Čovjek - Tijelo, Duša, Duh

 
Tijelo

Nerjetko se baš u religioznim i filozofskim pogledima na čovjeka tijelo (materiju) razdvaja od duše i duha i opisuje ga se kao ono nevaljalo. Govori se o njegovoj ništavnosti a za cilj se postavlja oslobođenje iz te tamnice. Ističe se ograničenost, «prljavost» i nepokornost, a iako se takvo poimanje tijela tumači kao dobar start na putu ka svetosti, ono zapravo nije ništa drugo do religiozno upakirano opravdanje za slabost i mlakost duha.

Svima nam je poznata izreka «u zdravom tijelu zdrav duh» no ispravnije bi bilo reći: zdravim duhom do zdravoga tijela. Prljavost i grešnost tijela zapravo nema svoje temelje u samome tijelu, ono je samo oruđe, već s preslabim duhom koji se povukao pred zlom voljom iskvarenoga srca i nevaljalim motivima duše. Onaj koji redovito vodi brigu o higijeni svoje duše ne može imati prljavo tijelo koje sputava i vodi u propast jer; «Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom.» (Lk 6-43). Svaki koji mrzi svoje tijelo neka uzrok tome traži u duši jer je tamo prljavština kojom se pokušava opravdati.

Kada bi čovjek svjesno sagledavao sebe kao cjelinu i svoje funkcioniranje (kao cjeline) u ovome svijetu, te kada bi srce (tj. dušu, centar svoga bića) čistio onako kako nam je sam Krist savjetovao, pitanje tijela i njegove nevaljalosti uopće ne bi postojalo. Mi, ljudi s pomanjkanjem duhovnosti, tijelo i tjelesnost smo počeli shvaćati kao okove koji nas sputavaju u rastu i doticanju onog božanskog u nama. Kroz povijest je čovjek svoju tjelesnost pretvorio u negativnost jer joj je postao rob (svojevoljno) i počeo ju zloupotrebljavati, osobito kroz spolnost. Umjesto da ona bude nadopuna užicima i veličini duha (zbog čega nam je i data) postala je sama sebi svrha i tako čovjeka bacila ispod nivoa na kojem je stvoren. Bog nije rekao da je tijelo prljavo, čovjek ga je takvim učinio zanemarivanjem i izgladnjivanjem duha. Zamislimo samo kolika je vrijednost i ljepota u njemu kada je i sam Bog u njega sišao, koliku je čast čovjekova tjelesnost time dobila! Isus nam je time pokušao dati do znanja da nije materija ta koja nam se ispriječila u komunikaciji s vlastitim Bitkom. On se mogao objaviti kao anđeo, čisti duh, ali nije. Postao je čovjekom, bićem koje u sebi sadrži kompletan stvoreni svijet. Jedino čovjek ima sve, potpun je, a u tu potpunost spada i tjelesnost. I, koliko god mi nju smatrali ništavnom i «ovozemaljskom» ne možemo pobjeći od činjenice da je dio nas, i nju nam je Bog dao a, kako voljeti Tvorca ako preziremo ono što je stvorio? I kako prihvaćati jedan dio cjeline a od drugoga pokušavati pobjeći i ostati pritom cjelina? Nikako. A svaki nasilni pokušaj ostvarivanja takvih nerealnih nastojanja samo otvara nove rane i tjera naš suštinski Ja u bijeg pred nama samima i pred tiranijom koju vršimo nad njime.

Duša- čovjekovo središte

Gotovo sve kulture imaju naziv ili izraz za ono što mi predstavljamo pojmom duša. Umjetnici (osobito književnici) u dočaravanju «osjećaja na rubu» koriste upravo taj pojam (i duša mi pleše od radosti, toliko me zaboljelo da mi je i duša proplakala...) a i sami, kao izraz privrženosti i ljubavi, jedni druge nazivamo dušo. Zašto? Što nama predstavlja taj pojam? Je li osjećaj da je duša nešto najdublje i najdragocjenije u nama samo naučen i usađen nam kroz religioznost, ili je čovjek ipak sposoban dodirnuti vlastitu dušu i «osjetiti» ju?

