, predana je čovječanstvu od Thotha, egipatskog boga mudrosti kojega su Grci prozvali Hermes Trismegistos. Hermes je otac ezoteričke mudrosti. Predaja kaže da je bio suvremenik Abrahama.

Mladić prepoznaje mudrost Melkisedeka čije riječi aludiraju na osobu Isusa Krista. Kroz Alkemičara progovara (reinkarnirani?) Krist (ili čak obratno?) "Zlo nije ono što ulazi čovjeku kroz usta. Zlo je ono što iz njih izlazi" (očito je postalo je jako moderno slušati Kristove riječi iz usta raznih gurua...).

Kulminacija romana "Alkemičar" je na samome kraju. Umjesto instrukcija o alkemiji, Alkemičar reče: "Sve što trebaš znati naučilo te putovanje. Nedostaje samo jedno." A to je tajna alkemičarskog umijeća koje je on (alkemičar) naučio od svojih djedova a oni od svojih djedova i tako do postanka svijeta. Iz toga možemo zaključiti kako je alkemija prastara mudrost čiji korijeni sežu u kozmičku genezu. "Sva znanost Velikog djela mogla se zapisati na običnom smaragdu no ljudi nisu obraćali pažnju na jednostavne stvari i počeli su pisati rasprave, tumačenja i filozofske studije. Govoriti kako bolje poznaju put od drugih. No smaragdna ploča još i danas postoji."
Autor nas je doveo do piramida i tamo čitatelju predstavio neko praevanđelje zapisano na smaragdnoj ploči. Svi kasniji učitelji čovječanstva (Isus, Buddha, Muhamed) koji su "počeli govoriti kako bolje od drugih znaju svijet", sve kasnije razvijene religije, svoj izvor imaju u toj smaragdnoj ploči. A ta ploča postoji i danas i treba je tražiti u egiptu, odakle potječe i hermetika koju je objavio (prema predaji) bog Thoth (od čega će se kasnije razviti i Tarot). Egipatski bog mudrosti kojega su helenisti slavili kao "Majstora nad majstorima". Neki autori ga identificiraju sa starozavjetnim svećenikom Melkisedekom (od tuda u Coelhovom romanu) a on je u Alkemičaru ista ona osoba koja se u hermetizmu slavi kao "Majstor nad majstorima". Evanđelje hermetizma kojega čini sadržaj smaragdne ploče, Coelho stavlja kao prapočetak svim religijama koje su se iz njega razvile. Smaragdna ploča je (po Coelhu) ujedno i najkraći put do Duše svijeta s kojom on komunicira znakovnim jezikom. To je Coelhova tajna.

Prema učenju P. Coelha, J. Murphyja (najp. knjiga "Snaga podsvijesti") i sličnih, iz Smaragdna ploče razvile su se sve religije. Ona je bila (prema njima) neka praobjava koju su osnivači religija samo reinterpretirali. Zato (da bi to naglasio) se Coelho poslužio Melkisedekom koji je, prema Bibliji (Post 14,18), izašao pred Abrahama, iznio kruh i vino i blagoslovio ga, a prema Poslanici Hebrejima, "taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao ususret Abrahamu koji se vraćao s poraza klraljeva i blagoslovio ga (...) on bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on kojemu dani nemaju početka ni život kraja". To se izvrsno uklopilo u Coelhov alkemijski svijet koji, posredstvom "eliksira života vječnoga" može dati besmrtnost. Taj Melkisedek- dakle mitski bog Thoth- je blagoslovio Abrahama. A dobro znamo da je upravo Abraham praotac triju velikih monoteističkih religija; židovstvo, kršćanstvo i islam. Tako je Coelho mudro objasnio praobjavu tj proizlaženje (prema njegovim teorijama) svih religija iz Evanđelja hermetizma.

Zbog te ideje Paulo Coelho imenovan je posebnim savjetnikom pri UNESCO-vom programu Duhovna ujedinjenja i međunarodni dijalozi, a 1999. dobio je Kristalnu nagradu za ujedinjenje različitih kultura. Taj vrač (kako se i sam deklarira) objedinjuje sve religije i kulture na principima hermetizma, ezoterije i magije. On je jednostavno to sve relativizirao i taj relativizam apsolutizirao, a istim namjerama obiluje sva literatura s područja New agea.
Ideja relativiziranja religija i njihovo svođenje na zajednički nazivnik jasno je izražena u izjavi: «Bio sam u Indiji i u Egiptu. Upoznao sam velike učitelje magije i meditacije. Živio s alkemičarima i svećenicima» kojom spaja nespojivo i zaključuje da je Istina tamo gdje je vjera ali je problem u odabiru religije jer «budisti su bili u pravu, hinduisti su bili u pravu, muslimani su bili u pravu, židovi su bili u pravu. Svaki čovjek koji slijedi (iskreno) put vjere, kadar je sjediniti se s Bogom i činiti čuda.» Ovakav zaključak je donekle ispravan, svaki onaj koji živi s Bogom, ne važno kojoj religiji pripada, u pravu je. No ono što na žalost ne stoji je pretpostavka da baš svi vjerujemo u istoga Boga...

