Kršćanska antropologija
Pojam osobe okosnica je ne samo kršćanske teologije već i cjelokupne zapadne civilizacije. Što taj pojam stvarno i označava? Može li se ta osoba locirati, opipati, izmjeriti poput organa? Jesu li svi ljudi osobe? Zašto niti za jednu životinju ne kažemo da je osoba?
U svoj zapadnoj kulturi ne postoji pojam toliko sadržajan i bremenit značenjem da bi postao metafora zapadnječke interpretacije čovjeka kao što je pojam osobe. Individualnost , jedinstvenost i jedincatost, neotuđivo i nepovredivo dostojanstvo svakog pojedinca, ne može se izraziti prikladnijim pojmom nego što je osoba.
Svoj vrhunac, taj pojam, dostiže u kršćanstvu. Teolozi prvih stoljeća, tražeći najprikladniji način obješnjenja nauka o Presvetom Trojstvu u odnosu na Utjelovljenje, u misteriju Božjem osvijetlili su i novu dimenziju misterija čovjeka.Nasuprot pojmu natura (physis) za čovjeka kod grka, koji na istu razinu svodi nebo i zemlju, stijene i biljke, životinje, ljude i bogove, kršćanstvo naprotiv, pojmom osobe, obznanjuje rascjep, naučava postojanje beskrajne kvalitativne razlike između Boga i čovjeka i ističe nepremostivu različitost između čovjeka i svega ostalog svijeta.
Prema prvim stranicama Biblije, čovjek je kruna svega Božjeg stvaralaštva. Kršćanska antropologija u čovjeku vidi duhovni subjekt obdaren vječnim vrijednostima, sposoban ući u dijalog s transcedentalnim Bogom koji se objavio kao Ljubav i koji je Osoba bez premca.
Pojam osobe dakle predstavlja metaforu zapadne kulture s paradigmom ukorjenjenom u samome kršćanstvu. Riječ je o filozofsko-teološkom pojmu, interpretaciji iskustva transcedencije vlastitog tijela zapadnog čovjeka, po kojemu ljudsko biće sebe razlikuje od svih živih bića na Zemlji i stavlja se u suodnos s Bogom koji je osoba i i oko kojega se sve okreće.
Newageovska antropologija
Polazište newageovske paradigme je istočnjačka antropologija koja lišava čovjeka osobnog karaktera. Takav pristup čovjeku proizlazi iz slike neosobnog Boga koji je prikazan kao neosobni bitak, ocean svijesti ili more energije.
Dok kršćanstvo pojomom osobe razlučuje ljudsko od božanskog, Stvoritelja od stvorenja, istočnjačka, koju promiče New age, drži da je život jedinstven ali razliven u različite oblike pa od tuda učenje prema kojemu život bogova, ljudi, životinja i bilja ima istu vrijednost. Takvo izjednačavanje životnih oblika zatvoreno u cikličkom poimanju vremena (za razliku od kršćanskog, pravocrtnog) iznjedrilo je učenje o reinkarnaciji (ponovnim utjelovljenjima).
Ono što pojam osobe označava u zapadnoj kulturi, na istoku je izraženo pojmom čakri koje su interpretacija transcendencija vlastitoga tijela. Prema tome, čovjek je složena "trafostanica" satkana od nekoliko slojeva energije i svijesti (4-7) na čijem se dnu nalazi fizičko tijelo podložno "reciklaži" (prema Parmhansi Mahesvaranandi reinkarnacija je tek kozmički proces reciklaže).
Fizičko tijelo je obavijeno s nekoliko finijih tijela povezanih s "božanskim izvorom energije" (Brahmanom), od kojega prima "vitalnu energiju" zvanu "prana" (što se u pristupu kršćanstvu poistovjećuje s Duhom Svetim).
Pojam čakri
Čakre su središta svijesti/energije koji su obično predstavljeni kao okultna sjecišta dvaju glavnih kanala; "ha" sunčeve energije (muške) i "tha" mjesečeve energije (ženske). Sedam točaka na kojima se one susreću i križaju, nazivaju se čakrama, a smještene su duž kralježnice.
Najniža, smještena je na samome dnu kralježnice i smatra se sjedištem kundalini energije mitološki simbolizirane božicom Sakti (zmija sklupčana u dnu kičme). Spavanje kundalini energije u najnižoj čakri znak je duhovno zaostalih osoba koje žive isključivo na materijalnoj razini. Probuđena, ona struji uzlazno aktivirajući čakre. Njen krajnji cilj je tjemeni centar koji je sjedište "božanske svijesti". Cilj duhovnog razvoja svakog jogina bio bi upravo buđenje te energije, izlaženje iz samoga sebe i stapanje s Apsolutnim Bitkom.