Za početak treba razlikovati čovjekovu dušu u usporedbi s dušom životinja i biljaka. Pri infiltriranju (već od prvih pokušaja) istočnjačkih tradicija i duhovnosti u kulturu zapada, jedno od aktualnijih pitanja je o duši. Imaju li životinje dušu? Razlikuje li se ona (ako postoji) od čovjekove i kako? Prema orjentalnim učenjima duša životinje razlikuje se formom no materijom je jednaka čovjekovoj. To znači da se smatra kako su životinjska i ljudska duša istovrijedne te da (nakon materijalne smrti) odlaze na isto mjesto (ili već prema zasluzi). Od tuda i vjerovanje u mogućnost reinkarnacije i čovjekov povratak u obličju životinje. Svojom (ne)sviješću o sebi i smislu na ovome svijetu, čovjek razvija (ili degradira) svoju dušu te prema tome «zaslužuje» slijedeći život. Jednostavnije rečeno, duša je «osoba» za sebe koja ovisno o svojim djelima i napretku naseljava materiju (tijela) sve dok se ne izgradi dovoljno da bi mogla ugledati svjetlost.
Ono najočitije u ovakvom učenju je djeljivost duše i tijela na zasebne elemente pri čemu je tijelo samo posuda u kojoj duša obitava dok ne ostvari svoj cilj. Dublje u takvo učenje nema potrebe ulaziti ako se sjetimo da je čovjek biće cjelina. Da je ne djeljiv, što ideju o mogućnosti uzimanja novoga tijela (ili preciznije- nove nežive materije) lišava smislenosti.
Temeljno što čovjeka razlikuje od životinja (biljke u ovom kontekstu ne spominjem jer je njihov stupanj samosvjesti zanemariv) je duh, onaj «komadić Boga» koji omogućava (samo)spoznaju na dubljem nivou, potiče umovanje, pitanje o smislu, kreativno djelovanje, težnje stvaranju i ekspanziji cjelokupnog bića, a s time se razlikuje i sama duša koja je (u čovjeka) izraz suodnosa tijela i duha.

Duša je princip života, što tumači i Biblija- „Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.” (Post. 9-5)- stoga je neoprezno reći da jedini čovjek posjeduje dušu, no jasno je da jedino čovjek ima duhovnu dušu. Ona je točka (prostor) u kojoj se dodiruju duh i materija, središte njegova bića, centralni trg motiva, afekata i spoznaje koji se rađaju u tom dodiru i prožimanju. U isto je vrijeme i čovjekovo apsolutno sve i netaknuta praznina.
Dok, kao princip života i održavatelj savršenog umijeća življenja, u biljaka postoji vegetativna duša a u životinja i psihička, u čovjeka se u zajedništvo tih dviju «primitivnijih» duša upliće duh dodajući joj još jednu dimenziju stvarajući tako duhovnu dušu (o njezinim moćima i organima u drugom poglavlju).

U apostolskom vjerovanju ispovijeda se i vjera u Uskrsnuće tijela. Zbog pomalo plošnog shvaćanja čovjekove prirode i sazdanosti od duše i tijela, to vjerovanje uglavnom i same vjernike ostavlja zbunjene. Što je to što uskrsava? Kako će tijelo uskrsnuti? Hoćemo li ustati iz grobova?

Iako nezgrapna, takva ideja opstaje zbog vjere u Božju svemoć. Njemu ništa nije nemoguće, pa tako ne bi bilo niti to, no ipak, možda značenje tog vjerovanja ne mora biti tako apstraktno ako shvatimo što duša jest. Ono što nazivamo tijelom (i što se po odlasku s ovoga svijeta polaže u grob) je zapravo samo materija koja tijelu omogućava djelovanje, kretanje, iskazivanje i materijaliziranje vlastitog postojanja a u okvirima okoline u kojoj se nalazi i mora funkcionirati. Čovjekovo tijelo je zapravo duša, i ona uskrsava kao čovjek, cjelina izgrađena u zemaljskom životu iskustvima začetim u duhu a realiziranim materijom. Duh, kao Božje bezgranično, zamišlja i naslućuje čime dušu nahraniti, ispuniti i održavati ju «živom», a materija zamišljeno dobavlja. To je ono što se naziva umjetnošću; izgrađivanje (i izražavanje) sebe (duše) kroz savršeno usklađivanje duha i materije, tj. njihova moć komunikacije. Suradnja sa Stvoriteljem u stvaranju vlastitoga tijela osposobljenog za život vječni.