Kaže evanđelje za Isusa: «Kad izađe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu» Ovo Isusovo djelo poučavanja je i danas potrebno, kada se srž kršćanske objave rastače pod izlikom tolerancije, mira, napretka, znanosti... Budite budni.

Svojim (autobiografskim) djelima, Coelho, ostavlja dojam kao jako duhovno ranjena osoba. On nije zlonamjeran nego piše kako najbolje može i zna. Čitatelju nudi smisao do kojeg je sam došao i u mjeri koliko je sam otkrio i sugerira čitatelju da se čuva onoga na čemu se i sam opekao. On je žrtva rana zadobivenih u sjemeništu koje traže lijeka. Prisjećanje na sjemenište uvijek je diranje u nezacijeljene rane koje prouzrokuju bol.
Ako Coelho razmišlja u smjeru da je to sve isto, zašto je onda njegov glavni junak (i sam Coelho) baš katolik? Zbog isključivo i samo tradicije a ne iz uvjerenja! To nije življena vjera koja angažira čitavog čovjeka i preobražava ga na Kristovu sliku. To je prije (ne)vjera koja Boga želi konzumirati, njime se poslužiti za ostvarenje vlastite svrhe! Koliko je onda vjerodostojan Coelhov stav spram katolicizma ako mu je temelj potpuno iskrivljena slika?

Može li netko tako duhovno ranjen ikoga izvesti na pravi put i ponuditi stvarna i dobra rješenja za pronalazak sreće? Ne.
--------------------------------------------------------------------------
Hermetizam- Hermetizam se kao duhovno znanje prenosio i knjigama. One knjige koje se pripisuju Hermesu Trismegistosu nazivaju se hermetika, ali uobičajen je i latinski oblik, hermetica. One obrađuju poprilično široki raspon tema: kozmička načela, prirodu, redove bića, spoznavanje božanskog, misticizam, magiju, alkemiju i medicinu.

Alkemija


Mitovi o alkemijskim postulatima jednako su stari kao i čovječanstvo. To su mitovi koji potječu od najranijih dana kada je čovjek, otkrivajući zakone prirode, ostajao bez daha pred njezinim tajnama i veličanstvenošću. Iz strahopoštovanja počeo se klanjati kozmičkim silama i nebeskim tijelima razvijajući kult i otvarajući svojoj duši prostor za Božju objavu koja se razvijala, a svoju puninu postigla u Isusu Kristu.
Velika većina onih koji nisu prihvatili svjetlo vjere čija nam je punina zasjala u Isusu Kristu, u svojim kultovima do danas nije daleko odmakla od (mitoloških) kozmičkih sila kojima pripisuju božanske atribute. Ti kultovi, ili svjetonazori, danas zaokupljaju i mnoge kršćane koji očito nisu još otkrili blago svoje vjere jer umjesto da grabe koracima naprijed, oni se vraćaju na počela.
Ti najstariji mitovi promatrali su Sunce kao muža koji svaku večer ide na počinak u Zemljino krilo koju noću oplođuje kovinama koje se razvijaju u utrobi Zemlje. Filozofsku podlogu tim mitovima dao je Aristotel naukom da je materijalni svijet sačinjen od bezlične pratvari iz koje, poprimajući vlažnost, suhost, toplinu i hladnoću, slijede četiri počela; vatra, zrak, voda i zemlja. Polazeći od toga, možemo zaključiti da se sve sastoji od ova četiri počela kombinirana različitim omjerima tj. da bi se jedna tvar pretvorila u drugu, potrebno je, dodavanjem ili oduzimanjem nekog počela, promijeniti njegov učinak u toj tvari.

