O duhovnoj duši
Čovjekov duh drži na okupu čitavo čovjekovo biće, tijelo i dušu, i daje život i zdravlje čitavom čovjekovom organizmu. Gdje je duh spriječen u djelovanju, nastaje bolest.
Čovjek je duša i tijelo. To se ne da dijeliti, ali se radi znanstvenog istraživanja treba razlikovati. Duša ima razne moći i funkcije kako psihičke tako i duhovne. Moći duhovne duše možemo nazvati strukturom duhovne duše, a one djeluju poput organa u nekom organizmu. One čovjeka izdižu iznad biljaka i životinja, koje imaju vegetativni i psihički ali ne i duhovni život.
Životinje i biljke nisu osobe, nemaju svoj ja, dostojanstvo, životinje umiru fizički cjelovito, one nemaju morala, ne pišu, ne kreiraju, one nisu slobodne nego zadane, one nisu karakter nego mehanizmi instinkta, one nemaju likovnu, glazbenu, dramsku umjetnost, one nisu religiozne, nemaju filozofije, vjere, znanosti, kulture, stvaralaštva, transcendencije. Čovjek naprotiv ima strukturu duhovne duše kojom nadilazi sav biološki svijet i sve stvari.
Aktivnost te strukture, tog duhovnog organizma, je duhovna. Čovjek je osoba i zato ima svoj «ja», on je okupljen u sebi i svjestan sebe, on drži sebe i svoju sudbinu u ruci. Kao osoba on ljudima može reći «ti», ali ne i mrtvoj i biološkoj prirodi. On i Stvoritelju kaže «ti», njega može pozvati na razgovor i odgovornost. Kao osoba čovjek jest, on nema osobu, nego on jest osoba. On ima neotuđivo dostojanstvo, slobodan je, odlučuje o sebi, u bezbrojnim je odnosima, gospodar prirode i odgovoran za svijet. Kao osoba on je svjestan sebe, svjestan dobra i zla, slobode odluke, patnje, smrti, života, dobrote, istine, ljepote. On i čezne, a ne samo želi. Kao osoba on je sebi važniji od svega drugog.
Kao posjednik života, ne samo somatskog i psihičkog, nego i duhovnog, vječnog, on nadilazi kognitivno i aksiološki sve stvoreno. On spoznaje uvijek dalje od pojedinačnog i kolektivnog, on spoznaje bitak i
izvorni bitak – Boga. On spoznaje da nema život u sebi nego u bitku – u Bogu. Njemu je Bog sudbina, najvažnije biće i najveća drama. On također zna da mu je važnije biti dobar i istinit nego imati bilo što. On je spreman umrijeti iz ljubavi, za slobodu, za pravdu, za dobro i za istinu. Njemu su sloboda i dobrota važniji od psihofizičkog života. On se i doživljava da ima ne samo psihofizički nego i duhovni život. Važnije mu je umrijeti nego ubiti duhovno-moralni život. Ako su mu novac, hrana i imanje važniji od morala on se doživljava kao nečovjek, da se spustio na razinu životinje, da prestaje biti čovjek i da je bez budućnosti. Čineći dobro u slobodi savjesti, čovjek ima iskustvo da je vječan, slavan, dostojanstven i neuništiv.
Čovjek ima savjest. Ona je glas bitka.
Transcendentalne oznake bitka su: jedan, istinit, dobar i lijep. Zlo je manjak bitka, a zlo je jednako neistina, ružnoća kao i nepravda i zloća. Čineći zlo, čovjek si oduzima postojanje, on više nema kamo ići, sve je manji, slabiji i izgubljen. Čineći pak dobro, on ostaje neuništiv i slobodan, a to znači čovjek u punom smislu riječi. Spozna li čovjek da treba činiti dobro, a čini zlo, tada doživljava duboku bol, krik svoje duše, razdvajanje od života, ponore boli i patnje, kaže B. Häring. Čineći zlo, čovjek doživljava krivicu, hvata ga strah jer ga svi mogu osuditi, ne smije nikome na oči te je u stalnom bijegu zakovan u uske prostore grižnje savjesti koja ga peče, progoni i muči.
