Čime i kako čovjek spoznaje, je li mu ta mogućnost nepovratno ograničena i zašto? Koji su to mehanizmi spoznaje? Jedini način da se nešto spozna je da se mišljenje o tome dovede u pitanje.
Već među prvim recima koji opisuju Božje stvaralaštvo spominje i sama mogućnost spoznaje. Mnogi koji žele u pitanje dovesti Božju pravednost i bezuvjetnu ljubav prema čovjeku pozivaju se upravo na te retke u Bibliji koji spominju zabranu jedenja ploda stabla spoznaje. «Ne očituje li se tu ljubomora Boga koji bi nas radije imao kao svoje marionete nesposobne razlučivati i biti ovisne o Njemu? Nije li Đavao zapravo učinio uslugu čovječanstvu, jer da on nije otvorio oči Evi, ljudski rod nikada ne bio u mogućnosti spoznavati? Nije li istočni grijeh zapravo blagoslov?» Da, nakon kušanja ploda sa zabranjenog stabla čovjek uistinu kreće na put spoznaje no čekaju ga obilje žeđi, gladi, strašne tmine, hladnih vjetrova i nepodnošljive žege prije nego stigne na cilj na kojem je nekoć stajao radostan i miran. Nekoć spoznato i nikada dovođeno u pitanje, postalo je skriveno i predmetom traženja. Do tada stvarnost duhom spoznata i prepoznata, sada još nedosanjani san i predmet svih čovjekovih najdubljih čežnji. Sve ono što je čovjek nekoć na vlastitome dlanu promatrao, sada mora ponovo u znoju pronaći. Je li mu to moguće? Vjerujem da jest jer istina koju je Bog stvaranjem povjerio čovjeku (o njemu samome i njegovu životu) a koju je čovjek izgubio iz horizonta, ulazi u povijest i vrijeme i daje mu se u obličju koje ipak (i tako ponižen) ima mogućnosti prepoznati i zagrliti.
Od pradavnih vremena čovjek filozofira o vlastitoj moći spoznaje i pokušava definirati mehanizme kojima spoznaje sebe i svijet oko sebe, promišlja o tome može li se nešto spoznati, što i na koncu, kako. Sve do Aristotela izmjenjivale su se i nadglasavale dvije struje; empirijska (čovjek spoznaju duguje samo svojim osjetilima) i racionalna (jedino um donosi spoznaju). Aristotel je te dvije ideje objedinio zaključivši kako u spoznaji sudjeluju i osjetila i um na način da um iz osjetilima dobavljenih doživljaja apstrahira ono bitno na temelju čega zaključuje a čime pak dolazi do spoznaje. Time je već tada Aristotel neraskidivo povezao čovjekovu fizičku i duhovnu dimenziju a njegov spoznajni nauk postao je temeljem daljnim istraživanjima na tom području. Danas, slijedeći misao velikog Aristotela, možemo zaključiti kako su za čovjekovu moć spoznaje bitna tri elementa; osjetila kojima upija stvarnost, mozak kao sabirač i um koji svemu pikupljenom daje smisao.
Nema komentara:
Objavi komentar