I sami znamo reći kako je nešto odraz ili djelo naše duše (pjesma, slika, čin savršene ljubavi...) a to zapravo znači, odraz čistoga mene. Onog mog najdubljeg suštinskog Ja.
Isus Kris je duša, savršena duhovna duša. U njemu nam je Otac dao sliku i priliku onoga što i mi sami jesmo i rasvijetlio pojam duše. Upoznajući Krista (koji je ovom zemljom hodao) upoznajemo pojam duše, čiste, koja u svom savršenstvu izmiruje materiju i duh. On nas je došao izbaviti iz grijeha kroz ponovno darivanje znanja o duši koje je s grijehom naših praroditelja zametnuto palo u zaborav. Postao je dušom da bi osvijetlio i u potpunosti razložio taj pojam i njezine istinske moći. Do tog čina ljubavi, ljudi su sebe doživljavali kao materiju i u strahu tapkali u mraku tražeći mogućnost da smrt nije istinski kraj no istina im je bila nedokučiva zbog nedokučivosti vlastite duše. I to je ono što je Isus u potpunosti objavio. U detalje je opisao tko smo, kakvi i što nam je činiti da postanemo te što je to u nama što vječno živi od Boga i s Bogom. To je On sam- duhovna duša.

Duh- kompas na rubu

Što je čovjekov duh? Što je duh uopće? Pojam duha je vjerojatno najapstraktniji dio ljudske stvarnosti. Našem je razumu gotovo nezamislivo postojanje duha i duhovnoga osobito kao vlastitosti. Sve što mi vidimo, čujemo i dodirujemo je materija. Svoju stvarnost proživljavamo u materiji i kroz nju djelujemo i ostavljamo traga kao biće. Da se ne izrazimo materijalno, nitko nikada ne bi niti saznao da postojimo. Slijedom toga dalo bi se zaključiti da je materija najočitija (ako ne i jedina) potvrda da postojimo. Je li stvarno?

Promatrajući fizički svijet oko nas, materijalnost stvarno jest uvjet postojanja. Posječemo li stablo, iščupamo njegov panj i na tom mjestu sagradimo kuću, nitko nikada neće saznati da je to stablo nekada postojalo. Ugine li nam pas, nakon nekog vremena još ćemo ga se samo blijedo sjećati kroz svijest da smo nekoć imali psa, no s vremenom pojam njegova postojanja postajati će sve apstraktniji u našem sjećanju jer traga o njegovoj fizičkoj stvarnost više ne postoji (osim možda pokoje izgrižene papuče). Ali nestane li čovjek, osoba, iz našeg života, dok i sami postojimo u ovome svijetu, nastavit će i ona postojati jer je ostavila neizbrisivi trag bilo da se radi o ljubavi kojom nas je oplemenila, mudrosti koju nam je prenjela, izvanrednom umjetničkom djelu kojim je uljepšala našu stvarnost ili našoj osobnosti u čijem je stvaranju sudjelovala...A to je dokaz da je pozadina (i osnova) čovjekova postojanja nešto na temelju čega jesmo i na temelju čega smo sposobni ostaviti taj neizbrisivi trag vlastitoga postojanja- Duh.

Duh se ne može spoznati kao objekt jer je on uvjet spoznaje. Spoznavajući objekte i samoga sebe, čovjek neizravno spoznaje duh. «Duh je sloboda od prostora i vremena i transcedencija, nadilazi čovjeka i sveukupnost svega. On je slobodan od svega i slobodan za sve. On je stvarnost u kojoj se sve može spoznati i u kojoj sve postoji.» On je nestvoreni dio čovjeka (Bog ga je udahnuo) koji je oduvijek i zauvijek u postojanju, on jest postojanje. Duh je taj koji stvara perspektivu i omogućava razumijevanje detalja iz viđenja konteksta cijele slike. Omogućava čovjeku povezivanje razjedinjenog u logičnu cjelinu. Čovjek je sposoban pitati se o smislu, o vrijednosti svoga života i kreativno živjeti. Sposoban je stvarati, izmijeniti pravila, sanjati, moralno djelovati, dati smisao patnji i životnoj borbi, izdići se nad svoju ograničenost i nadrasti uske horizonte, a to je očitovanje duha. Njime čovjek ulazi u vizije istine i prelazi granice svog ja jer duh prethodi kulturama i vrijednostima a napaja se u središtu svega postojanja, u samome Bogu. Duh je taj koji nas je «skicirao» da postanemo ovakvi kakvi jesmo i daje nam potencijal za daljnje usavršavanje, za rast, preobrazbu i širenje naše ljudskosti.

