"Nema pakla" (?)

Još jedna od optimističnih obmana New age duhovnosti je i negiranje pakla i Zla koje tamo odvodi. New age bog (koji se objavljuje odabranim prorocima, slugama okultizma) uvjerava kako ne postoji osvetoljubivi dio njega koji bi podvrgnuo svoju ljubljenu djecu vječnim mukama koje se ne mogu niti zamisliti: «Kažem ti da ne postoji takvo iskustvo kao što ste vi izmislili u vašim teologijama koje se temelje na strahu» (Walsh "Razgovori s Bogom"). Ovime se promiče duhovna anarhija u kojoj nema pravila, sve je dozvoljeno na putu vlastitog "ostvarenja", čovjek je sam svoj vlastiti bog, i sudac i krvnik koji je jedini sposoban razlučivati dobro od zla. Naglašavanje toga kako Bog nije osvetoljubiv u kontekstu pobijanja postojanja pakla, zapravo proziva krščanskog Boga i njemu pripisuje stvaranje tog pakla. Iskrivljeno tumačenje (i nepoznavanje) Biblije i pojmova kršćanske vjere stvara o Bogu sliku koja ne može biti dalje od istine. Iako bi se i iz kuta kršćanske Objave moglo reći da je istina kako je čovjek sam sebi sudac i krvnik te da sam razlučuje dobro od lošega i na temelju toga bira, pozadina ipak nije niti slična onoj New ageovskoj koja nastoji ukloniti svaki oblik Božjeg autoriteta.

Isusov govor o paklu mnogima se danas (omlačenoga duha) čini tvrd i pretjeran a pakao (o kojem se i danas gaje srednovjekovne predodžbe) više nije «u modi». Bogovi New agea predstavljaju pakao kao samo metaforičko sredstvo prijetnje ljudima (sredstvo za zastrašivanje u službi poslušnosti) u jednoj fazi povijesnog razvoja. Kažu kako čovječanstvo doseže svoju punoljetnost kada ga konačno više nitko ne treba plašiti. Promiču slobodnu (razuzdanu) moralnost a za bezbrižni razuzdan moralni život, potrebno je prvo ukloniti svaki strah od mogućih posljedica (osobito vječnih). Za postizanje toga prvo se iskrivljava slika pakla prikazujući ga grotesknim i protivnim naravi Boga koji je sama ljubav i dobrota (opet napominjem, Bog nema veze s paklom) a da bi to bilo uvjerljivo, trebao ga je dokinuti isti onaj koji je na njega upozorio- sam Bog. U tome su jedinstveni svi proroci Novoga doba- moderni se bog izruguje kršćanskoj objavi i niječe postojanje pakla jer kako bi Bog koji je milosrđe i ljubav mogao strovaliti nekoga u pakao?

Bog nije osvetoljubiv niti strovaljuje ikoga igdje ali to ne znači da ne postoji Zlo i «mjesto» na kojemu ono obitava. Nije Bog taj koji baca u pakao, ljudi sebe sami tamo svrstavaju predajući se dragovoljno vodstvu onoga koji oduzima život. Velika je zabluda o Bogu da će na konačnome sudu upirati prstom i odjeljivati dobre od loših strovaljujući loše u ponor smrti- to bi prije bila slika nekog loše zamišljenog horora. Bog ne kažnjava, on jedino ne navaljuje da ga pustimo u svoje živote, ne nameće sebe i svoju volju i ne zahtjeva prijateljstvo s Njime već nas poštuje i nada se da nećemo odlutati predaleko. A to je jedina Njegova «osveta» i «kazna», ne miješanje nasilno u naše odluke koje češće odvode od Njega nego što nam Ga približavaju, a sve što nije Dobro, Zlo je. Čovjek vlastitim izborom ovdje na zemlji odlučuje kamo će usmjeriti svoju dušu koja će i nakon smrti držati taj smjer. Vrata i pakla i raja ovdje su na zemlji. Koja ćemo otvoriti i kome potrčati u zagrljaj, naša je odluka, a Božja je «osveta» što neće potrčati za nama i moliti da mu se vratimo.