Alkemijske ideje u Europu donjeli su Arapi koji su se, osvojivši Egipat, upoznali s postupcima obrade zlata. Propašću islamske vlasti u Toledu kršćanski su učenjaci, prevodeći arapske spise, u Europu donjeli i staro-grčku filozofiju s arapskim nadopunama i komentarima. Tako su alkemijske ideje prenesene na europsko tlo.
Prema prastarim mitovima, kovači u drevnih naroda uživali su ugled jednak svećenicima zbog njihove «tajanstvene» sposobnosti da se domognu mineralnih ruda te ih prerade u kovine. To je izgledalo čudesno pa je kovač bio nalik bogu Sunca i iskazivalo mu se poštovanje. Moć pretvaranja neplemenitih metala u zlato oponašala je ono što se događa u Zemljinoj utrobi a ta misao nalazi se na staroj smaragdnoj ploči koja se pripisuje egipatskom bogu Thothu: "Kako tamo gore, tako i tu dolje". To je prikaz glavnih alkemijskih postulata nazvanih "Veliko djelo":
1. pronalaženje kamena mudraca kojim će pretvarati neplemenite kovine u zlato izliječiti sve bolesti i osigurati dug život. U početku se vjerovalo da će se taj učinak postići oponašanjem Boga u skladu s "Kako tamo gore, tako i tu dolje".
2. potraga za eliksirom besmrtnosti, odnosno vječne mladosti, zajednička je arapskim i orijentalnim alkemičarima.

Taoisti su vjerovali da se usklađenjem yina i yanga život može produljiti. U tom smislu smo i danas preplavljeni raznim tehnikama koje na bazi ravnoteže energija obećavaju produljenje života ili bar holističko zdravlje.
U 19. i 20. stoljeću alkemija se ograničila na bavljenje mističnom (spiritualnom) stranom svoga umijeća a 
tajna alkemijskog umijeća sadržana je u krilatici Solve et coagula- Razriješi i spoji što je zapravo opis procesa pri alkemijskim postupcima. Na svakom novom stupnju tvar gubi svoja prijašnja svojstva tako da nastaje nova, plemenitija tvar. U spiritualnome smislu riječ je o smrti nakon koje slijedi novo rođenje, bolji i čistiji život, što se kao misao pojavljuje u mnogim religijama. Alkemijska formula je i duhovna i materijalna i čovjek dolazi do posljednjih oslobađajućih i prosvjetljujućih spoznaja, čemu su mudraci cijeloga svijeta oduvijek težili.

Alkemija i kršćanstvo

Kako Coelho izlaže, alkemijska spiritualnost pomaže čovjeku na putu njegove evolucije, odnosno, pobožanstvenja. "Alkemičari su mnoge godine provodili u laboratorijima promatrajući vatru koja pročišćava kovine. Toliko su gledali u vatru da im je time iz glave pomalo nestajala sva taština svijeta. A onda su otkrili kako je pročišćavanje kovina završilo pročišćavanjem njih samih." (odlomak iz Coelhove knjige "Alkemičar", str. 82.). Ovim odlomkom alkemija je transcendirala samu sebe i evoluirala u spiritualnost koja je postala sastavni dio duhovnosti New agea. No, ne treba podcijeniti značenje alkemije u svijetu mitova i religija a u novije vrijeme i psihologije. Ona baca novo svjetlo na, Jungovim riječima, "najtamnije i najtajnovitije stvari s kojima se naše iskustvo susreće", a to je ljudska psiha. Bitna je razlika između kršćanskog spasenja koje pretpostavlja milost Božju, nasuprot samospasenju koje postiže sam čovjek kroz alkemijski proces kao tehniku samorazvoja. Dok je prema kršćanstvu spasenje dar Božji, u alkemiji je ono plod vlastitih smoostvarenja.

petak, 14. svibnja 2010.

Proroci Novoga doba - Coelho (I)


Planine su već osvojene, astronauti su već bili u svemiru,
nema više ni jednog otoka na Zemlji
- ma kako malen bio-
koji bi mogao biti otkriven.
Ali, ostaju nam velike avanture duha - a jedna od takvih mi je sada ponuđena.

                                                                                                                                                                  (Paulo Coelho)

O životu i nazorima

Prije nego je postao glasoviti pisac, Coelho je bio slavni brazilski vrač. Brazilski mag i ezoterik, pustolov i hipi sve više osvaja suvremenog čitatelja izazivajući na osobnu „avanturu duha“.
Rođen je 24. kolovoza 1947. Studirao je pravo i pokušavao postati kazališni glumac i redatelj, ali je to ubrzo zamijenio životom u hipijevskoj komuni i putovanjima svijetom.

