UM- zbir čovjekovih inteligencija

Početkom dvadesetog stoljeća počelo se govoriti o čovjekovom IQ-u tj. kvocijentu mjerljive analitičke inteligencije koja označava sposobnosti pojedinca. Kvocijent inteligencije ovisi o genetici no i o vlastitom znanju i priučenosti pojedinca, tj. snalažljivosti na temelju iskustava (kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem). Racionalna inteligencija je zapravo sposobnost rješavanja logičkih i strategijskih problema a osoba je sposobnija (inteligentnija) što ima veći IQ. Sredinom devedesetih godina Daniel Goleman popularizirao je istraživanja mnogih psihologa i neuropsihijatara koja ukazuju na važnost emocionalne inteligencije- EQ. Ona nas čini svjesnima vlastitih i tuđih emocija, omogućava uživljavanje u probleme drugih (zamišljanje sebe u «tuđoj koži»), potiče na suosjećanje i motivira reakciju na bol ili zadovoljstvo. Goleman ističe kako je EQ zapravo preduvjet za pravilno korištenje IQ-a te da, ako su oštećeni oni dijelovi mozga kojima osjećamo, naše razmišljanje (i razumijevanje) biti će manje izoštreno. Jednostavno rečeno emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Samo po sebi je razumljivo koliku ulogu osjećaji imaju u nošenju sa svakodnevnim situacijama, komuniciranju s drugim osobama i najvažnije, koliku oni ulogu imaju u donošenju odluka.

Popularizacijom emocionalne inteligencije počelo se smatrati kako visoki EQ jamči uspjeh (bilo privatno bilo poslovno) te da osoba koja ga posjeduje rijetko žali za svojim odlukama, neće se lako zbuniti, dobro se nosi sa stresom, prihvaća izazove i ne slama se pod pritiskom- uglavnom je zdravija i zadovoljnija životom.

Osobe visokog indeksa inteligencije (IQ) dobro se snalaze u svijetu znanja i lako izražavaju svoje misli, međutim, u svijetu emocija gdje treba postići suglasnost sa sobom, drugim ljudima i svijetom u kojem živimo, tj. gdje je važno iskazivanje osjećaja i uočavanje tuđih, racionalni um ima vrlo malu ulogu ako ikakvu. U pradavna vremena puno veću važnost za opstanak imao je upravo razvijeni emocionalni um koji reagira trenutno. U trenutku gledanja oči u oči s opasnom zvijeri koja se sprema ručati, racionalno razlaganje situacije i tako iznalaženje, povoljnog po čovjeka, rješenja značilo bi propast. Glavu je čuvala trenutna (nagonska) reakcija proizašla iz volje za opstankom popraćena snažnim emocijama koje tjeraju na djelovanje. Danas je čovjekova stvarnost daleko manje surova u tom pogledu te je i primjerenost sastavnih dijelova našeg emocionalnog repertoara oslabila.

Mentalni život čovjeka čine dva, iz temelja, različita načina spoznavanja međusobnim djelovanjem. Spoznaje racionalnog uma smo svjesni. Kod njega su izraženi promišljenost, razmatranje i analiziranje. No onaj drugi sustav spoznavanja emocionalnog uma je impulzivan i snažan, katkada i nelogičan, neuhvatljiv u definicije i pravila. Emocionalni je um brži od racionalnog i počinje funkcionirati ne «razmišljajući» o tome što i zašto čini no ta brzina isključuje svijest tj. analitičko razmišljanje koje je obilježje racionalnog uma. Na počecima čovjekova postojanja takva reakcija bila je više pozitivna nego negativna, no danas pojedincu češće može donijeti štetu nego mir i zadovoljstvo. Reakcije emocionalnog uma trenutne su i takva percepcija oslanja se na prvi dojam reagirajući na najuočljivije karakteristike te je um tako sposoban očitati emocionalnu stvarnost u jednome trenutku. Djeluje na principu radara za otkrivanje opasnosti, no brzini žrtvuje točnost. Za donošenje konačnog suda o situaciji ili mogućim posljedicama iste, te primjerene reakcije, potreban je ipak i racionalni um koji će na temelju pohranjenih iskustava te stečenih znanja pokušati smjestiti trenutak u širu stvarnost. Takva usklađenost dvaju umova nije jednostavna jer emotivni djeluje bez da čeka zeleno svjetlo dok racionalni zakašnjelo nudi objektivnost koja često priziva svjest o pogreški, tj. začinje krivnju.

Mnogi svoje postupke pokušavaju opravdati tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama (ne možemo odabrati emocije koje osjećamo) i takvo opravdanje bilo bi sasvim logično te ne bi ostavljalo prostora osjećaju koji razdire našu nutrinu, da čovjekova moć spoznaje ne nadilazi ta dva (racionalni i emotivni) mehanizma onom suštinskom inteligencijom- duhovnom (SQ).