Osobita struktura čovjekove duhovne duše je intelekt. Filozofi epistemolozi ga razlikuju od razuma ili ratio. Intelektom čovjek spoznaje postojanje apsolutne istine, bitak kao neuništivo postojanje, dobrotu kao uvjet postojanja, istinu i jedinstvo. Spoznaja intelekta je intuitivna, kako kaže sama riječ – intus legere. Njome čovjek na neki način vidi srž svega i njime transcendira sve. Intelektom je svjestan sebe, drugih ljudi i Boga. Njime prepoznaje smisao svega i sebe. Jasno prepoznaje zahtjeve moralne savjesti, istražuje cilj svoga hodanja zemljom, dokučuje i ono što nadilazi svemir i sve stvoreno. Njime prepoznaje sebe, on sebe autoreflektira, njime razmišlja, projektira, otkriva, pita, istražuje, ide do srži svega postojanja. Intelektom čovjek spoznaje da je mudrost sveobuhvatna spoznaja koja u sebi sažima znanost, kulturu, moral i vjeru. Intelektom čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe, ne smiruje se ni kod jedne ograničene spoznaje, ne zadovoljava ga ništa privremeno, zemaljsko, samo ljudsko. Obdaren intelektom, čovjek ne može ne pitati odakle je, kamo ide, tko je, zašto postoji, koja mu je svrha života, što je svemir, gdje je Stvoritelj svega, čija je zemlja, zašto patnja, što je smrt, u čemu stoji svemir, što je sreća, ima li život i poslije smrti, zašto ga nitko nije pitao želi li živjeti, čiji je, kome odgovara, što smije a što ne smije, što je to što mu manjka i kada sve ima, što je to što mu je dostatno i kada ništa drugo nema. Intelekt stvara filozofiju, teologiju, refleksiju o smislu, moralu, vrednotama, životu i smrti. Intelekt spoznaje kvalitete, ratio kvantitete.
Osobita struktura čovjekove duhovne duše je srce. Ono je središte čovjeka, prostor u koji sve ulazi, gdje se sve vrednuje i iz čega izlaze odluke, govor, djelatnost i iskustvo. Tu se rađa ljubav, odlučuje o smislu života, prepoznaje vrednote i spoznaje Boga.
Slobodna volja je bitna struktura duhovne duše. Bit duha je sloboda, kažu Hegel i Berdjajev. Slobodom čovjek raspolaže svojom sudbinom, njome odlučuje o dobru i zlu, što će raditi i kako raditi, hoće li živjeti ili ne, hoće li se opredijeliti za vremenite ili nerazorive vrednote. Treba razlikovati «slobodu od» od «slobode za».»Sloboda od» je odvezanost od svega što koči čovjekovu neomeđenost, bezgraničnost, moralnost i postojanje. «Sloboda za» je sposobnost u svakom trenu raspolagati sobom i svojim činima na bezbroj načina. Sloboda je zato nevezanost na zlo a moć za dobro. Ovisnost je gubitak slobode, vezanost slobode na ograničeno i besmisao. Sloboda se ne zadovoljava malim posjedima, trenutnim i ograničenim, ona želi uvijek dalje, mijenjati sve, spoznavati više, voljeti jače, nikada se i nigdje ne zaustaviti, nego ići ususret apsolutnom bitku. Sloboda je čovjekova moć, čežnja, neograničenost i sreća, vrednota za koju on daje život. Zlo ograničava i razara slobodu, laž zavodi na stranputice, mržnja frustrira. Bitak i sloboda su jednako neograničeni, gdje se sloboda zaustavlja, ona zaostaje za bitkom te u njoj nastaje besmisao, frustracija, suicid. Karakter je također jedna od struktura čovjekove duhovne duše. To je mjesto čovjekove sposobnosti za vrline, za vrednote, za ljubav, za dobro, za vjernost, za istinu. Karakter je vrhunska sposobnost za slobodu i postojanje. Nekarakteran čovjek je slabić, nečovjek, frustriran, beživotan, bez budućnosti. Karakteran čovjek je slobodan, mudar, pronicljiv, pun projekata, dostojanstven, kreativan i human.