U životu je probao sve i svašta, dobro i zlo. Bio je "zatočen" u isusovačkom koledžu odakle nosi najružnija sjećanja, što ostavlja duboke tragove u njegovom literarnom opusu kad god se dotakne Katoličke crkve, a osobito odgojnih ustanova. Postao je ateist, a potom i anti katolik. Konzumirao je droge, prošao sektu Hare Krišna, budizam, zen filozofiju, yogu i tko zna što još sve ne. Prakticirao bijelu i crnu magiju, sotonizam „najperverznijeg čovjeka na svijetu“- A. Crowleya, u 33. godini kušao (3 puta) homoseksualizam, raskinuo  3 braka, obišao Latinsku Ameriku nasljedujući stope ezoterika Carlosa Castanede, pretrpio jezivu torturu iz koje je, kako sam kaže, čudom ostao živ. U ludnici bio 3 puta (zanimljivo da se ponavlja br. 3) i tamo otkrio da ludilo može slobodno izabrati i živjeti bezbrižno ne radeći ništa.
Svoja iskustva iz ludnice dijelom je ugradio u roman „Veronika je odlučila umrijeti“ u kojemu Veronika predstavlja njega samoga.
Izlazeći izvan okvira kršćanske objave, Coelho traži odgovore u različitim religijskim, okultnim i magijskim tradicijama, transformirajući ih u eklektičko-sinkretistički svjetonazor pogodan degustatorima duhovnosti Novoga doba, pri čemu, u odnosu na Božju objavu, prioritet daje vlastitom iskustvu.
Sva njegova djela prožeta su potragom za svrhom, odnosno smislenom egzistencijom koju on otkriva u eksperimentalno „onostranom“ koje je kod njega, nažalost, varijabilno i višeznačno.

Popularnost Coelhove duhovnosti potvrđuje dvije stvari. Prva je da je i današnji čovjek, još uvijek, duhovno biće u traganju za vlastitim duhovnim identitetom i svojim Izvorom (ili kako sv.Augustin kaže: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, o Bože“). I druga, što je jako upadljivo, da veliki broj današnjih ljudi traži egzistencijalne odgovore i rješenja vječnih pitanja, ali ne više u kršćanstvu.
Kršćanstvu se više ne pridaje prvenstvo, štoviše, postalo je ideal napraviti „pomak od religije prema duhovnosti“, pri čemu je religija predstavljena kao zapreka na tom „evolutivnom“ putu. Obilježja djela P. Coelha, kao i drugih proroka Novoga doba, upravo su takva, nad(ili sub)religijska duhovnost.
Iako se znala u medijima isticati (bez opravdanog razloga) Coelhova pripadnost Katoličkoj crkvi, on ima vrlo kontroverzno poimanje kršćanstva. Kada je, u jednom periodu svoga avanturističkog života, duboko zaglibio u ponor sotonizma iz kojega nije više vidio izlaza, C. se odlučio vratiti „tradicionalnoj vjeri“ svojih roditelja, u kojoj nikada nije dosegao zrelost, te uz svoje „katoličko“ opredjeljenje, ostao privržen i magiji ne videći u tome nikakvih proturječja!

Uz to, C. se otvoreno priklanja duhovnosti bez morala koja je u osnovi New age-a, a religije su, prema njemu, u konačnici jednake i predstavljaju tek različite puteve, a svi putevi vode do istoga Boga. Pripadnost ovoj ili onoj religiji samo je stvar tradicije a, očito je, isto vrijedi i za područje morala.

U svim svojim romanima Coelho udara uvijek po istoj stvari. najvećim problemom smatra predrasude i dogme (najčešće one vezane uz moralna načela). Izjednačava sve religije do granice relativizma i uopće ne radi razliku između sadržaja neke religije (u smislu nauka) a boriti se protiv dogmi ne znajući ni što su dogme, apsurdno je.

Bez dogmi je bilo kakav napredak na bilo kojem području zapravo apsurdan.

Dogma je neka bjelodana istina koju svi prihvaćaju, a iza koje stoji najviši autoritet. O vjerodostojnosti autoriteta ovisi i težina same dogme. U obitelji, roditelji su ti koji stvaraju dogme, u školi su to profesori... U kršćanskom smislu, dogma je istina do koje nije došao čovjek vlastitom sposobnošću, već je ona objavljena od samoga Boga, najvišeg autoriteta. Prema tome možemo reći da je dogma da Bog postoji ili ne postoji, oboje ne može biti istina. Da se On objavio u Isusu Kristu ili se nije objavio. Ako se objavio, nitko ne bi smio ostati ravnodušan na njegovu poruku. Važni su i mjesto i prostor njegove objave. I ponad svega, ono što je rekao. U tom smislu Coelhova djela pomućuju duhovne obzore.
U Coelhovom životu žena je zauzimala istaknuto mjesto. On će reći da je žena u njegovu životu, žena koja živi u njemu, jer mu je dano da se istodobno osjeća i kao muškarac i kao žena.