Duh je naš kompas na rubu svega s čime se znamo nositi poučeni iskustvom i razumskim shvaćanjem. On nam omogućava iznaći nove, još ne naučene, načine zadržavanja u postojanju, omogućava kreativno rješavanje i nošenje s nenadanim situacijama koje su iznad naših očekivanja i iskustava pretvarajući ih u «hranu» za daljnji rast našega bića. «U teoriji kaosa, rub je granica između reda i kaosa, između duboke uvjerenosti o tome tko smo i potpune izgubljenosti». S onemogućenim djelovanjem duha (bilo iz ranjenosti bilo iz zanemarivanja svoje duhovne dimenzije) čovjek ostaje zarobljen tom granicom i slama se pod težinom kaosa gubeći iz vidokruga svoj smisao i sposobnost za novi korak. Postaje podložan i uvjetovan objektima, ljudima, situacijama i na koncu nestaje kao samostalno biće sposobno djelovati. Iz tog razloga svako oštećenje i zatajenje na području tijela i duše prvo treba tražiti u dimenziji duha jer je on pokretač, naš vodič kroz mračna prostranstva s kojima se susrećemo na životnome putu. On je taj koji je sposoban gledati u daljinu i spoznati dobro i smisleno i u stanjima u kojima je to razumu nedohvatljivo. Ma kakav bio naš osobni doživljaj vlastitoga duha, bez njega je naša vizija zamagljena ili niti ne postoji, imamo osjećaj ispraznosti a naša svrha zastrašujuće je ograničena.
 

Čovjek- Trojedno biće

Čovjeka se najčešće shvaća (i tumači) kao trorazinsko biće pri čemu ga se dijeli na tri zasebna sloja; fizički (tijelo), psihički (duša) i duhovni (duh) a nerijetko se čak duša i duh poistovjećuju- osobito u religioznom kontekstu- te se tako duhovna dimenzija (i vjerovanje u njezino postojanje) povezuje izravno s religijom i teizmom. Znanost je svoj pogled usmjerila na prve dvije razine (fizičku i psihičku) pa tako svela dušu pod skup reakcija na prikupljena iskustva i time ju prizemljila. S druge pak strane religiozni dvodimenzionalni pogled na čovjeka u potpunosti razdvaja tijelo od duše (materije od duhovnog) i dušu tumači kao ono božansko čemu je tijelo počesto tamnica. Iako u oba pogleda ima ponešto istine, slika ipak nije crno bijela. Uistinu, čovjek posjeduje tijelo, duh i dušu no kao cjelinu. Svo troje se međusobno prožima i nerazdvojivo je. Iako svaki od tih slojeva ima sebi svojstvena obilježja i moći koji onaj drugi nema (i treba ih razlikovati), niti jedno samo za sebe nije čovjek niti samostalno može predstavljati čovjeka.

Mnoge krive slike o čovjeku, o njegovom postojanju i odnosu s Bogom (ili u odnosu na Boga) proizlaze iz nemogućnosti shvaćanja cjelovitosti i suodnosa te tri čovjekove dimenzije. Čudesnost trojstvene stvarnosti (postojanja) i jest upravo u tome da je on duh u materiji, vječan u potrošnom, a funkcionira kao cjelina.