Sada, na početku ovoga «novog doba» buđenja čovječanstva, cijeli niz najnovijih (iako ne još podrobno obrađenih) znanstvenih podataka ukazuje na postojanje inteligencije koja nadilazi razum i nagonske reakcije. Dok racionalna razumije materijalni svijet i budi svijest o postojanju nas u materijalnom obličju a emotivna

omogućava razumijevanje i «definiranje» određenih osjećaja koji se u nama bude pod različitim okolnostima te pomaže u shvaćanju emotivnih reakcija drugih ljudi, duhovna inteligencija- čovjekova suštinska inteligencija- sve postupke i kompletan život smješta u širi smisleniji kontekst. Ona razumije cjelokupnu sliku. U dobro razvijenoj suradnji racionalnog i emotivnog uma (veći stupanj IQ-a i EQ-a) proces čovjekova djelovanja ide događaj-osjećaj-reakcija, pri čemu je reakcija produkt racionalnog shvaćanja situacije i biranje odgovarajuće emocije (ne uvijek i primjerene) iz koje proizlazi reakcija. No kod uma koji za podlogu ima razvijenu duhovnu inteligenciju, proces izgleda malo složenije; događaj-pretpostavka-osjećaj-odluka-reakcija. Duhovnom inteligencijom procjenjujemo je li određeni postupak (ili pak životni put) sadržajniji od drugoga te nam omogućava odmicanje s mrtve točke (mjesto na kojem stojimo a vidimo ga tek kad se odmaknemo). Ona je inteligencija duše i (za razliku od emotivne i racionalne) neovisna je o kulturi, naučenim vrijednostima i obrascima ljudskog ponašanja prema kojima prosuđujemo situacije i zadatke. Najizazovniji životni problemi s kojima se čovjek na svojemu putu prema istini suočava, leže izvan granice očekivanog i poznatog, izvan pravila i bez dodira s prijašnjim iskustvima i svime onime s čime se zna nositi. Duhovna inteligencija omogućava čovjeku nadići svoju uvjetovanost i pozvati se na nešto izvan samoga sebe. Biti vizionar, kreativno usvojiti novonastalu situaciju, osvjestiti egzistencijalne probleme, nadići dosad naučene reakcije te izmjeniti svoju dosadašnju stvarnost kako bi se prilagodio i pronašao dublji smisao svojoj borbi. U nedostatku SQ-a (ili njezinom blokiranošću), čovjek ne nalazi mogućnost širenja svoje stvarnosti i ugrađivanja već postojeće u novu te ostaje zarobljen i frustriran zbog nemogućnosti življenja nove vizije u koju duh poziva. Osjeća da se točka njegova središta pomaknula a ne nalazi načina slijediti ju. Stvoren kao vječni istražitelj i tragač za istinom, čovjek iznova svakim trenutkom svoga života biva pozvan na spoznaju i njegovo biće nezastavljivo je u potrazi za puninom no bez inteligencije koja nadilazi prostor i vrijeme, nije sposoban čitati putokaze koji ka toj punini vode i gubi osjećaj smisla. Duhovna je inteligencija ona koja vodi ka cjelovitoj spoznaji, koja omogućava da postanemo više svjesni sebe, iskreniji prema sebi i hrabriji otvarati vrata ma što nas iza njih dočekalo.

Čovjek je sklon racionaliziranju samoga sebe (i svijeta oko sebe) i opravdavanju svojih pogrešaka emotivnom uvjetovanošću, no spoznaja istine to ne trpi. Zato mnogi i bježe u područja materijalne stvarnosti za čiju je spoznaju dovoljan razum te nisu obavezni iznova i iznova mijenjati i ispravljati sebe a to je i stvorilo današnje duhovno tupo društvo koje karakterizira nedostatak smisla i predanosti. Da bi se duhovna inteligencija u potpunosti probudila, današnjem čovjeku, neophodno je u nekom dijelu života naći se na samome rubu provalije pakla i postati svjestan očaja, boli, patnje i gubitka i pomiriti se s time. Otkačiti se od svega što što ga veže za propadljivi i nestalan svijet i tek tada će biti sposoban, potpuno pod vodstvom svoje duhovne inteligencije spoznavati i uživati plodove te spoznaje.

Moć spoznaje- uloga mozga

 

Moć spoznaje (svega što nas okružuje i nas samih) usko je povezana s razumijevanjem našeg načina poznavanja stvarnosti, stoga je važno i upoznati «glavni organ» koji nam to omogućava- mozak. Teorija mozga govori nam da je on podijeljen u dva dijela. To se «oduvijek znalo» no postalo je predmetom detaljnijeg proučavanja tek pojavom moderne tehnologije koja je to omogućila. Primjetilo se kako lijeva i desna polutka imaju značajno različite funkcije te da na različite načine poznaju stvarnost (Roger W. Sperry dobio je nobelovu nagradu za istraživanje na tom području).