Prva žena (djevojčica) u njegovom životu, bila je 16 godišnja Fabiola o kojoj je ovisio ekonomski, koja se za njega velikodušno žrtvovala a on ju je na kraju iznevjerio. Toga se dotiče sa sramom iako je poslije to izgladio. Druga žena, s kojom je sklopio brak u 21. godini, bila je 33 godišnja Vera. S trećom u svojoj 29. godini dok je njoj bilo 19 a trenutno je u četvrtom braku s Cristinom uz napomenu «Danas su žene svake minute prisutne u mome životu.»

Svoj Don Juanski pogled na moral, Coelho predlaže i «ratnicima svjetlosti», zapravo je opčinjen ženama i, kako i sam priznaje da su motivi njegova upuštanja u sotonizam, bile žene; da bi ih zavodio i impresionirao svojim neobičnim iskustvima. Čini se da i sam C. pati od predrasuda, iako se bori protiv njih, da Bog svojim zapovijedima nekome nameće osjećaj krivnje. Zato, ratnik svjetlosti «prihvaća svoje strasti i obilno se njima koristi». Okvire Coelhovog morala, otprilike, opisuje: «Samo su dvije stvari zabranjene- jedna ljudskim, a druga Božjim zakonom. Nikada ne forsiraj odnos s nekim protiv njegove volje- to se smatra silovanjem. I nikada nemaj odnose s djecom, jer je to najteži grijeh. Uz te izuzetke ti si slobodna. Uvijek postoji netko tko želi upravo ono što ti želiš.»

Coelho se uvelike u svojim projekcijama oslanja na kršćanstvo i Isusa Krista, no potpuno izokrenutim smislom, osobito po pitanju grijeha i grešnika. Površnim tumačenjem i oslanjanjem na mrtvo slovo na papiru, on grijehe izokreće u kreposti pod izgovorom Isusa koji se družio s grešnicima i okupljao ih oko sebe. No, Isusova osuda «farizejštine» i obrana grešnika nije bila odobravanje grijeha! On sraz između grijeha i pravednosti dovodi do usijanja tumačeći: «Čuli ste da je rečeno: Ne ubij! Tko ubije biti će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu... Čuli ste da je rečeno: Ne učini preljuba! A ja vam kažem: tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljuba u srcu.» U svjetlu ovih riječi, profil Coelhovih ratnika svjetlosti ima malo neobičan sjaj!
Coelho se boji temeljnog značenja kršćanskih pojmova, bilo iz krivog shvaćanja (predrasude) ili se nije uspio osloboditi utjecaja filozofije A. Crowleya u čijoj je sotonskoj sekti aktivno sudjelovao dvije godine. Crowley je, po demonskom diktatu, o grijehu zapisao: «Riječ grijeha je ograničenje. O, čovječe! Ne odbij ženu svoju ako joj je volje! O, ljubavniče, ako ti je volja napusti!» Mentalitet zla, što se da zaključiti iz zadnjih navoda, može mijenjati ruho ali ne i narav!

Pronaći Istinu


Danas u šumi religija i na sjecištu različitih puteva, naći istinu nije nimalo lak zadatak. Svi su putokazi isti no vode li stvarno svi na isto mjesto?
Tragatelja za istinom je i danas mnogo a Istina je uvijek samo jedna, no je li i put do nje samo jedan ili su svi putevi isti? Je li ipak potrebno zaviriti u kakav atlas?

U toj šumi, mnogi su se odavno izgubili, drugi su klonuli, umorili se od traganja i posustali, a treći još uvijek dvoje kamo krenuti...Neki pak traže nove putokaze jer su završili u slijepoj ulici, a ima i onih koji razočarani i obeshrabreni sjede kraj puta i više ne vjeruju putokazima...
Piše u djelima apostolskim (poglavlje osmo) kako je anđeo Gospodnji uputio apostola Filipa nekom Etiopljaninu, visokom dostojanstveniku kandake, kraljice etiopske, koji je upravo čitao proroka Izajiju. Apostol mu je pristupio i pitao ga: «Razumiješ li što čitaš?», a dostojanstvenik mu odgovorio: «Kako bih mogao ako me tko ne uputi?».

