Religioznost iz straha

Koliko smo samo puta čuli u svojim životima "Bog će te kazniti"...

Koliko puta su nas zastrašivali paklom i nemilosrdnim pravednim Bogom koji napušta one grešne i prepušta ih bezdanu i muci...

I sama sam kroz periode svoga života Boga doživljavala kao nekoga tamo daleko, nekoga tko sve vidi, prati svaki moj korak i zna sve loše što radim. Ako se ne popravim, ako ne poslušam njegove zakone i upute, slijedi mi kazna. On je bio netko tko je rekao "moraš" i "ne smiješ"...

Ono žalosno je što veliki broj vjernika cijeli svoj život ima takvu sliku Boga, i vjeruje u Njega iz straha- straha od toga da će ih Bog napustiti ako budu neposlušni, da će ih predati vojskama zloga i zatvoriti u tamnicu pakla...

Primjećujem veliki broj takvih propovjednika koji su čvrsto uvjereni da ustrajno treba slijediti pravila i zakone, forsirati sebe prema savršenosti jer kroz našu savršenost dolazimo Bogu i samo tako možemo zaslužiti život vječni (i to ne mislim samo na kršćane, muslimane...nego i na sve istočnjake koji teže ka prosvjetljenju i stapanju u Savršenstvo).

To je jedna od najvećih laži u koju toliko ljudi, naročito religioznih, vjeruje! To da dolazimo k Bogu kroz našu savršenost. Pa ništa ne može biti dalje od istine!

Mi k Bogu dolazimo preko naših slomljenosti, kroz naše slabosti. Upravo suprotno od onoga što većina ljudi misli, upravo suprotno!!! Ne možemo doći k Bogu kroz poslušnost zakonu, kako bi Sv. Pavao rekao. Ne možemo doći k Bogu kroz savršenost, nego kroz svoju ranjenu slomljenost. I tamo, baš u tom prostoru, tamo susrećemo Boga. Tamo nalazimo dubine dobrote i milosti koje su u nama, a koje nismo mogli ni zamisliti da bi bile ovdje. Otkriti taj dio, moći konačno reći: "OK je, stvarno je OK, ja sam takav kakav jesam, koji jesam, ja sam ja. I iz nekih nevjerojatnih razloga, to je upravo ono što Bog voli. Još uvijek ne znam zašto. Još ga uvijek pokušavam razuvjeriti. Jer JA ne znam kako voljeti nešto slomljeno i nesavršeno. Još uvijek to ne znam. Znam samo voljeti predivne i savršene stvari." Onda dolazi Bog i sve okrene naglavačke. Iz nekog sebi poznatog razloga, On upravo voli slomljeno i šepavo.

U Bibliji piše «ne bojte se» u različitim formulacijama 365 puta – po jednom za svaki dan godine. Pretpostavljam da je On znao da će nam toliko trebati! Većinu ljudi kontroliraju njihovi strahovi. Najtužnija stvar od svega je da mnogi ljudi strah nazivaju vjerom. Čudno. A vjera je upravo suprotna strahu. Čega se zapravo bojite? sebe? života? da ne zadovoljavate Boga?

Pa On vas je stvorio! Kakav bi to perverzni Bog bio kada bi stvorio nesavršenstvo i onda očekivao savršenost???

Nekad to nazivamo čak i poslušnošću, ali to nema ništa zajedničko s poslušnošću, to je opet strah prerušen u nešto drugo.

Čega se mi to bojimo? Mislim da se više od ičega bojimo sebe – nismo otišli dovoljno duboko da bismo bili sigurni, da bismo bili sigurni da smo to što jesmo. I izgleda da to ništa neće ni promijeniti. Zašto onda jednostavno ne postanemo to što jesmo? Zašto to ne priznamo i posjedujemo, umjesto da se za to ispričavamo? Zašto ne pustiti Gospodina da nas vodi prema tom ispunjenom i istinskom ja? Tako je malo ljudi koji to čine.

Ako ste tvrdi i puni osuđivanja prema sebi, biti ćete takvi i prema drugim ljudima. Ako ste uskogrudni i škrti prema sebi, biti ćete takvi i prema bližnjima. Zato se moramo učiti putu suosjećanja, putu voljenja malenosti u sebi, tako da se nemamo čega bojati.

Strah i bogobojazan su ono što nas udaljava od istog tog Boga kojemu želimo prići.