 

Lijeva polutka mozga razumije realnost tako što ju analizira, rastavlja na zasebne dijelove cjeline i kao takve ih promatra i shvaća. Lijevo orjentirani ljudi obično misle da ako razumiju dijelove, razumjet će i cjelinu, što nije nužno točno. Ona je racionalna i verbalna i ima nevjerojatnu potrebu za kontrolom, ne želi se prepustiti ičemu što se ne bi moglo objasniti, verbalizirati i razumjeti, jer, ako ne možemo objasniti čemu nešto služi, koja je onda uopće tome svrha?! Realnost lijeve polutke mozga, uvijek je «ili-ili». Desna pak polutka prilazi realnosti na sasvim drugačiji način. Ona govori da razumijemo stvari samo ako razumijemo cjelinu, ne dijelove. Ona sintetizira, intuitivna je, sposobna dijelove objediniti u cjelinu i iz toga djeluje. Desna polutka nije verbalna već ona govori «u jezicima». Simultana je i cirkularna, sve može u isto vrijeme. Za razliku od «ili-ili» realnosti koja uvijek razdjeljuje, realnost desne polutke je «oba» «i», ona je sposobna reći «ovo je točno ali to ne čini ono drugo ne točnim». Dok lijeva polutka mozga diferencira (rastavlja), desna sintetizira (sastavlja), lijeva je strana logička i ima svoju definiciju logike dok je desna simbolička. Lijeva shvaća linearno; ako je ovo točno onda je i ovo, a ovo slijedi iz onoga i tako dalje... Uvijek se vraća na početne izjave i kreće od njih. Desna je simultana i cirkularna; jedno ne slijedi već nadopunjuje ono drugo. Kada čovjek pokušava spoznati lijevom polutkom svoga mozga (a upravo ta je dominirajuća u današnjem društvu pa čak i u crkvenim redovima) on traži uzroke i učinke (uzroci postojanju svijeta, učinak postojanja Boga...) no ako se okrene svojoj desnoj polutki promišlja na koji način može povezati stvari da bi došao do odgovora za kojima traga a to ga čini umjetnikom kojemu nije važno biti u pravu. Biva više usmjeren na značenje toga o čemu promišlja nego na uzrok i pita se, ne što je uzrok životu već, u čemu je taj život, gdje se on to događa. Kada smo koncentrirani na uzroke, okupirani smo odgovornošću i krivnjom. Lijevom stranom mozga tražimo tko je to učinio, koga ćemo okriviti, i nismo u mogućnosti sagledati mnoge faktore. No prebacimo li se na desnu polutku, shvatit ćemo da nije tako jednostavno da jedna jedina stvar uzrokuje određeni događaj ili situaciju za koju tražimo krivca i prestajemo suditi zauzimajući puno suosjećajniji stav prema stvarnosti- a upravo tome nas je i Isus poučavao.

 

Lijeva strana izvor je reda, desna izvor moći. Lijeva daje snagu a desna kreativnost. Lijeva određuje naše pisanje, čitanje, govorenje i slušanje a desna slikanje (crtanje), dodir, gledanje... Lijeva je polutka puno više u doticaju s našim svjesnim Ja- egom, i želi kontrolirati i uspjeti. Desna pak, puno je više povezana s nesvjesnim, sa svijetom simbola, snova, priča i slika. Lijeva polutka mozga kontrolira jezik, bavi se objektima i događajima, spoznaje prema definicijama i konceptima, ne može se nositi s paradoksom. Ona voli red, kontrolu podataka i točno određena pravila. Desna polutka nadilazi riječi, bavi se svjesnošću, kretanjem, imaginacijom, osjećajima, razumije svijet prema slikama i simbolima, snovima i pričama (prispodobama). Ona cijeni paradoks, voli misterij i pušta ga da bude, da postoji bez da ga nastoji svesti pod skup objašnjivih dijelova. Lijeva polutka je meditacija a desna je kontemplacija, lijeva podučava a desna prorokuje. Danas je zapadni čovjek puno više vođen svojom lijevom polutkom mozga obzirom da je ona efektivna i potrebna vanjskom svijetu. Više je orjentiran prema van, vanjskom uspjehu, a da bi bio netko u tom svijetu mora razmišljati lijevo. Poznaje realnost na vrlo ograničen način, uhvaćen je logikom i osiromašen na duhovnom području. To je nemogućnost spoznaje svijeta koji je stvoren nama na dar, spoznaje o vječnoj i neugasivoj Ljubavi koja nas ni na trenutak ne ostavlja same. Čovjeku je duhovnost postala potpuna apstrakcija jer ju ne osjeća. Ne oslobađa se u svojoj desnoj polutci, ne daje joj moć preobraženja i obraćenja nego ju radije gasi pred zahtjevima lijeve polutke, zahtjevima za konkretizacijom života i vlastitoga smisla. Čovjeka oduvijek privlači ono otajstveno, mistično i svenadilazeće. Oduvijek traga za nekim većim smislom i osjeća da ne postoji samo za ovaj svijet no, klesan lijevo orjentiranim društvom sve je manje sposoban dohvatiti objekt žudnje, slika onoga za čime traga sve je zamagljenija a on sve dalji od istinske spoznaje. Prvi korak na putu spoznaje i uspjeha u unutarnjem svijetu je otvaranje svojoj desnoj polutki. Prepuštanje slikama, simbolima, prispodobama. Dolaženje u dodir sa svojom nelogičnom stranom, čudesnom koja nema zašto i zato, koja jednostavno jest. Odlika duhovno svjesnog pojedinca je mogućnost koordinacije svoje lijeve i desne strane, sposobnost dijaloga čiji zaključak donosi saznanja. Zanemarivanje bilo koje od tih dviju strana ne vodi nikamo osim u ludost, no njihova suradnja i međusobno služenje vodi u spoznaju kakvoj duhovni čovjek teži.

