Malo o meditaciji

Da ne bi bilo zabune, meditacija nije rezervirana samo za istočnjaštvo, a tako preuzeta, i New age. Meditacija je itekako korisna i poželjna u svakoj religiji. Meditacijom smatramo svaku molitvu iz srca, svaki naš vapaj i dijalog s Bogom, promišljanje nad tekstovima svetih knjiga... sve ono što nas zbližava s Onim koji nas neizmjerno ljubi.

Ulazak u meditaciju

Meditacija je umijeće koje svatko sam stječe i osvaja, njeguje i primjenjuje. Treba u miru stati pred Božjim licem i vidjeti kako stvari stoje.

U našem užurbanom životu zahvalno primamo trenutke tišine i svete sabranosti. Blagoslovljena je to prilika da pažljivo osluhnemo tih, a moćan, tajanstven i jedar govor Duha. Za meditaciju nisu važne prave riječi i oštroumne analize. Nisu to predavanja i razgovori. Meditacija je vrijeme za mene. Hajde da osjetim svoju dušu i srce! Dopustit ću Božjem pogledu da pronađe središte moga bića i smiri se na njemu, na onoj iskri duha koja drži na okupu sve što imam i sve što jesam, povezuje u jedno. Ja kao osoba sada sam važan, svome Bogu i sebi.

Za meditaciju dobro je imati obje noge na zemlji – biti s obje noge na zemlji, i imati izravnatu kralježnicu – biti uspravan.

Čudesan je paradoks koji ne vrijedi samo za meditaciju. Ono što jako volimo i što nam je ugodno i drago traži od nas napor i trud. Da bismo osjetili bujnu i milu dubinu vlastitoga bića koje je Bog stvorio, otkupio i posvetio, moramo se disciplinirati i umiriti. Ne treba se zavaravati, kršćanska meditacija nije laka stvar i nije za početnike. Moramo u miru zastati pred navalom misli i osjećaja koje nas neprestance salijeću i nekamo vuku. Dodirnuti duhovne visine može samo onaj tko se sam uspne na vrhunce. Sam pogled prema gore neće dostajati. Pogledati uvis prema križu nije dosta ako želimo sa svetim Pavlom iskusiti snagu Kristova uskrsnuća. Treba trpjeti s Kristom, biti raspet.

Za meditaciju dobro je smireno disati i biti u miru. Za meditaciju je, kažu, potrebno nekako se otkvačiti, sve pustiti po strani, opustiti se. Točno je to, ali i nije baš sasvim. Ne odbacujemo mi svoj svijet, ne bježimo mi iz stvarnosti. Naprotiv sve svoje nacrte i brige, sva veselja i sve zadatke stavljamo u Božje ruke. Aktivno ih uzimamo i njemu ih predajemo. Tajna kršćanske meditacije jest u tome da je Sin Božji uzeo na sebe našu ljudsku narav. Nije ju kao nevrijednu pogazio i odbacio, nego je u njemu sav naš ljudski svijet posvećen i uzvišen. U svakoj meditaciji mi poput svećenika prikazujemo Bogu sav svoj svijet na oltaru srca.

U meditaciji je dobro zatvoriti oči. Meditacija je uvelike duhovna aktivnost. Promatramo, proničemo. Motriti i duhom gledati uživo božansku stvarnost najviši je i najugodniji stupanj kontemplacije. Ali isto je tako dragocjen i siguran put do cilja Božjem oku dopustiti da nas u miru, s ljubavlju motri. Divni su to trenuci. Ali i za njih treba uložiti napor da budemo prisutni. Puštamo da nas opaža i kontemplira Onaj koji nas ljubi, Onaj koji nas do dna poznaje.

p. Niko Bilić SJ, kolovoz 2009.