Ona žalosna istina je da se vjernici ne mogu motivirati ukoliko se ne osjećaju krivima. Moraju se zbog sebe osjećati loše kako bi nešto napravili. Ukoliko mogu iskusiti koliko su jadni, ili kako su grozni i kako Bog nije zadovoljan s njima, to im daje snage da učine ono što se od njih traži. To je najniža razina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate. No, toliko nas čini to već tako dugo, da više niti ne shvaćamo da to činimo. To je upravo suprotno od duše, jer duša ima energiju života, a ne smrti.

Ako još uvijek djelujemo zbog «morao bih», «trebao bih», «od mene se očekuje», ako se unutar nas prijeti prstom, to nije Gospodin. To je ego, ego koji ima potrebu kazniti se. I niste vjernici nego egoisti.

Mnogi ljudi nisu vođeni iznutra, nego čekaju naredbe iz vanjskog svijeta, da im netko kaže što bi trebali učiniti. Ne osjećaju, nego pokorno slijede. Žalosno...

No žalosna je i druga krajnost, potpuno odbacivanje vanjskoga autoriteta pod izlikom slobode. No, nije to vaša sloboda, to je nemanje središta, nemanje unutarnjeg autoriteta- opet strah. Tek ako vanjske autoritete možete opušteno prihvaćati (ne negirati ih i ne slijediti ih slijepo), možete reći da uistinu znate tko ste i zašto. A to je bit vjere i religioznosti, ni strah, ni krivnja, ni bunt.

Supermarket duhovnosti (III)

Prema Charlesu Delhezu, New age je "blaga zavjera", skup vjerovanja (primjena metoda, iskustava, uvježbanosti, navika, općenja, vršenja praksi...) kojima se stječe poznavanje tajanstvenog, skrivenog... U eru koju najavljuje, eru Vodenjaka, ulazi se blago. Novo doba se izričito predstavlja kao izazov kršćanstvu, namjerava postati planetarnom religijom trećega milenija ujedinjujući sve druge religije (osobit naglasak na istočnjačkim). Taj novi duhovni pokret omogućuje (trudi se omogućiti) da skupa opstoje elementi različitih religija, dvostruku pripadnost istovremeno različitim religijama, npr. biti kršćanin i budist. Pri tome odbaciti dogme (koje čovjeka čine robom) iz svake i uzeti "ono dobro" (ono što nama osobno odgovara i ide u korist) a u svrhu razvijanja vlastite svijesti. Mnogi padaju pod svojim komformizmom i razmaženošću svoga ega te kreiraju neku svoju religiju složenu od nesloživog pod krinkom duhovnosti i viših znanja, a svoja uporišta za to nalaze upravo u New Ageu koji se predstavlja kao duhovnost koja nadilazi sve religije.

No budimo realni! Ako kršćani vjeruju u Uskrsnuće, a budisti u reinkarnaciju. Kršćani u milost Božju i spasenje po njoj, a budisti u samoizbavljenje iz ciklusa reinkarniranja. Kršćanin u to da mu je dovoljna jedna gorljiva molitva i vapaj da upozna i dotakne živoga Boga i u sekundi "zasluži" spasenje a budist da godinama mora meditirati, biti discipliniran, slijediti osmerostruku stazu spasenja i sve snage ulagati u to da postigne ugasnuće želje...može li čovjek u isto vrijeme biti i kršćanin i budist?

Ako kršćanin, koji svim srcem uzvjeruje da ga netko gore čuje i čeka na njega,  po milosti Božjoj, zbog svoje vjere, doživi trenutak "prosvjetljenja"; dodir Isusa kojemu se predao (za što je dovoljna sekunda) i koji ga mijenja i preobražava iz temelja u bljesku bez trunke napora. Ako svako dobro koje čini, čini iz ljubavi, (jer, kada čovjeka dotakne Ljubav on više ne mora zasluživati išta a kamoli spasenje) on je svoje spasenje doživio. A sve što je trebao je povjerovati.

Dok jedan budist vjeruje da sve mora sam i cijeli život sebe goni u tom smjeru ne bi li stigao na cilj i izašao iz ciklusa reinkarnacije. Marljivo radi na tome da se promijeni, oslanja se na vlastite snage i svo dobro koje čini, čini jer tako treba da bi zaslužio.

U jednoj filozofiji (od dvije navedene) postoji osobni Bog, dok u drugoj Boga nema...Kako je onda moguće protumačiti da svi putevi vode ka istome cilju?