Moć spoznaje

 

Čime i kako čovjek spoznaje, je li mu ta mogućnost nepovratno ograničena i zašto? Koji su to mehanizmi spoznaje? Jedini način da se nešto spozna je da se mišljenje o tome dovede u pitanje.

 

Već među prvim recima koji opisuju Božje stvaralaštvo spominje i sama mogućnost spoznaje. Mnogi koji žele u pitanje dovesti Božju pravednost i bezuvjetnu ljubav prema čovjeku pozivaju se upravo na te retke u Bibliji koji spominju zabranu jedenja ploda stabla spoznaje. «Ne očituje li se tu ljubomora Boga koji bi nas radije imao kao svoje marionete nesposobne razlučivati i biti ovisne o Njemu? Nije li Đavao zapravo učinio uslugu čovječanstvu, jer da on nije otvorio oči Evi, ljudski rod nikada ne bio u mogućnosti spoznavati? Nije li istočni grijeh zapravo blagoslov?» Da, nakon kušanja ploda sa zabranjenog stabla čovjek uistinu kreće na put spoznaje no čekaju ga obilje žeđi, gladi, strašne tmine, hladnih vjetrova i nepodnošljive žege prije nego stigne na cilj na kojem je nekoć stajao radostan i miran. Nekoć spoznato i nikada dovođeno u pitanje, postalo je skriveno i predmetom traženja. Do tada stvarnost duhom spoznata i prepoznata, sada još nedosanjani san i predmet svih čovjekovih najdubljih čežnji. Sve ono što je čovjek nekoć na vlastitome dlanu promatrao, sada mora ponovo u znoju pronaći. Je li mu to moguće? Vjerujem da jest jer istina koju je Bog stvaranjem povjerio čovjeku (o njemu samome i njegovu životu) a koju je čovjek izgubio iz horizonta, ulazi u povijest i vrijeme i daje mu se u obličju koje ipak (i tako ponižen) ima mogućnosti prepoznati i zagrliti.

 

Od pradavnih vremena čovjek filozofira o vlastitoj moći spoznaje i pokušava definirati mehanizme kojima spoznaje sebe i svijet oko sebe, promišlja o tome može li se nešto spoznati, što i na koncu, kako. Sve do Aristotela izmjenjivale su se i nadglasavale dvije struje; empirijska (čovjek spoznaju duguje samo svojim osjetilima) i racionalna (jedino um donosi spoznaju). Aristotel je te dvije ideje objedinio zaključivši kako u spoznaji sudjeluju i osjetila i um na način da um iz osjetilima dobavljenih doživljaja apstrahira ono bitno na temelju čega zaključuje a čime pak dolazi do spoznaje. Time je već tada Aristotel neraskidivo povezao čovjekovu fizičku i duhovnu dimenziju a njegov spoznajni nauk postao je temeljem daljnim istraživanjima na tom području. Danas, slijedeći misao velikog Aristotela, možemo zaključiti kako su za čovjekovu moć spoznaje bitna tri elementa; osjetila kojima upija stvarnost, mozak kao sabirač i um koji svemu pikupljenom daje smisao.

Čovjek - Tijelo, Duša, Duh

 
Tijelo

Nerjetko se baš u religioznim i filozofskim pogledima na čovjeka tijelo (materiju) razdvaja od duše i duha i opisuje ga se kao ono nevaljalo. Govori se o njegovoj ništavnosti a za cilj se postavlja oslobođenje iz te tamnice. Ističe se ograničenost, «prljavost» i nepokornost, a iako se takvo poimanje tijela tumači kao dobar start na putu ka svetosti, ono zapravo nije ništa drugo do religiozno upakirano opravdanje za slabost i mlakost duha.

Svima nam je poznata izreka «u zdravom tijelu zdrav duh» no ispravnije bi bilo reći: zdravim duhom do zdravoga tijela. Prljavost i grešnost tijela zapravo nema svoje temelje u samome tijelu, ono je samo oruđe, već s preslabim duhom koji se povukao pred zlom voljom iskvarenoga srca i nevaljalim motivima duše. Onaj koji redovito vodi brigu o higijeni svoje duše ne može imati prljavo tijelo koje sputava i vodi u propast jer; «Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom.» (Lk 6-43). Svaki koji mrzi svoje tijelo neka uzrok tome traži u duši jer je tamo prljavština kojom se pokušava opravdati.