I danas je veliki broj ovakvih «dostojanstvenika» u svim religijama svijeta koji jako puno knjiga čitaju, osobito različitih modernih proroka. To su iskreni i ponizni tražitelji istine koji su svjesni svojih granica i otvoreno priznaju «kako bih mogao ako me tko ne uputi?» a upravo oni su ciljana skupina za obmanu.
Na žalost, ne vode svi putevi ka istome cilju i Istina ne čeka na kraju svih puteva. Naravno, svi mi imamo slobodnu volju i svatko ima pravo izabrati put kojim sam želi poći. I ne treba osuditi nekoga zbog njegovog izbora samo zato što ga ne smatramo ispravnim, ali kao što nas plaše oni koji sve nepoznate puteve sotoniziraju, tako bi nas trebali i oni koji niti na jednome od puteva sotonu ne prepoznaju.

Poznajem li ja sebe? Tko sam? Bez da imamo odgovore na ta pitanja Istini se nećemo primaknuti niti milimetra. Na prvu, velika većina nas će se začuditi «kako ne bi poznavao sam sebe!» no vrlo malo nas uistinu zna odgovor a još manje nas ima hrabrosti prihvatiti ga. Mnogi od nas kreću na put upravo zato da bi pobjegli od sebe u nadi da kada nađu Istinu, to će ujedno biti i potvrda njihovoj savršenosti jer samo savršeni pronalaze Istinu... A upravo ih to i odvodi u krivome smjeru, u slijepu ulicu ili u iznemoglost i odustajanje.
Zamislite neku korpulentnu osobu, utonulu u salo, i pred sobom imate sliku i priliku onoga u što se može pretvoriti vaš duh - obložen salom sve dok ne postane previše otupio i lijen da misli, promatra, istražuje, mašta. Gubi svoju bistrinu, lucidnost i elastičnost, da bi postepeno zamro. Pogledajte oko sebe, i vidjet ćete koliko ima takvih ljudi: otupjelih, zaštićenih slojevima sala, koji ne traže ništa drugo osim da ne budu uznemireni ili natjerani razbuditi se. Što su ti slojevi sala oko duše? Sve fiksacije kojima se hranite, sve predrasude koje ste izgradili o ljudima i stvarima, sve vaše navike, sve vaše veze. U periodu kada ste se formirali kao osoba, trebalo vam je pomoći ukloniti ove slojeve i osloboditi svoj duh. Međutim, društvo u kojemu živite i kultura kojom ste hranjeni doslovno su vas obložili tim slojevima, i čak vas naučili da to i ne primjećujete, da živite uspavani, i prepustite drugima „ekspertima“, vašim političarima, intelektualcima i vjerskim vođama da misle umjesto vas. I tako završavate smoždeni težinom autoriteta i tradicije koje nikada niste čak ni podvrgnuli analizi.

Kao prvo, shvatite da ste okruženi zidovima ćelije i da je vaš duh zarobljen. Rijetko tko postane svjestan toga, pa većina živi i umire zatočena. Prilagodili su se zatvorskom životu. Neki od njih postaju reformatori i bore se da poboljšaju uvjete života u zatvoru: za bolje osvjetljenje, efikasniju ventilaciju... Teško je postati buntovnik, revolucionar koji će razvaliti zidove tog zatvora. Da biste postali revolucionar, morate isključivo i prije svega vidjeti zidove svog zatvora.

Drugo, satima i satima promatrajte zidove svoje ćelije - svoje navike, uzore, veze i strahove - tek tako, bez procjenjivanja i osude. Postepeno, vidjet ćete kako se raspadaju u djeliće.

Treće, posvetite svoje vrijeme promantranju ljudi i stvari koji vas okružuju. Gledajte (ali stvarno gledajte, kao da prvi put gledate) lice nekog prijatelja, list, drvo, pticu u letu, ponašanje i postupke ljudi koji vas okružuju. Tako ćete ih videti onakvima kakvi stvarno jesu (ili bar približno), u svježini karakterističnoj za njih, bez zamagljenja koja im stvaraju vaše ideje i mentalne navike.

Četvrti sloj, i najvažniji. Opustite se i promatrajte kako funkcionira vaš mozak: otkrit ćete neprekidni tok misli, senzacija i reakcija. Gledajte čitav ovaj tok „dugim" pogledima, kao što bi, na primjer, gledali rijeku ili neki film. Opazit ćete da vas gledanje onoga što je unutar vas puno više obuzima od rijeke ili filma, i da vam daje mnogo svježiji osjećaj života i oslobođenosti. U suštini, možete li nazvati sebe živim bićem ako niste svjesni svojih misli i reakcija? Nesvjestan život, rečeno je, nije vrijedan da bude proživljen. To se, na kraju krajeva, ne može čak ni smatrati životom, već mehaničkim postojanjem, kao robot: san, nesvjesnost, smrt - takve stvari ljudi nazivaju životom!