Zagovornici New agea nude izlazak iz krize oboljelog društva, nove duhovne i humane vrijednosti, religioznost bez Boga, međutim daleko je to od stvarnosti, radi se o dobro smišljenoj prijevari!

New age je izazov za sve religije (iako najočitije napada kršćanstvo), i kao duhovni pokret, vrlo suptilo regrutira mnoge pripadnike različitih religija i usisava u svoju mutnu i nejasnu filozofiju, odvajajući duhovnost od religije i trpajući pod duhovnost sve i svašta. Mnogi su pripadnici i poklonici New agea a da nisu toga niti svjesni i zato se čovjek treba držati onoga u čemu je odrastao, onoga što je u srcu od malena spoznavao i o čemu je (tradicijski) primao znanja. A ne lutati bespućima duhovnosti i otvarati se egzotici, Boga i pripadnost tražiti u tradicijama dalekih i nepoznatih zemalja i na domaćem terenu živjeti tuđe- upravo to je New Age!

...

Supermarket duhovnosti (II)

U religijama na Istoku, čovjek je okrenut prema svojoj nutrini, samome sebi, nastojeći postići prosvjetljenje i spasenje vlastitim naporom, služeći se raznim tehnikama i praktikama, dok je u Zapadnim religijama čovjek okrenut prema van, očekujući spasenje i pomoć po milosti...

New age zagovara preobrazbu ljudske svijesti, sjedinjenje i poistovjećenje osobne subjektivne svijesti s društvenom kozmičkom svijesti i u tome vidi rješenje svih ljudskih problema te konačno ostvarenje i dovršenje čovjeka i čovječanstva u stapanju u Bitak, Uzrok sveg nastajanja i nestajanja.

Logično je da new age kao religija pretendira postati ono što je kršćanstvo postalo u svoje vrijeme prije dvije tisuće godina; ono što je bilo u prošlosti kao i ono što je u sadašnjosti: „znak Božje prisutnosti“, čije je temeljno poslanje „navještati Radosnu vijest spasenja“. Utjelovljenjem Boga u Isusu Kristu uistinu je započelo Novo doba u kojemu se je očitovala Božja milost.

Po uzoru na tu (kršćansku) istinu, New age pokušava ponuditi nešto novo što do sada nije bilo, nešto što do sada „nisu mogli“ ponuditi dosadašnji svjetonazori. Radi se o stvaranju nove svijesti u čovjeku, u društvu, u svijetu, na temelju novog načina življenja koji je puno sadržajniji, bezbrižniji i bogatiji- drugačiji od prijašnjeg.

Pripadnici (utemeljitelji) New agea imali su na pameti da je čovjek u početku neoblikovano biće i da se oblikuje na iskustvene spoznaje koja prvenstveno ovisi o ljudskom načinu življenja i zato su njihove ideje pale na plodno tlo.

Ne nalazeći u sebi postojanost ni samodostatnost, čovjek se otvara prema svemu što je izvan njega i u napasti je posegnuti za svime što mu je ponuđeno, osobito u duhovnom pogledu, a s jednim jedinim ciljem; da postigne svoju sreću, blaženstvo, svoje savršenstvo, samostalnost i potpunu neovisnost. Međutim, istinitost bilo koje ponude provjerljiva je jedino osobnim iskustvom, Život se može iskusiti jedino živeći ga. Ponude i obećanja New agea, kao i drugih svjetonazora, mogu se provjeriti jedino njihovim ugrađivanjem u vlastitim život. Zato ih treba uzimati ozbiljno, svjesno i slobodno s punom odgovornošću jer se svako životno iskustvo plaća i ostavlja trajne i dalekosežne posljedice. Život sve bilježi, na život se sve odražava te sve upija poput spužve...

Ključni pojmovi i obilježja New agea

Po svojim temeljnim svojstvima, new age se razlikuje od učenja Crkve. U new ageu Bog je neosoban, ljudi su dijelovi božanskoga, svijet je iluzija, oslobođenje je doživljaj božanskog prosvjetljenja putem obreda i tehnika, zlo je identično sa stanjem neprosvijetljenog bitka, osobnost i moralnost svodi se na jedno itd...

Dok se u kršćanstvu govori o „susretu s Bogom“, new age govori o „vrhunskom iskustvu“. Umjesto spasenja spominje se prosvjetljenje a vjeru zamjenjuje znanje. Grijeh je postao neznanje, Krist (Sin Božji) je u new ageu samo Avatar, a uskrsnuće je zamjenjeno reinkarnacijom iz čega se dade zaključiti da new age religiju svodi na običnu antropologiju, a Bog kao stvoritelj i osobno vrhunsko biće prestaje postojati.