Kada bi čovjek svjesno sagledavao sebe kao cjelinu i svoje funkcioniranje (kao cjeline) u ovome svijetu, te kada bi srce (tj. dušu, centar svoga bića) čistio onako kako nam je sam Krist savjetovao, pitanje tijela i njegove nevaljalosti uopće ne bi postojalo. Mi, ljudi s pomanjkanjem duhovnosti, tijelo i tjelesnost smo počeli shvaćati kao okove koji nas sputavaju u rastu i doticanju onog božanskog u nama. Kroz povijest je čovjek svoju tjelesnost pretvorio u negativnost jer joj je postao rob (svojevoljno) i počeo ju zloupotrebljavati, osobito kroz spolnost. Umjesto da ona bude nadopuna užicima i veličini duha (zbog čega nam je i data) postala je sama sebi svrha i tako čovjeka bacila ispod nivoa na kojem je stvoren. Bog nije rekao da je tijelo prljavo, čovjek ga je takvim učinio zanemarivanjem i izgladnjivanjem duha. Zamislimo samo kolika je vrijednost i ljepota u njemu kada je i sam Bog u njega sišao, koliku je čast čovjekova tjelesnost time dobila! Isus nam je time pokušao dati do znanja da nije materija ta koja nam se ispriječila u komunikaciji s vlastitim Bitkom. On se mogao objaviti kao anđeo, čisti duh, ali nije. Postao je čovjekom, bićem koje u sebi sadrži kompletan stvoreni svijet. Jedino čovjek ima sve, potpun je, a u tu potpunost spada i tjelesnost. I, koliko god mi nju smatrali ništavnom i «ovozemaljskom» ne možemo pobjeći od činjenice da je dio nas, i nju nam je Bog dao a, kako voljeti Tvorca ako preziremo ono što je stvorio? I kako prihvaćati jedan dio cjeline a od drugoga pokušavati pobjeći i ostati pritom cjelina? Nikako. A svaki nasilni pokušaj ostvarivanja takvih nerealnih nastojanja samo otvara nove rane i tjera naš suštinski Ja u bijeg pred nama samima i pred tiranijom koju vršimo nad njime.

Duša- čovjekovo središte

Gotovo sve kulture imaju naziv ili izraz za ono što mi predstavljamo pojmom duša. Umjetnici (osobito književnici) u dočaravanju «osjećaja na rubu» koriste upravo taj pojam (i duša mi pleše od radosti, toliko me zaboljelo da mi je i duša proplakala...) a i sami, kao izraz privrženosti i ljubavi, jedni druge nazivamo dušo. Zašto? Što nama predstavlja taj pojam? Je li osjećaj da je duša nešto najdublje i najdragocjenije u nama samo naučen i usađen nam kroz religioznost, ili je čovjek ipak sposoban dodirnuti vlastitu dušu i «osjetiti» ju?

Za početak treba razlikovati čovjekovu dušu u usporedbi s dušom životinja i biljaka. Pri infiltriranju (već od prvih pokušaja) istočnjačkih tradicija i duhovnosti u kulturu zapada, jedno od aktualnijih pitanja je o duši. Imaju li životinje dušu? Razlikuje li se ona (ako postoji) od čovjekove i kako? Prema orjentalnim učenjima duša životinje razlikuje se formom no materijom je jednaka čovjekovoj. To znači da se smatra kako su životinjska i ljudska duša istovrijedne te da (nakon materijalne smrti) odlaze na isto mjesto (ili već prema zasluzi). Od tuda i vjerovanje u mogućnost reinkarnacije i čovjekov povratak u obličju životinje. Svojom (ne)sviješću o sebi i smislu na ovome svijetu, čovjek razvija (ili degradira) svoju dušu te prema tome «zaslužuje» slijedeći život. Jednostavnije rečeno, duša je «osoba» za sebe koja ovisno o svojim djelima i napretku naseljava materiju (tijela) sve dok se ne izgradi dovoljno da bi mogla ugledati svjetlost.
Ono najočitije u ovakvom učenju je djeljivost duše i tijela na zasebne elemente pri čemu je tijelo samo posuda u kojoj duša obitava dok ne ostvari svoj cilj. Dublje u takvo učenje nema potrebe ulaziti ako se sjetimo da je čovjek biće cjelina. Da je ne djeljiv, što ideju o mogućnosti uzimanja novoga tijela (ili preciznije- nove nežive materije) lišava smislenosti.
Temeljno što čovjeka razlikuje od životinja (biljke u ovom kontekstu ne spominjem jer je njihov stupanj samosvjesti zanemariv) je duh, onaj «komadić Boga» koji omogućava (samo)spoznaju na dubljem nivou, potiče umovanje, pitanje o smislu, kreativno djelovanje, težnje stvaranju i ekspanziji cjelokupnog bića, a s time se razlikuje i sama duša koja je (u čovjeka) izraz suodnosa tijela i duha.

Duša je princip života, što tumači i Biblija- „Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.” (Post. 9-5)- stoga je neoprezno reći da jedini čovjek posjeduje dušu, no jasno je da jedino čovjek ima duhovnu dušu. Ona je točka (prostor) u kojoj se dodiruju duh i materija, središte njegova bića, centralni trg motiva, afekata i spoznaje koji se rađaju u tom dodiru i prožimanju. U isto je vrijeme i čovjekovo apsolutno sve i netaknuta praznina.
Dok, kao princip života i održavatelj savršenog umijeća življenja, u biljaka postoji vegetativna duša a u životinja i psihička, u čovjeka se u zajedništvo tih dviju «primitivnijih» duša upliće duh dodajući joj još jednu dimenziju stvarajući tako duhovnu dušu (o njezinim moćima i organima u drugom poglavlju).

U apostolskom vjerovanju ispovijeda se i vjera u Uskrsnuće tijela. Zbog pomalo plošnog shvaćanja čovjekove prirode i sazdanosti od duše i tijela, to vjerovanje uglavnom i same vjernike ostavlja zbunjene. Što je to što uskrsava? Kako će tijelo uskrsnuti? Hoćemo li ustati iz grobova?

