Religioznost iz straha

Koliko smo samo puta čuli u svojim životima "Bog će te kazniti"...

Koliko puta su nas zastrašivali paklom i nemilosrdnim pravednim Bogom koji napušta one grešne i prepušta ih bezdanu i muci...

I sama sam kroz periode svoga života Boga doživljavala kao nekoga tamo daleko, nekoga tko sve vidi, prati svaki moj korak i zna sve loše što radim. Ako se ne popravim, ako ne poslušam njegove zakone i upute, slijedi mi kazna. On je bio netko tko je rekao "moraš" i "ne smiješ"...

Ono žalosno je što veliki broj vjernika cijeli svoj život ima takvu sliku Boga, i vjeruje u Njega iz straha- straha od toga da će ih Bog napustiti ako budu neposlušni, da će ih predati vojskama zloga i zatvoriti u tamnicu pakla...

Primjećujem veliki broj takvih propovjednika koji su čvrsto uvjereni da ustrajno treba slijediti pravila i zakone, forsirati sebe prema savršenosti jer kroz našu savršenost dolazimo Bogu i samo tako možemo zaslužiti život vječni (i to ne mislim samo na kršćane, muslimane...nego i na sve istočnjake koji teže ka prosvjetljenju i stapanju u Savršenstvo).

To je jedna od najvećih laži u koju toliko ljudi, naročito religioznih, vjeruje! To da dolazimo k Bogu kroz našu savršenost. Pa ništa ne može biti dalje od istine!

Mi k Bogu dolazimo preko naših slomljenosti, kroz naše slabosti. Upravo suprotno od onoga što većina ljudi misli, upravo suprotno!!! Ne možemo doći k Bogu kroz poslušnost zakonu, kako bi Sv. Pavao rekao. Ne možemo doći k Bogu kroz savršenost, nego kroz svoju ranjenu slomljenost. I tamo, baš u tom prostoru, tamo susrećemo Boga. Tamo nalazimo dubine dobrote i milosti koje su u nama, a koje nismo mogli ni zamisliti da bi bile ovdje. Otkriti taj dio, moći konačno reći: "OK je, stvarno je OK, ja sam takav kakav jesam, koji jesam, ja sam ja. I iz nekih nevjerojatnih razloga, to je upravo ono što Bog voli. Još uvijek ne znam zašto. Još ga uvijek pokušavam razuvjeriti. Jer JA ne znam kako voljeti nešto slomljeno i nesavršeno. Još uvijek to ne znam. Znam samo voljeti predivne i savršene stvari." Onda dolazi Bog i sve okrene naglavačke. Iz nekog sebi poznatog razloga, On upravo voli slomljeno i šepavo.

U Bibliji piše «ne bojte se» u različitim formulacijama 365 puta – po jednom za svaki dan godine. Pretpostavljam da je On znao da će nam toliko trebati! Većinu ljudi kontroliraju njihovi strahovi. Najtužnija stvar od svega je da mnogi ljudi strah nazivaju vjerom. Čudno. A vjera je upravo suprotna strahu. Čega se zapravo bojite? sebe? života? da ne zadovoljavate Boga?

Pa On vas je stvorio! Kakav bi to perverzni Bog bio kada bi stvorio nesavršenstvo i onda očekivao savršenost???

Nekad to nazivamo čak i poslušnošću, ali to nema ništa zajedničko s poslušnošću, to je opet strah prerušen u nešto drugo.

Čega se mi to bojimo? Mislim da se više od ičega bojimo sebe – nismo otišli dovoljno duboko da bismo bili sigurni, da bismo bili sigurni da smo to što jesmo. I izgleda da to ništa neće ni promijeniti. Zašto onda jednostavno ne postanemo to što jesmo? Zašto to ne priznamo i posjedujemo, umjesto da se za to ispričavamo? Zašto ne pustiti Gospodina da nas vodi prema tom ispunjenom i istinskom ja? Tako je malo ljudi koji to čine.

Ako ste tvrdi i puni osuđivanja prema sebi, biti ćete takvi i prema drugim ljudima. Ako ste uskogrudni i škrti prema sebi, biti ćete takvi i prema bližnjima. Zato se moramo učiti putu suosjećanja, putu voljenja malenosti u sebi, tako da se nemamo čega bojati.

Strah i bogobojazan su ono što nas udaljava od istog tog Boga kojemu želimo prići.

Ona žalosna istina je da se vjernici ne mogu motivirati ukoliko se ne osjećaju krivima. Moraju se zbog sebe osjećati loše kako bi nešto napravili. Ukoliko mogu iskusiti koliko su jadni, ili kako su grozni i kako Bog nije zadovoljan s njima, to im daje snage da učine ono što se od njih traži. To je najniža razina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate. No, toliko nas čini to već tako dugo, da više niti ne shvaćamo da to činimo. To je upravo suprotno od duše, jer duša ima energiju života, a ne smrti.

Ako još uvijek djelujemo zbog «morao bih», «trebao bih», «od mene se očekuje», ako se unutar nas prijeti prstom, to nije Gospodin. To je ego, ego koji ima potrebu kazniti se. I niste vjernici nego egoisti.

Mnogi ljudi nisu vođeni iznutra, nego čekaju naredbe iz vanjskog svijeta, da im netko kaže što bi trebali učiniti. Ne osjećaju, nego pokorno slijede. Žalosno...

No žalosna je i druga krajnost, potpuno odbacivanje vanjskoga autoriteta pod izlikom slobode. No, nije to vaša sloboda, to je nemanje središta, nemanje unutarnjeg autoriteta- opet strah. Tek ako vanjske autoritete možete opušteno prihvaćati (ne negirati ih i ne slijediti ih slijepo), možete reći da uistinu znate tko ste i zašto. A to je bit vjere i religioznosti, ni strah, ni krivnja, ni bunt.