Prema tumačenju Swamija Brahamajnananande, potpuno oslobađanje Kundalini vodi u prosvjetljenje i jedinstvo s Bogom. To zahtijeva više od nekoliko života predane yoga prakse.
Oblik, boja i sjaj čakri mijenjaju se ovisno o razini svijesti postignutoj putem buđenja i kontrole kundalini energije, naravno, posredstvom yoge. Spasenje pojedinca postignuto je kada se kundalini-Sakti sjedini sa Sivom koji prebiva u ljudskome umu pri čemu je njihovo sjedinjenje popraćeno ekspanzijom svijesti. Time je spasenje postignuto ali i šavršeno zdravlje.
Prema istočnjačkoj antropologiji, otvorene i uravnotežene čakre preduvjet su za holističko zdravlje (zdravlje duha, psihe i tijela) pri čemu kršćanski pojam grijeha ne nalazi nikakav smisao, pa je i uloga Isusa Krista kao Spaseitelja prešutno zaobiđena.
U potrazi za zdravljem preko nekih New age terapija, mnogi kršćani su se familijarizirali s okultnom antropologijom, nesvjesni da ona proturiječi kršćanskoj soteriologiji, i prionuli uz istočnjačke ponude spasenja...
Zaključak
Svaka kultura razvila je vlastitu antropologiju na temelju interpretacije iskustva vlastitog tijela. Iako je tijelo jedno i svi živimo isto iskustvo tijela, ipak se iskustva raziličito interpretiraju.
Prodor istočnjačke okultne antropologije na bazi čakri, osobito putem ezoterijskih terapija New agea, obavezuje nas da se prema njima postavimo kritički i prosuđujemo ih u svjetlu kršćanske Objave, jer je istočnjačka antropologija u paketu s pratećom kozmologijom, teologijom i soteriologijom, navjestitelj nove paradigme koja nije u suglasnosti s kršćanskom antropologijom baziranoj na pojmu osobe.
Bit čovjekove sreće i ispunjenja je mir u sabranosti, a ne rastakanje svijesti u apsolutnome bez boje mirisa i okusa. Postoje "Duša Bog" i "Duša Čovjek" koja je slična Božjoj, prema svojoj pravednosti, i sposobnosti bezuvjetne ljubavi, ali različita prema "dubini" i savršenosti i One nikada ne postaju jedno nego su uvijek dvije u ljubavi...
Stvoritelj i ljubljeno mu stvorenje, Bog i čovjek...
U svoj zapadnoj kulturi ne postoji pojam toliko sadržajan i bremenit značenjem da bi postao metafora zapadnječke interpretacije čovjeka kao što je pojam osobe. Individualnost , jedinstvenost i jedincatost, neotuđivo i nepovredivo dostojanstvo svakog pojedinca, ne može se izraziti prikladnijim pojmom nego što je osoba.
Svoj vrhunac, taj pojam, dostiže u kršćanstvu. Teolozi prvih stoljeća, tražeći najprikladniji način obješnjenja nauka o Presvetom Trojstvu u odnosu na Utjelovljenje, u misteriju Božjem osvijetlili su i novu dimenziju misterija čovjeka.Nasuprot pojmu natura (physis) za čovjeka kod grka, koji na istu razinu svodi nebo i zemlju, stijene i biljke, životinje, ljude i bogove, kršćanstvo naprotiv, pojmom osobe, obznanjuje rascjep, naučava postojanje beskrajne kvalitativne razlike između Boga i čovjeka i ističe nepremostivu različitost između čovjeka i svega ostalog svijeta.
Prema prvim stranicama Biblije, čovjek je kruna svega Božjeg stvaralaštva. Kršćanska antropologija u čovjeku vidi duhovni subjekt obdaren vječnim vrijednostima, sposoban ući u dijalog s transcedentalnim Bogom koji se objavio kao Ljubav i koji je Osoba bez premca.
Pojam osobe dakle predstavlja metaforu zapadne kulture s paradigmom ukorjenjenom u samome kršćanstvu. Riječ je o filozofsko-teološkom pojmu, interpretaciji iskustva transcedencije vlastitog tijela zapadnog čovjeka, po kojemu ljudsko biće sebe razlikuje od svih živih bića na Zemlji i stavlja se u suodnos s Bogom koji je osoba i i oko kojega se sve okreće.
Newageovska antropologija
Polazište newageovske paradigme je istočnjačka antropologija koja lišava čovjeka osobnog karaktera. Takav pristup čovjeku proizlazi iz slike neosobnog Boga koji je prikazan kao neosobni bitak, ocean svijesti ili more energije.