Iako nezgrapna, takva ideja opstaje zbog vjere u Božju svemoć. Njemu ništa nije nemoguće, pa tako ne bi bilo niti to, no ipak, možda značenje tog vjerovanja ne mora biti tako apstraktno ako shvatimo što duša jest. Ono što nazivamo tijelom (i što se po odlasku s ovoga svijeta polaže u grob) je zapravo samo materija koja tijelu omogućava djelovanje, kretanje, iskazivanje i materijaliziranje vlastitog postojanja a u okvirima okoline u kojoj se nalazi i mora funkcionirati. Čovjekovo tijelo je zapravo duša, i ona uskrsava kao čovjek, cjelina izgrađena u zemaljskom životu iskustvima začetim u duhu a realiziranim materijom. Duh, kao Božje bezgranično, zamišlja i naslućuje čime dušu nahraniti, ispuniti i održavati ju «živom», a materija zamišljeno dobavlja. To je ono što se naziva umjetnošću; izgrađivanje (i izražavanje) sebe (duše) kroz savršeno usklađivanje duha i materije, tj. njihova moć komunikacije. Suradnja sa Stvoriteljem u stvaranju vlastitoga tijela osposobljenog za život vječni.

I sami znamo reći kako je nešto odraz ili djelo naše duše (pjesma, slika, čin savršene ljubavi...) a to zapravo znači, odraz čistoga mene. Onog mog najdubljeg suštinskog Ja.
Isus Kris je duša, savršena duhovna duša. U njemu nam je Otac dao sliku i priliku onoga što i mi sami jesmo i rasvijetlio pojam duše. Upoznajući Krista (koji je ovom zemljom hodao) upoznajemo pojam duše, čiste, koja u svom savršenstvu izmiruje materiju i duh. On nas je došao izbaviti iz grijeha kroz ponovno darivanje znanja o duši koje je s grijehom naših praroditelja zametnuto palo u zaborav. Postao je dušom da bi osvijetlio i u potpunosti razložio taj pojam i njezine istinske moći. Do tog čina ljubavi, ljudi su sebe doživljavali kao materiju i u strahu tapkali u mraku tražeći mogućnost da smrt nije istinski kraj no istina im je bila nedokučiva zbog nedokučivosti vlastite duše. I to je ono što je Isus u potpunosti objavio. U detalje je opisao tko smo, kakvi i što nam je činiti da postanemo te što je to u nama što vječno živi od Boga i s Bogom. To je On sam- duhovna duša.

Duh- kompas na rubu

Što je čovjekov duh? Što je duh uopće? Pojam duha je vjerojatno najapstraktniji dio ljudske stvarnosti. Našem je razumu gotovo nezamislivo postojanje duha i duhovnoga osobito kao vlastitosti. Sve što mi vidimo, čujemo i dodirujemo je materija. Svoju stvarnost proživljavamo u materiji i kroz nju djelujemo i ostavljamo traga kao biće. Da se ne izrazimo materijalno, nitko nikada ne bi niti saznao da postojimo. Slijedom toga dalo bi se zaključiti da je materija najočitija (ako ne i jedina) potvrda da postojimo. Je li stvarno?

Promatrajući fizički svijet oko nas, materijalnost stvarno jest uvjet postojanja. Posječemo li stablo, iščupamo njegov panj i na tom mjestu sagradimo kuću, nitko nikada neće saznati da je to stablo nekada postojalo. Ugine li nam pas, nakon nekog vremena još ćemo ga se samo blijedo sjećati kroz svijest da smo nekoć imali psa, no s vremenom pojam njegova postojanja postajati će sve apstraktniji u našem sjećanju jer traga o njegovoj fizičkoj stvarnost više ne postoji (osim možda pokoje izgrižene papuče). Ali nestane li čovjek, osoba, iz našeg života, dok i sami postojimo u ovome svijetu, nastavit će i ona postojati jer je ostavila neizbrisivi trag bilo da se radi o ljubavi kojom nas je oplemenila, mudrosti koju nam je prenjela, izvanrednom umjetničkom djelu kojim je uljepšala našu stvarnost ili našoj osobnosti u čijem je stvaranju sudjelovala...A to je dokaz da je pozadina (i osnova) čovjekova postojanja nešto na temelju čega jesmo i na temelju čega smo sposobni ostaviti taj neizbrisivi trag vlastitoga postojanja- Duh.

Duh se ne može spoznati kao objekt jer je on uvjet spoznaje. Spoznavajući objekte i samoga sebe, čovjek neizravno spoznaje duh. «Duh je sloboda od prostora i vremena i transcedencija, nadilazi čovjeka i sveukupnost svega. On je slobodan od svega i slobodan za sve. On je stvarnost u kojoj se sve može spoznati i u kojoj sve postoji.» On je nestvoreni dio čovjeka (Bog ga je udahnuo) koji je oduvijek i zauvijek u postojanju, on jest postojanje. Duh je taj koji stvara perspektivu i omogućava razumijevanje detalja iz viđenja konteksta cijele slike. Omogućava čovjeku povezivanje razjedinjenog u logičnu cjelinu. Čovjek je sposoban pitati se o smislu, o vrijednosti svoga života i kreativno živjeti. Sposoban je stvarati, izmijeniti pravila, sanjati, moralno djelovati, dati smisao patnji i životnoj borbi, izdići se nad svoju ograničenost i nadrasti uske horizonte, a to je očitovanje duha. Njime čovjek ulazi u vizije istine i prelazi granice svog ja jer duh prethodi kulturama i vrijednostima a napaja se u središtu svega postojanja, u samome Bogu. Duh je taj koji nas je «skicirao» da postanemo ovakvi kakvi jesmo i daje nam potencijal za daljnje usavršavanje, za rast, preobrazbu i širenje naše ljudskosti.