U njemu se izmiruju potpune oprečnosti; ograničenost i bezgraničnost, vijek trajanja i beskonačno postojanje, sputanost nagonom i sloboda nadilaženja tih nagona itd., a sve to pomireno u samome središtu čovjeka- duši. Ako bismo željeli otprilike pokušati objasniti koegzistenciju tih triju elemenata u cjelini, mogli bismo reći da je duša točka (ili prostor) u kojoj se dodiruju materija (tijelo) i duh. Tijelo omogućava interakciju sa svijetom i osjetilnim doživljajima stvara iskustva i očekivanja a duh omogućava dublju spoznaju tih iskustava, intelektualni rast čovjeka i širi «prostor» stvarnosti u koji ih smješta. On otvara nove horizonte i rađa čežnje, a u duši (iz dodira to dvoje) rađaju se motivi i pronalaze načini za dostizanjem onoga čemu duh teži. Iz tog kuta teološki pogled na čovjeka, «stvoren na sliku Božju», otkriva puno više nego se na prvi pogled čini- stvoren za ljubav, dobro, vječnost...- da, ali i stvoren trojstven, na sliku trojednog Boga. Tri stvarnosti a jedna, tri perspektive a cjelina, tri različite boje a savršena slika. U kontekstu; misao, riječ, djelo (Otac, Sin, Duh Sveti), može se promatrati i čovjeka, duh zamišlja, duša izriče a tijelo provodi u djelo. Npr. kod slikara, duh koji je bezgraničan obujmi vizijom neko prostranstvo i njome uzburka dušu koja ju pretvori u boje i afekte a tijelo posegne za kistom i izlije ju u svijet...

Jasno je da se, da bismo išta o njemu shvatili, biće zvano čovjek ne smije razbijati na zasebne dijelove, kao takve ih proučavati i tražiti im svrhu, već ga istraživati kao nedjeljivu cjelinu. U suprotnome, nemoguće je zavoljeti svoju čovječnost i potpuno uživati u toj jedinstvenosti, voljeti sebe.

Duhovnost II

O duhovnoj duši

Čovjekov duh drži na okupu čitavo čovjekovo biće, tijelo i dušu, i daje život i zdravlje čitavom čovjekovom organizmu. Gdje je duh spriječen u djelovanju, nastaje bolest.

Čovjek je duša i tijelo. To se ne da dijeliti, ali se radi znanstvenog istraživanja treba razlikovati. Duša ima razne moći i funkcije kako psihičke tako i duhovne. Moći duhovne duše možemo nazvati strukturom duhovne duše, a one djeluju poput organa u nekom organizmu. One čovjeka izdižu iznad biljaka i životinja, koje imaju vegetativni i psihički ali ne i duhovni život.

Životinje i biljke nisu osobe, nemaju svoj ja, dostojanstvo, životinje umiru fizički cjelovito, one nemaju morala, ne pišu, ne kreiraju, one nisu slobodne nego zadane, one nisu karakter nego mehanizmi instinkta, one nemaju likovnu, glazbenu, dramsku umjetnost, one nisu religiozne, nemaju filozofije, vjere, znanosti, kulture, stvaralaštva, transcendencije. Čovjek naprotiv ima strukturu duhovne duše kojom nadilazi sav biološki svijet i sve stvari.
Aktivnost te strukture, tog duhovnog organizma, je duhovna. Čovjek je osoba i zato ima svoj «ja», on je okupljen u sebi i svjestan sebe, on drži sebe i svoju sudbinu u ruci. Kao osoba on ljudima može reći «ti», ali ne i mrtvoj i biološkoj prirodi. On i Stvoritelju kaže «ti», njega može pozvati na razgovor i odgovornost. Kao osoba čovjek jest, on nema osobu, nego on jest osoba. On ima neotuđivo dostojanstvo, slobodan je, odlučuje o sebi, u bezbrojnim je odnosima, gospodar prirode i odgovoran za svijet. Kao osoba on je svjestan sebe, svjestan dobra i zla, slobode odluke, patnje, smrti, života, dobrote, istine, ljepote. On i čezne, a ne samo želi. Kao osoba on je sebi važniji od svega drugog.