Dok kršćanstvo pojomom osobe razlučuje ljudsko od božanskog, Stvoritelja od stvorenja, istočnjačka, koju promiče New age, drži da je život jedinstven ali razliven u različite oblike pa od tuda učenje prema kojemu život bogova, ljudi, životinja i bilja ima istu vrijednost. Takvo izjednačavanje životnih oblika zatvoreno u cikličkom poimanju vremena (za razliku od kršćanskog, pravocrtnog) iznjedrilo je učenje o reinkarnaciji (ponovnim utjelovljenjima).
Ono što pojam osobe označava u zapadnoj kulturi, na istoku je izraženo pojmom čakri koje su interpretacija transcendencija vlastitoga tijela. Prema tome, čovjek je složena "trafostanica" satkana od nekoliko slojeva energije i svijesti (4-7) na čijem se dnu nalazi fizičko tijelo podložno "reciklaži" (prema Parmhansi Mahesvaranandi reinkarnacija je tek kozmički proces reciklaže).
Fizičko tijelo je obavijeno s nekoliko finijih tijela povezanih s "božanskim izvorom energije" (Brahmanom), od kojega prima "vitalnu energiju" zvanu "prana" (što se u pristupu kršćanstvu poistovjećuje s Duhom Svetim).
Pojam čakri
Čakre su središta svijesti/energije koji su obično predstavljeni kao okultna sjecišta dvaju glavnih kanala; "ha" sunčeve energije (muške) i "tha" mjesečeve energije (ženske). Sedam točaka na kojima se one susreću i križaju, nazivaju se čakrama, a smještene su duž kralježnice.
Najniža, smještena je na samome dnu kralježnice i smatra se sjedištem kundalini energije mitološki simbolizirane božicom Sakti (zmija sklupčana u dnu kičme). Spavanje kundalini energije u najnižoj čakri znak je duhovno zaostalih osoba koje žive isključivo na materijalnoj razini. Probuđena, ona struji uzlazno aktivirajući čakre. Njen krajnji cilj je tjemeni centar koji je sjedište "božanske svijesti". Cilj duhovnog razvoja svakog jogina bio bi upravo buđenje te energije, izlaženje iz samoga sebe i stapanje s Apsolutnim Bitkom.
Prema tumačenju Swamija Brahamajnananande, potpuno oslobađanje Kundalini vodi u prosvjetljenje i jedinstvo s Bogom. To zahtijeva više od nekoliko života predane yoga prakse.
Oblik, boja i sjaj čakri mijenjaju se ovisno o razini svijesti postignutoj putem buđenja i kontrole kundalini energije, naravno, posredstvom yoge. Spasenje pojedinca postignuto je kada se kundalini-Sakti sjedini sa Sivom koji prebiva u ljudskome umu pri čemu je njihovo sjedinjenje popraćeno ekspanzijom svijesti. Time je spasenje postignuto ali i šavršeno zdravlje.
Prema istočnjačkoj antropologiji, otvorene i uravnotežene čakre preduvjet su za holističko zdravlje (zdravlje duha, psihe i tijela) pri čemu kršćanski pojam grijeha ne nalazi nikakav smisao, pa je i uloga Isusa Krista kao Spaseitelja prešutno zaobiđena.
U potrazi za zdravljem preko nekih New age terapija, mnogi kršćani su se familijarizirali s okultnom antropologijom, nesvjesni da ona proturiječi kršćanskoj soteriologiji, i prionuli uz istočnjačke ponude spasenja...
Zaključak
Svaka kultura razvila je vlastitu antropologiju na temelju interpretacije iskustva vlastitog tijela. Iako je tijelo jedno i svi živimo isto iskustvo tijela, ipak se iskustva raziličito interpretiraju.
Prodor istočnjačke okultne antropologije na bazi čakri, osobito putem ezoterijskih terapija New agea, obavezuje nas da se prema njima postavimo kritički i prosuđujemo ih u svjetlu kršćanske Objave, jer je istočnjačka antropologija u paketu s pratećom kozmologijom, teologijom i soteriologijom, navjestitelj nove paradigme koja nije u suglasnosti s kršćanskom antropologijom baziranoj na pojmu osobe.
Bit čovjekove sreće i ispunjenja je mir u sabranosti, a ne rastakanje svijesti u apsolutnome bez boje mirisa i okusa. Postoje "Duša Bog" i "Duša Čovjek" koja je slična Božjoj, prema svojoj pravednosti, i sposobnosti bezuvjetne ljubavi, ali različita prema "dubini" i savršenosti i One nikada ne postaju jedno nego su uvijek dvije u ljubavi...
Stvoritelj i ljubljeno mu stvorenje, Bog i čovjek...
Nema komentara:
Objavi komentar