Bitna obilježja new agea su cjelovitost prema kojoj čovječanstvo i svemir promatra kao živi organizam i mrežu dinamičnih odnosa, preobrazba svijesti i to ne samo pojedinca nego i društva općenito kako bi se postiglo zajedničko spasenje; „Bog nije stvoritelj nego duh svemira i ne očituje se u bilo kakvom obliku“. U preobrazbu ulazi i reinkarnacija kao pedagoški put pojedinca prema savršenosti što je, očito, za mnoge Europljane prihvatljivije od kršćanskog vjerovanja u uskrsnuće.

New age niječe postojanje transcedentnog Boga a usredotočuje se na mistično iskustvo samoga sebe u kojem su vrijeme, prostor i moralnost dokinuti. New age je neka zapadnjačka verzija istočnjačkog misticizma u kojoj je život promatranje, doživljavanje ili opažanje jedinstva stvarnosti pri čemu razum ne igra ulogu.

Temeljne stavke:

1. svemir je nastanjen bezbrojnim duhovnim bićima na čijem je vrhu Bog neba.

2. svemir ima osobnu dimenziju ali ne i osobnoga Boga Stvoritelja

3. sav se život stapa u jedno a životinje mogu ljudima biti preci, ljudi se mogu pretvarati u životinje i bilje koji isto imaju dušu.

4. ljudi su božanski

5. preobrazba svijesti (nužna za prosvjetljenje) je moguća samo putem istinskih tehnika kao meditacija, joga, hipnoza, služenje guruu...koje obuhvaćaju razum, tijelo i duh.

U religioznosti New agea Bog je sila, sve religije vode k Bogu, osobe su dijelovi božanstva i imaju za cilj ostvariti sebe i preobraziti svemir kroz osobnu preobrazbu.

Prema tim teorijama kada čovjek stigne do unutarnjeg prostora on sam postaje „Bog“- i evo ga! Svima onima kojima je poznata Biblijska knjiga postanka prepoznati će ovu tvrdnju...

Supermarket duhovnosti (I)

Osnovni i glavni argument za uranjanje u New age pokret, i prepuštanje cijeloga sebe novim strujama koje obećavaju prekrasno (nužno) iskustvo duha i sebstva i stapanje s božanskim, je skori dolazak novoga doba, Doba Vodenjaka! Doba savršenog slobodnog čovjeka i jedinstva čovječanstva, doba koje zahtjeva izmjenjenog svjesnijeg čovjeka oslobođenog mraka i okova dosadašnjih tradicionalnih religija (čitaj kršćanstva), jer, samo tako oslobođen čovjek biti će sposoban spoznati Boga i samoga sebe i time biti spašen. I dok je kršćanstvo, nastalo prije dvije tisuće godina pod astrološkim znakom Riba, bilo obilježeno nejedinstvom čovjeka i svijeta, a sada je pri isteku, doba Vodenjaka (kako prezentira New age) donosi nam nova saznanja, slobodu i spoznaju svijeta i nas samih, a obećanje slobode današnjem čovjeku, pun je pogodak.

Nastanak suvremene duhovnosti

Novo doba ("Age of Aquarius") kao suprotnost starome ("Dobu Riba"), multikompleksna je pojava suvremene duhovnosti zapada koja odgovara suvremenom zapadnjačkom duhovnom mentalitetu, ali transcendira granice europocentričkog modela življenja i mišljenja. Kao pojava, new age, izmiče pokušaju definiranja jer u sebi sadrži toliko različitih pa čak i oprečnih duhovnih praksi i baštini elemente toliko mnogo tradicija da na poslijetku ostavlja u nedoumici.

Možemo li ga smatrati duhovnom konstelacijom pokušaja oživljavanja drevnih duhovnih tradicija oblikovanih po mjeri suvremenog zapadnjačkog duhovnog senzibiliteta? Ili traganjem za novim duhovnim identitetom zapadnog čovjeka razočaranog u postojeće ideologije? Ili osjećanje duhovne praznine  i gladi, poriv za smislom i duhovnim zdravljem? Ili bijeg iz beznađa, apokaliptičnosti, srama pred Bogom?

Sva ta pitanja opravdana su i moglo bi ih se još naredati, no ona ipak ne daju odgovor na ono bitno- Specifičnost nove duhovnosti spram postojećih duhovnih i religijskih tradicija.