Kao posjednik života, ne samo somatskog i psihičkog, nego i duhovnog, vječnog, on nadilazi kognitivno i aksiološki sve stvoreno. On spoznaje uvijek dalje od pojedinačnog i kolektivnog, on spoznaje bitak i izvorni bitak – Boga. On spoznaje da nema život u sebi nego u bitku – u Bogu. Njemu je Bog sudbina, najvažnije biće i najveća drama. On također zna da mu je važnije biti dobar i istinit nego imati bilo što. On je spreman umrijeti iz ljubavi, za slobodu, za pravdu, za dobro i za istinu. Njemu su sloboda i dobrota važniji od psihofizičkog života. On se i doživljava da ima ne samo psihofizički nego i duhovni život. Važnije mu je umrijeti nego ubiti duhovno-moralni život. Ako su mu novac, hrana i imanje važniji od morala on se doživljava kao nečovjek, da se spustio na razinu životinje, da prestaje biti čovjek i da je bez budućnosti. Čineći dobro u slobodi savjesti, čovjek ima iskustvo da je vječan, slavan, dostojanstven i neuništiv.
Čovjek ima savjest. Ona je glas bitka.
Transcendentalne oznake bitka su: jedan, istinit, dobar i lijep. Zlo je manjak bitka, a zlo je jednako neistina, ružnoća kao i nepravda i zloća. Čineći zlo, čovjek si oduzima postojanje, on više nema kamo ići, sve je manji, slabiji i izgubljen. Čineći pak dobro, on ostaje neuništiv i slobodan, a to znači čovjek u punom smislu riječi. Spozna li čovjek da treba činiti dobro, a čini zlo, tada doživljava duboku bol, krik svoje duše, razdvajanje od života, ponore boli i patnje, kaže B. Häring. Čineći zlo, čovjek doživljava krivicu, hvata ga strah jer ga svi mogu osuditi, ne smije nikome na oči te je u stalnom bijegu zakovan u uske prostore grižnje savjesti koja ga peče, progoni i muči.

Osobita struktura čovjekove duhovne duše je intelekt. Filozofi epistemolozi ga razlikuju od razuma ili ratio. Intelektom čovjek spoznaje postojanje apsolutne istine, bitak kao neuništivo postojanje, dobrotu kao uvjet postojanja, istinu i jedinstvo. Spoznaja intelekta je intuitivna, kako kaže sama riječ – intus legere. Njome čovjek na neki način vidi srž svega i njime transcendira sve. Intelektom je svjestan sebe, drugih ljudi i Boga. Njime prepoznaje smisao svega i sebe. Jasno prepoznaje zahtjeve moralne savjesti, istražuje cilj svoga hodanja zemljom, dokučuje i ono što nadilazi svemir i sve stvoreno. Njime prepoznaje sebe, on sebe autoreflektira, njime razmišlja, projektira, otkriva, pita, istražuje, ide do srži svega postojanja. Intelektom čovjek spoznaje da je mudrost sveobuhvatna spoznaja koja u sebi sažima znanost, kulturu, moral i vjeru. Intelektom čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe, ne smiruje se ni kod jedne ograničene spoznaje, ne zadovoljava ga ništa privremeno, zemaljsko, samo ljudsko. Obdaren intelektom, čovjek ne može ne pitati odakle je, kamo ide, tko je, zašto postoji, koja mu je svrha života, što je svemir, gdje je Stvoritelj svega, čija je zemlja, zašto patnja, što je smrt, u čemu stoji svemir, što je sreća, ima li život i poslije smrti, zašto ga nitko nije pitao želi li živjeti, čiji je, kome odgovara, što smije a što ne smije, što je to što mu manjka i kada sve ima, što je to što mu je dostatno i kada ništa drugo nema. Intelekt stvara filozofiju, teologiju, refleksiju o smislu, moralu, vrednotama, životu i smrti. Intelekt spoznaje kvalitete, ratio kvantitete.

Osobita struktura čovjekove duhovne duše je srce. Ono je središte čovjeka, prostor u koji sve ulazi, gdje se sve vrednuje i iz čega izlaze odluke, govor, djelatnost i iskustvo. Tu se rađa ljubav, odlučuje o smislu života, prepoznaje vrednote i spoznaje Boga.