Duh je naš kompas na rubu svega s čime se znamo nositi poučeni iskustvom i razumskim shvaćanjem. On nam omogućava iznaći nove, još ne naučene, načine zadržavanja u postojanju, omogućava kreativno rješavanje i nošenje s nenadanim situacijama koje su iznad naših očekivanja i iskustava pretvarajući ih u «hranu» za daljnji rast našega bića. «U teoriji kaosa, rub je granica između reda i kaosa, između duboke uvjerenosti o tome tko smo i potpune izgubljenosti». S onemogućenim djelovanjem duha (bilo iz ranjenosti bilo iz zanemarivanja svoje duhovne dimenzije) čovjek ostaje zarobljen tom granicom i slama se pod težinom kaosa gubeći iz vidokruga svoj smisao i sposobnost za novi korak. Postaje podložan i uvjetovan objektima, ljudima, situacijama i na koncu nestaje kao samostalno biće sposobno djelovati. Iz tog razloga svako oštećenje i zatajenje na području tijela i duše prvo treba tražiti u dimenziji duha jer je on pokretač, naš vodič kroz mračna prostranstva s kojima se susrećemo na životnome putu. On je taj koji je sposoban gledati u daljinu i spoznati dobro i smisleno i u stanjima u kojima je to razumu nedohvatljivo. Ma kakav bio naš osobni doživljaj vlastitoga duha, bez njega je naša vizija zamagljena ili niti ne postoji, imamo osjećaj ispraznosti a naša svrha zastrašujuće je ograničena.
 

Čovjek- Trojedno biće

Čovjeka se najčešće shvaća (i tumači) kao trorazinsko biće pri čemu ga se dijeli na tri zasebna sloja; fizički (tijelo), psihički (duša) i duhovni (duh) a nerijetko se čak duša i duh poistovjećuju- osobito u religioznom kontekstu- te se tako duhovna dimenzija (i vjerovanje u njezino postojanje) povezuje izravno s religijom i teizmom. Znanost je svoj pogled usmjerila na prve dvije razine (fizičku i psihičku) pa tako svela dušu pod skup reakcija na prikupljena iskustva i time ju prizemljila. S druge pak strane religiozni dvodimenzionalni pogled na čovjeka u potpunosti razdvaja tijelo od duše (materije od duhovnog) i dušu tumači kao ono božansko čemu je tijelo počesto tamnica. Iako u oba pogleda ima ponešto istine, slika ipak nije crno bijela. Uistinu, čovjek posjeduje tijelo, duh i dušu no kao cjelinu. Svo troje se međusobno prožima i nerazdvojivo je. Iako svaki od tih slojeva ima sebi svojstvena obilježja i moći koji onaj drugi nema (i treba ih razlikovati), niti jedno samo za sebe nije čovjek niti samostalno može predstavljati čovjeka.

Mnoge krive slike o čovjeku, o njegovom postojanju i odnosu s Bogom (ili u odnosu na Boga) proizlaze iz nemogućnosti shvaćanja cjelovitosti i suodnosa te tri čovjekove dimenzije. Čudesnost trojstvene stvarnosti (postojanja) i jest upravo u tome da je on duh u materiji, vječan u potrošnom, a funkcionira kao cjelina.

U njemu se izmiruju potpune oprečnosti; ograničenost i bezgraničnost, vijek trajanja i beskonačno postojanje, sputanost nagonom i sloboda nadilaženja tih nagona itd., a sve to pomireno u samome središtu čovjeka- duši. Ako bismo željeli otprilike pokušati objasniti koegzistenciju tih triju elemenata u cjelini, mogli bismo reći da je duša točka (ili prostor) u kojoj se dodiruju materija (tijelo) i duh. Tijelo omogućava interakciju sa svijetom i osjetilnim doživljajima stvara iskustva i očekivanja a duh omogućava dublju spoznaju tih iskustava, intelektualni rast čovjeka i širi «prostor» stvarnosti u koji ih smješta. On otvara nove horizonte i rađa čežnje, a u duši (iz dodira to dvoje) rađaju se motivi i pronalaze načini za dostizanjem onoga čemu duh teži. Iz tog kuta teološki pogled na čovjeka, «stvoren na sliku Božju», otkriva puno više nego se na prvi pogled čini- stvoren za ljubav, dobro, vječnost...- da, ali i stvoren trojstven, na sliku trojednog Boga. Tri stvarnosti a jedna, tri perspektive a cjelina, tri različite boje a savršena slika. U kontekstu; misao, riječ, djelo (Otac, Sin, Duh Sveti), može se promatrati i čovjeka, duh zamišlja, duša izriče a tijelo provodi u djelo. Npr. kod slikara, duh koji je bezgraničan obujmi vizijom neko prostranstvo i njome uzburka dušu koja ju pretvori u boje i afekte a tijelo posegne za kistom i izlije ju u svijet...