Kratka kronologija

U pretprošlom stoljeću profilirala se jedna duhovna orjentacija teozofske ideologije baštineći elemente drevnih znanja. Tako je u NY 1875. godine utemeljeno Teozofsko društvo.

Slijedeća značajna godina (u kronologiji New agea) je 1893. kada je u Chicagu održan prvi planetarni susret između pripadnika različitih duhovnih tradicija i religija, Svjetski parlament religija. U ime indijskih duhovnih tradicija govorio je Swami Vevekananda, preteča svih kasnijih duhovnih učitelja na zapadu.

1894. Vivekananda prenosi duhovno svjetlo s Istoka osnivajući "Vedanta Society".

1895. osniva se prvo društvo za kiropraktiku, a 1902. za naturopatiju.

Tantrizam, značajna komponenta indijske duhovnosti, prisutan je bio već neko vrijeme u Americi a 1909. osniva se Tantrički red.

1912. Rudolf Steiner utemeljuje antropozofiju i odvaja se od kruga teozofa.

1919. Sri Yogendra uvodi hatha yogu a od 1927. u Americi djeluje "Agni-yoga društvo".

U NY 1931. osniva se Vegetarijansko društvo a 1938. Američka federacija astrologa.

1955. započinje Scijentološka crkva...

Narednih godina (sve do 1980.) utemeljena su i oformljena razna društva i udruge u svrhu promicanja holističkog zdravlja i čovjekovog duhovnog rasta (svjesnosti), teorije preporađanja, te ideja za ujedinjenje čovječanstva.

Osnivaju se i središta "nove duhovnosti" i novih egzistencijalnih rješenja, ("Sunčani grad" u Škotskoj, "Institut za planetarnu sintezu" u Ženevi, "Zentrala fur esoterisch-planetarische Studien" u Genfu...)

U Torontu 1983. održava se "Planetarni kongres" a u Tirolu organiziran je susret znanstvenika sa Zapada i predstavnika istočnjačke mistike. Vrlo karakteristično za new age filozofiju je upravo dijalog znanosti i mistike te ideje o moći samoorganiziranja živih sustava i kozmičke povezanosti svih bića, koncepciji evolucije svijesti, teoriji stvaralačkog univerzuma kao živog organizma (Gaia) itd...

Između ostaloga, New age se predstavlja i kao "ekološka religija" ili "alternativna religioznost". Takvo novo poimanje života i čovjekove uloge u njemu, u stvari je pokušaj vraćanja i modificiranja duhovnih tradicija (i Istoka i Zapada) što treba odgovarati razumijevanju evolucije svijesti kao kozmičkog principa. Različiti izvori i povezivanje elemenata različitih duhovnih tradicija skriva ono suštinsko: zbivaju se nova duhovna iskustva koja ne idu uvijek u dubinu ali su vrlo životna i otvorena rastu i bogaćenju suvremene duhovnosti.

U globalu, ideje New agea o ekološkoj osvještenosti čovjeka, o njegovoj svjesnosti o jednakosti pred Bogom te besmislu ratova i suprotstavljenih strana (na temelju rase, religije, spola, nacionalnosti...) se mogu okarakterizirati kao vrlo pozitvne i poželjne, ali one nisu nipošto nove i revolucionarne, samo su ektremno naglašene i obojane dozom kriticizma prema dosadašnjim tumačenjima istih tih ideja kroz religijski kontekst koji čovjek očito nije razumio.

New age- vapaj izgubljenog čovjeka

New age označava novu religioznu svijest u nastajanju koju bismo mogli okarakterizirati više kao slobodnu i lutajuću duhovnost nego kao konkretnu organizaciju. Nasuprot klasičnim sektama, New age ne predstavlja neku jednoobraznu skupinu, nego prije neko izmiješano religiozno osjećanje koje ide za time da na svim poljima nadomjesti tradicionalnu sliku svijeta.

Takvo ponovno buđenje religioznog čovjeka (homo religiosus) predstavlja veliki izazov jer danas kritika religije, ne dolazi više izvana već se diže, u ime neke vječne religioznosti, iz samoga srca religijskog fenomena.