Slobodna volja je bitna struktura duhovne duše. Bit duha je sloboda, kažu Hegel i Berdjajev. Slobodom čovjek raspolaže svojom sudbinom, njome odlučuje o dobru i zlu, što će raditi i kako raditi, hoće li živjeti ili ne, hoće li se opredijeliti za vremenite ili nerazorive vrednote. Treba razlikovati «slobodu od» od «slobode za».»Sloboda od» je odvezanost od svega što koči čovjekovu neomeđenost, bezgraničnost, moralnost i postojanje. «Sloboda za» je sposobnost u svakom trenu raspolagati sobom i svojim činima na bezbroj načina. Sloboda je zato nevezanost na zlo a moć za dobro. Ovisnost je gubitak slobode, vezanost slobode na ograničeno i besmisao. Sloboda se ne zadovoljava malim posjedima, trenutnim i ograničenim, ona želi uvijek dalje, mijenjati sve, spoznavati više, voljeti jače, nikada se i nigdje ne zaustaviti, nego ići ususret apsolutnom bitku. Sloboda je čovjekova moć, čežnja, neograničenost i sreća, vrednota za koju on daje život. Zlo ograničava i razara slobodu, laž zavodi na stranputice, mržnja frustrira. Bitak i sloboda su jednako neograničeni, gdje se sloboda zaustavlja, ona zaostaje za bitkom te u njoj nastaje besmisao, frustracija, suicid. Karakter je također jedna od struktura čovjekove duhovne duše. To je mjesto čovjekove sposobnosti za vrline, za vrednote, za ljubav, za dobro, za vjernost, za istinu. Karakter je vrhunska sposobnost za slobodu i postojanje. Nekarakteran čovjek je slabić, nečovjek, frustriran, beživotan, bez budućnosti. Karakteran čovjek je slobodan, mudar, pronicljiv, pun projekata, dostojanstven, kreativan i human.

Duhovnost I

Što je čovjekov duh?

Filozofija i teologija govore o čovjekovoj duhovnoj duši, jer je čovjek otjelovljeni duh ili oduhovljeno tijelo. Čovjekovu duhovnu dimenziju ne treba miješati s njegovom religioznošću. Religioznost je samo jedan segment čovjekove duhovnosti, dok je duhovnost čitav čovjek.

Duh je sloboda od prostora i vremena, nadilazi čovjeka i sveukupnost svega. On je slobodan od svega i slobodan za sve. On je stvarnost u kojoj se sve može spoznati i u kojoj sve postoji. On omogućuje da čovjek razmišlja i da dijelove dovede u logičku cjelinu.
Dokaz duha u čovjeku jest činjenica da čovjek može postaviti egzistencijalan pitanja, tražiti smisao i vrijednost svega što radi i zašto živi. Duhom čovjek sagledava sve u širem smislenom kontekstu, on se može duhom distancirati od događaja i sačuvati mir i trijeznost.
Duh prethodi kulturama i vrijednostima, napaja se u središtu svega postojanja, u Bogu. Duh daje smisao životnoj borbi, ujedinjuje sve i preobražava, on je srž savjesti. Njime čovjek nadrasta male uske horizonte, svoj mali ego i ulazi u vizije istine, dobrote i ljepote, čime prelazi granice svog ja. Duh pomaže u borbi dobra i zla, života i smrti, patnje i očaja. Duh naše male probleme smješta u dublje cjeline i sveobuhvatne perspektive. Bez njega i iskustva njegova djelovanja naše vizije ostaju zamagljene, život prazan a svrha života ograničena.

I da, treba razgraničiti duhovnost od religije, no ne i razdvojiti potpuno u neku samostalnu cjelinu.Razdvajanje "duhovnosti" i samoga Boga, onoga koji je čovjeku udahnuo taj duh, je apsurd. Da ne postoji Bog, ne bi postojala niti duhovnost.

Ova moderna ateistička "duhovnost", ili duhovnost Novoga Doba (New Age) koja je preplavila cijeli svijet, je duhovnost bez posrednika koja ohrabruje čovjeka na apsolutnu nezavisnost od bilo kojeg autoriteta, što znači da ju bez imalo zadrške možemo nazvati anarhističkom duhovnošću.
Duhovnost ne izvire iz čovjeka samog, izvor duha i duhovnosti je sam Bog na čiju sliku je čovjek stvoren. Naravno, vrlo je bitno i pozitivno spoznati samoga sebe, no sebeljubljem izjednačiti se s Bogom, ili još gore, uzdići se i iznad samoga Boga se ne može nazvati duhovnoću.

Čovjek NIJE Bog, on je samo slika Božja. Težnja za nebom, bez posrednika koji će ga tamo vratiti, ne služi ničemu!