Ne nasjedajte slijepo na instant rješenja, na bajkovite priče proroka i učitelja Novoga doba. Ne prepuštajte se masi da vas nosi. Promatrajte, istražujte, diskutirajte, i jedino će tako vaš duh oživjeti, osloboditi se naslaga sala i ponovo postati lucidan, živ i aktivan. Zidovi vašeg zatvora će se rušiti, malo po malo, sve dok od vašeg Hrama ne ostane ni kamen na kamenu, i na vas će se spustiti blagoslov nesputanog viđenja – vidjeti ćete stvari onakvima kakve jesu, dospjet ćete do neposrednog iskustva Stvarnosti i Istine.

Možete pronaći nekoga tko će vam dati podatke o mehanici, matematici, stranom jeziku, ili vas naučiti voziti bicikl ili raditi na kompjuteru. Ali u onome što je stvarno važno- život, ljubav, stvarnost- nitko vas ničemu ne može naučiti. Sve što vam učitelji mogu reći samo su formule, ali u istom trenutku kada prihvatite neku formulu, počinjete vidjeti stvarnost kroz filter koji je neko drugi stvorio. Ako prihvatite formule, ostajete zarobljeni – uvenuti ćete i nikada, do svoje smrti, nećete doživjeti što znači kada sami spoznate svijet oko sebe.

U vašem je životu sigurno je bilo trenutaka u kojima ste doživjeli takva iskustva za koja ste uvjereni da ćete ih nositi u sebi sve do groba, jer uopće niste sposobni izraziti ih.
U stvarnosti ne postoje riječi koje bi precizno izrazile ono što doživljavate. Razmišljajte o osjećajima koji su vas preplavili kada ste vidjeli pticu koja leti tik iznad vode nekog jezera, ili travu koja niče iz pukotine zida, kada ste dodirnuli nago tijelo, ili ostali kao hipnotizirani pred ukočenim lešom u lijesu.

Mogli biste pokušati usporediti svoja iskustva s glazbom, poezijom ili slikom. Ali u dubini duše znate da nitko neće moći točno shvatiti što ste vidjeli ili doživjeli - nešto što vas čini potpuno nesposobnim to izraziti riječima drugom ljudskom biću, a još manje naučiti ga tome.
Upravo to doživljava neki učitelj kada tražite da vas nauči nečemu o životu, Bogu ili objektivnoj stvarnosti. Sve što može učiniti je, prenjeti vam neku formulu, niz povezanih rijeci. Ali od kakve koristi za vas?

Zamislite grupu turista koji putuju autobusom, spuštenih zavjesa: ne vide, ne čuju, ne osjećaju nikakav miris pejzaža kroz koji prolaze. Za to vrijeme njihov vodič ne prestaje govoriti, ispunjavajući ih onim što se njemu čini kao živ opis mirisa, zvukova i slika koje se mogu vidjeti u svijetu van autobusa. Jedine stvari koje oni doživljavaju samo su predstave koje riječi njihovog vodiča izazivaju u njihovoj mašti. Zamislimo da se autobus zaustavi i da vodič pusti turiste da izađu, dobro potkrepljene formulama o onome što mogu očekivati da će vidjeti ili doživjeti. Kakvo će biti njihovo iskustvo- možda zagađeno, uvjetovano, potpuno naopako? Oni ne primaju stvarnost onakvu kakva je, već kroz filter formula koje im je servirao njihov vodič. Gledati će na stvarnost sa distance, ili će na nju projektirati te formule koje imaju u glavi - u stvarnosti će naći samo potvrdu onoga što unaprijed misle.

Postoji li način da otkrijete je li ono sa čim stupate u kontakt stvarnost ili ne?
Evo primjera: Ako ono što doživljavate ne možete uklopiti ni u jednu formulu koju su izmislili drugi ili vi sami - jednostavno, ako je to nešto što ne možete izraziti riječima. Kako onda mogu pomoći učitelji? Mogu vam predstaviti nešto što nije stvarno - ne mogu vam pokazati stvarnost; mogu ukloniti vaše formule, ali ne mogu vam pokazati ono što te formule izražavaju; mogu vam ukazati da griješite, ne mogu vam pokazati istinu; sve što mogu učiniti je pokazati vam put koji vodi stvarnosti, ne mogu vam pokazati šta stvarno vidite. Vaš put morate proći sami, sami morate otkriti stvarnost.