New age kao pokret koji već desetljećima plijeni pozornost javnosti nudeći rješenja svih ljudskih problema i ostvarenje savršenog čovjeka i čovječanstva na zemlji, počiva na znanstvenim dostignućima ljudskog uma i mističkim dometima ljudskoga duha. Pretendira tako postati, ne samo "univerzalna religija", već i sveopća znanost uključujući naravnu i nadnaravnu dimenziju ljudskoga bića. Zagovaranjem preobrazbe ljudske svijesti vlastitim naporom i primjenom različitih sredstava, tehnika i praksi, te sjedinjenje i poistovjećenje osobne svijesti s društvenom kozmičkom svijesti, New age nudi "konkretna" rješenja i puteve ka spasenju za kojima današnji materijalan, duhovno prazan, čovjek traga.

Ono što se u tradicionalnim religijama postiže vjerom i povjerenjem u Boga, New age omalovažava zagovarajući iskustvo kao sredstvo za nalaženje istine služeći se znanstvenim i mističkim metodama u širenju svojih ideja. Poznavajući ljudsku narav, tjelesne i duhovne potrebe čovjeka, njegovu nepostojanost, težnju za savršenošću s jedne strane, a s druge računajući na čovjekovu neupućenost u postojeće religije i religiozne pokrete te nestrpljivost u postizanju rezultata, New age svojim idejama podilazi današnjem čovjeku opravdavajući sve njegove slabosti i hraneći mu ego koji smješta u duhovnu dimenziju. Takvim tumačenjima u mogućnosti je privući i zavesti mnoge prvenstveno u duhovnom smislu.

Ne mogućnost današnjeg čovjeka, koji je duhovno sve siromašniji, da uroni u dubinu već poznatoga i smisleno istraži što mu zapravo nudi ono staro i "već prožvakano", tjera ga u potragu za novim. Brzi instant život u kojemu nema vremena za promišljanje i ponovno proučavanje nečega što nije prije razumio, okreće ga novome koje nudi konkretne naputke i tehnike za sigurne rezultate.

Izgubivši samoga sebe u materijalističkom poimanju svijeta i života, pritisnut bolima i prazninama zbog zapostavljanja vlastitoga duha, nema vremena polako, malenim ali sigurnim koracima, krenuti na put ozdravljenja, već, tjeran čežnjom za ljubavlju i mirom, za osjećajem pripadnosti, nestrpljivo grabi ono što nudi najbrže i "najbolje" rezultate pri čemu zaboravlja da su izabrana sredstva itekako važna na putu ka cilju.

Sjetimo se samo koliko puta smo, želeći uljepšati tijelo, posegnuli za brzim i efikasnim dijetama koje su garantirale brzi gubitak kilograma, a na kraju (nakon kratkotrajne mršave faze) završili još deblji i nezadovoljniji...

--------------------------------------------------------

Što je uopće vjera? Što ona predstavlja?

Vjerovati ne znači odreći se razuma i drugih svojih moći (volje i osjećaja). Vjerovati ne znači biti pasivan, suziti i osiromašiti svoje biće. Vjera nije ni opijum da se lakše podnese život i sve teškoće koje nam se nađu na putu. Čovjek kao ograničeno biće, ne može spoznati svu stvarnost (osobito oslanjajući se na vlastite snage i zemaljska iskustva) i ne zna što je za njega dobro, što bi trebao željeti. Razum mu kaže da mu je vjera potrebna jer njome može otkriti pravu stvarnost.

Vjerovati znači dati povjerenje drugome (čovjeku, Bogu).
Zašto bi vjerovati, značilo ne biti slobodan?? Baš je suprotno. U vjeri je čovjek slobodan jer je nenavezan na sebe i stvari oko sebe i rado će potražiti smisao svega izvan sebe, a upravo to je vjera.

Čovjek dakle vjeruje voljom, vjeruje jer je slobodan i jer želi vjerovati. Sposoban je izaći iz ljudskog uskog svijeta i živjeti, biti za druge. Po vjeri sve dobija pravi pozitivan smisao, sve postaje sredstvo na putu do ljudskog potpunog ostvarenja, a to je SLOBODA.

Igra- narodna priča

Meksička narodna

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: 'Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.' Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: 'Skrivača? Kakva je to igra?' 'To je jedna igra', započela je objašnjavati Ludost, 'u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim s brojanjem, polazim u

potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik.' Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.

'Jedan, dva, tri', počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojavala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. 'Milijun', zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist i, naravno, Uspjeh, a Sebičnost nije trebalo ni tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednjela i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše, jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo-pomalo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorenoj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo Ljubavi oči.

Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz nju i pomagati joj.

Tako je Ljubav ispala pobjednik među osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati kamo god ide.