Jasno je da se, da bismo išta o njemu shvatili, biće zvano čovjek ne smije razbijati na zasebne dijelove, kao takve ih proučavati i tražiti im svrhu, već ga istraživati kao nedjeljivu cjelinu. U suprotnome, nemoguće je zavoljeti svoju čovječnost i potpuno uživati u toj jedinstvenosti, voljeti sebe.

Tko (što) je čovjek?

Kada se kaže čovjek, svi znamo na što se misli. Odmah imamo sliku u glavi i na pitanje «razumiješ li riječ čovjek?», bez razmišljanja odgovorili bismo «naravno!». No kada bi nas upitali imamo li definiciju koja bi slijedila taj pojam i kada bismo morali verbalizirati naše razumijevanje pojma čovjek, našli bismo se u pomalo nezgodnoj situaciji. Većina bi nas zamuknula pred tim pitanjem iako nam glavom lebde tisuće «definicija» i opisa. Da bismo mogli pronaći sebe, saznati tko smo i upoznati se, moramo se prvo pokušati približiti odgovorima na pitanja; tko je uopće čovjek? Kakvo je to stvorenje, zašto je stvoreno, koji mu je smisao, gdje se on nalazi u hijerarhiji stvorenja, tko ga je stvorio i na koncu, tko je on u odnosu na svoga Stvoritelja. Različite znanosti posljednjih su desetljeća uspjele dotaknuti (tek zagrebati) poneki odgovor na ta pitanja no tko god je u znanosti samoj tražio osnovu svojega života, naputke za življenje i sam bitak, morao se razočarati jer znanstvena je spoznaja djelomična, usmjerena na određene predmete svoga istraživanja no nikako na suštinu cjeline. Kao takva ona ne može biti vodilja ili postavljati ikakve životne vrijednosti, ne daje odgovore o smislu te tako, samostalno (bez filozofije i teologije), nije u mogućnosti posegnuti dovoljno duboko za odgovorima i pružiti čovjeku sigurnost ili ikakvu konkretniju spoznaju samoga sebe i svoga postojanja. Da bismo se mogli barem približiti čovjeku moramo ga promatrati iz konteksta filozofije i teologije jer one se pitaju zašto nešto jest a ne ništa, dok znanost (misao o razvoju) pita zašto su upravo te stvari a ne neke druge i u kakvom su odnosu s drugim tvorevinama. A tako dugo dok se ne pronađe odgovor na pitanje zašto uopće postoji nešto a ne ništa, ne može se shvatiti niti čovjek kao cjelina.

Gledano u kontekstu prirode i svih živih bića, već na prvi pogled jasno je da čovjek djeluje i postoji na poseban način. Prema svijetu i samome sebi odnosi se na način različit svim drugim živim bićima. Svojim razumom, sviješću, govorom, religijom, moralnim djelovanjem, umjetničkim stvaralaštvom itd. razlikuje se od svega stvorenoga, no to još uvijek ne pokazuje njegovu bit, ono po čemu je čovjek čovjek. Rođenje na ovome svijetu u obličju čovjeka, ne znači nužno da to i jesmo, ili točnije, znamo biti, jer, kako Karl Jaspers sažeto kaže, «Biti čovjek znači postajati čovjekom». To znači da je čovjek biće stvoreno za rast, za beskonačno razvijanje u stvaralaštvu i postojanju. On je sposoban stvarati svoj svijet, mijenjati ga i pritom mijenjati i stvarati samoga sebe. Čovjek, kao biće u postojanju, je svoje vlastito djelo, njegova je sudbina u njegovim rukama. «Čovjek stvara svoju povijest ali je i sam proizvod te povijesti.» On je slobodno biće koje je u isto vrijeme i potpuno i nikada dovršeno. Potpuno jer je u njemu sadržan sav stvoreni svijet, od materijalnog (oku vidljivog) do otajstvenog, od biljaka do samoga Stvoritelja, kruna sveg stvaranja oblikovana od zemlje a oživljena nebom. A nikada dovršeno jer njegovoj sposobnosti preobrazbe, stvaranja i rasta nema kraja. «On je samo utoliko čovjek ukoliko teži ostvariti više od već postignutoga (...) U sadašnjici, na temelju vrijednosti prošlosti, on teži budućem» i u svjetlu toga stvara, čini novo, umuje o smislu, spoznaje, ljubi i neprestano raste.

Takva, bogata i zadivljujuća, slika čovjeka kao stvorenja nameće nova pitanja; što mu omogućava biti toliko velikim i posebnim, drugačijim od svih drugih stvorenja? Što ga pokreće na stalno stvaranje? Zašto želi spoznavati i kako uspijeva u tome?... Tu priča o velikom prasku i evolutivnom postanku čovjeka nema više što reći i razum priznaje da postoji ipak nešto više nego čovjek kao (samo) najrazvijenije biće u hijerarhiji zemaljskih stvorenja.