Kakva užasna samoća! Ta samoća i tišina: samo u toj tišini „vidjeti ćete". U takvom stanju, postat će vam beskorisni knjige, vodiči i učitelji.

Jer, poslije „viđenja", nikada više nećete biti isti kao prije. Doživjet ćete ushićenost slobodom, izuzetno povjerenje koje potječe od saznanja da svaka formula, koliko god bila sveta, nema nikakvu vrijednost; i vi nikada više nećete bilo koga zvati učiteljem. Zato odbacite knjige i formule, skupite hrabrosti i ostavite svoga učitelja, tko god da je, i sami gledajte svijet oko sebe.

četvrtak, 13. svibnja 2010.

Proroci Novoga doba


Sasvim je jasno da živimo u svijetu u kojem kao da je pojam grijeha izgubio na svojoj težini. Na obzoru kao da se budi neko novo (pseudo)kršćanstvo lišeno morala i dogmi. Ili se iz ropotarnica povijesti ponovo oživljuje ono "folklorno" koje Isus kvalificira titulom "obijeljenih grobova"- izvana izgledaju lijepi i čisti a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i nečistoće. Današnji svijet uporno izvrće grijeh u vrline, pobačaj je postao osobni izbor ili (samo) čišćenje, ubojstvo onih koji su nam na grbači, jer su stari i nemoćni, dobilo je naziv eutanazija, bludnost i preljub dobilo je mnoštvo novih, lijepih, pojmova koji prikrivaju pravu narav...

Kako bi bilo moguće sebe opravdati i učiniti se lijepim i ispravnim, iako je iznutra trulež, treba uspostaviti nova pravila. Treba uroniti u duhovnost bez morala, treba koristiti intuiciju, instinkte, slijediti jezik znakova i dozvoljavati energijama da slobodno teku... Upravo promicanjem takve slobodne duhovnosti, proroci Novoga doba započinju svoju misiju i poslanje.

Preporađanje čovječanstva za novo doba je glavna tema New agea. Kao što se krštenjem postaje članom Božjega naroda, tako se i različitim postupcima za "promjenu svijesti" želi čovječanstvo uvesti u Novo doba koje ima stvarna parareligijska obilježja. U tu svrhu postoji nepregledno mnoštvo raznih tehnika i priručnika od kojih neki jako podsjećaju na evanđelja. Neki od njih su Coelhov "Priručnik za ratnika svjetlosti", Redfieldov iskustveni vodič "Deset uvida", Walschovi "Razgovori s Bogom" te "Vodiči uz knjigu" koji služe u svrhu inicijacije itd...

Svi oni imaju za svrhu naučiti "vjernike" nove objave da po njima i praktično žive te prenositi poruku svakome tko je za nju spreman. Tu je zapravo riječ o pravom misijskom poslanju koje se, od strane proroka Novoga doba, povjerava svakome čitatelju. Takva literatura sve se više nameće kao duhovno evanđelje te se i kršćani promeću u "ratnike svjetla" i šire okolo nove objave a da nisu pravo ni kušali one "stare".

Kod proroka Novoga doba prepoznatljive su tri stvari:
prvo se pojavi roman, nakon toga taj roman dobija i priručnik čijom se primjenom događa "preporađanje" za Novo doba koje uvelike nalikuje (po univerzalizmu) na crkvu.
Individualizam (obilježje tih novih proroka) čini da ta "nova Crkva" nema institucionalni karakter, nego planetarni u kojemu se obećava raj svakome pojedincu. Sve New age poruke (kroz tu vrstu literature) odišu vedrinom i optimizmom, ali one navještaju ezoterijsko-okultnu "radosnu vijest" o "božanskoj svjetlosti" ili "energiji".
Uočava se (kod proroka New agea) jedan prepoznatljivi novi pogled na svijet. U svojim djelima oni za njega pridobijaju sljedbenike najprije romanima (objavama) a potom nude priručnik primjenjiv u svakodnevnome životu oko kojega se okupljaju entuzijasti kao oko nekog svog evanđelja.

------------------------------------------------------------------------
Ezoterija (grč. ezotheo „nutarnji“) skup je učenja i znanja koja se bave proučavanjem zakonitosti vidljivih i nevidljivih svjetova. Taj pojam označava i tajni oblik religijskih učenja. Kad se govori o ezoteričnim doktrinama, o ezoteričnim učenjima i tako dalje, misli se na doktrine i učenja kojima je cilj da čovjeka dovedu do metafizičke spoznaje.