Čovjeka se najčešće shvaća (i tumači) kao trorazinsko biće pri čemu ga se dijeli na tri zasebna sloja; fizički (tijelo), psihički (duša) i duhovni (duh) a nerijetko se čak duša i duh poistovjećuju- osobito u religioznom kontekstu- te se tako duhovna dimenzija (i vjerovanje u njezino postojanje) povezuje izravno s religijom i teizmom. Znanost je svoj pogled usmjerila na prve dvije razine (fizičku i psihičku) pa tako svela dušu pod skup reakcija na prikupljena iskustva i time ju prizemljila. S druge pak strane religiozni dvodimenzionalni pogled na čovjeka u potpunosti razdvaja tijelo od duše (materije od duhovnog) i dušu tumači kao ono božansko čemu je tijelo počesto tamnica. Iako u oba pogleda ima ponešto istine, slika ipak nije crno bijela. Uistinu, čovjek posjeduje tijelo, duh i dušu no kao cjelinu. Svo troje se međusobno prožima i nerazdvojivo je. Iako svaki od tih slojeva ima sebi svojstvena obilježja i moći koji onaj drugi nema (i treba ih razlikovati), niti jedno samo za sebe nije čovjek niti samostalno može predstavljati čovjeka.
Mnoge krive slike o čovjeku, o njegovom postojanju i odnosu s Bogom (ili u odnosu na Boga) proizlaze iz nemogućnosti shvaćanja cjelovitosti i suodnosa te tri čovjekove dimenzije. Čudesnost trojstvene stvarnosti (postojanja) i jest upravo u tome da je on duh u materiji, vječan u potrošnom, a funkcionira kao cjelina.
U njemu se izmiruju potpune oprečnosti; ograničenost i bezgraničnost, vijek trajanja i beskonačno postojanje, sputanost nagonom i sloboda nadilaženja tih nagona itd., a sve to pomireno u samome središtu čovjeka- duši. Ako bismo željeli otprilike pokušati objasniti koegzistenciju tih triju elemenata u cjelini, mogli bismo reći da je duša točka (ili prostor) u kojoj se dodiruju materija (tijelo) i duh. Tijelo omogućava interakciju sa svijetom i osjetilnim doživljajima stvara iskustva i očekivanja a duh omogućava dublju spoznaju tih iskustava, intelektualni rast čovjeka i širi «prostor» stvarnosti u koji ih smješta. On otvara nove horizonte i rađa čežnje, a u duši (iz dodira to dvoje) rađaju se motivi i pronalaze načini za dostizanjem onoga čemu duh teži. Iz tog kuta teološki pogled na čovjeka, «stvoren na sliku Božju», otkriva puno više nego se na prvi pogled čini- stvoren za ljubav, dobro, vječnost...- da, ali i stvoren trojstven, na sliku trojednog Boga. Tri stvarnosti a jedna, tri perspektive a cjelina, tri različite boje a savršena slika. U kontekstu; misao, riječ, djelo (Otac, Sin, Duh Sveti), može se promatrati i čovjeka, duh zamišlja, duša izriče a tijelo provodi u djelo. Npr. kod slikara, duh koji je bezgraničan obujmi vizijom neko prostranstvo i njome uzburka dušu koja ju pretvori u boje i afekte a tijelo posegne za kistom i izlije ju u svijet...
Jasno je da se, da bismo išta o njemu shvatili, biće zvano čovjek ne smije razbijati na zasebne dijelove, kao takve ih proučavati i tražiti im svrhu, već ga istraživati kao nedjeljivu cjelinu. U suprotnome, nemoguće je zavoljeti svoju čovječnost i potpuno uživati u toj jedinstvenosti, voljeti sebe.
Nema komentara:
Objavi komentar