«Nema pakla» postala je krilatica Novog doba. Iz toga proizlazi da Isus nije morao umrijeti da bi nas od pakla spasio kad to ionako ne postoji. Zašto je onda došao? Zašto je razapet prolio krv? Zbog dobre predstave i da bi čovječanstvo narednih 2000 godina imalo zgodnu temu za rasprave i promišljanje?? Ili možda zato da provjeri koliko vremena će nam trebati da shvatimo kako se On malo s nama šalio?

Gerdin Isus objavljuje kako «još nikada nijedan grešnik nije bio osuđen na vječno prokletstvo (...) Vječno prokletstvo ne postoji; nikakve patnje ni boli ne postoje do u beskraj» ali (da ne ispadne baš da je onaj Isus iz Nazareta u svemu prevario čovječanstvo) ipak postoji mjesto kažnjavanja koje se odvija najprije na mjestu zločina a onda se šalje u svijet sjena.» Vladar tog svijeta je samostalni zvjezdani Bog čije je ime Lucifer. On vlada vojskom ozbiljnih tamnih anđela koji odvode u svijet sjena gdje duše idu na «čišćenje». Sugerira li to ona da su legije Luciferovih palih anđela bezazlena bića koja čine dobro??? Malo je teško povjerovati da ona razumije što predstavlja kao Božju objavu...

Najlukavija i najveća obmana oca laži je upravo ta, «Ne postoji pakao i ne postoji Sotona». Iako bi nam se to moglo učiniti apsurdno, zašto bi sam sebe proglasio nepostojećim, to je najgenijalnija laž koju je mogao smisliti. Tada može potpuno slobodno djelovati, sijati zbunjenost, izgubljenost, poticati razdor, natjerati u očaj. Ako ne postoji pakao i vladar tog pakla, ne postoji niti grijeh a zašto bi onda čovjek bio poslušan Bogu i prijateljevao s njime kad će ionako baštiniti Njegovo kraljevstvo. Jedino tako (izdvajanjem čovjeka iz Božje prisutnosti) Sotona može pridobiti vječne sluge. Njegov je cilj «poraziti» Boga dokazom da je čovjek svojevoljno izabrao Zlo i uništiti čovječanstvo stvoreno na sliku Božju. Želi da čovjek izigra povjerenje i ljubav koja mu je dana i dokaže kako je stvaranje ovoga svijeta bio glup potez te si tako uskrati obećani vječni život. Ljubomoran je na čovjeka što uživa toliku pažnju i naklonost Božju i zato ga želi uništiti a koji je bolji način za to nego ga povesti sa sobom u vječnu smrt da i on (čovjek) zauvijek umre jer pobjeda nad svim Životom značila bi pobjedu nad Bogom. Svoju glupost i oholost zbog koje je sam sebe strovalio u beznađe želi naplatiti i osvetiti «poklanjanjem» iste takve sudbine što većem broju Božjih miljenika- Ljudi. No Sotona je jadan, nemoćan i slab i zato treba čovjekovu suradnju a zna da je premalo onih ludih koji će svjesno dati se u posjed njemu stoga je i prozvan ocem laži. Jedino prijevarom i obmanama može zaposjesti čovjekovo srce. Samo ako čovjek sam zatvori vrata Dobroti a otvori Zlu, može ga povesti u pakao. A to mjesto uistinu postoji. Ne kao što ga prikazuju slike srednjega vijeka, kao oganj i hrpa iznakaženih grotesknih stvorenja s vilama, već kao beznađe, vakuum bez mirisa, prazan prostor bez trunke Ljubavi i Dobrote, samoća i odjeljenost od vlastitoga bitka, besmisao i očaj- vječno!

Možemo li zamisliti samo 5 minuta svoga života bez trunke ljubavi u njemu? To je muka na koju Isus upozorava- život bez ljubavi zove se smrt a smrt je pakao.

Razgovori s New age Bogom II

             
Gerda Johst
    

«Suvremena žena, odrasla bez kršćanskog odgoja i kasnije se iz uvjerenja nije priklonila ni jednoj vjerskoj zajednici», koja se predstavila javnosti nakon suočenja s «pojavom medijalne nadarenosti u sebi». I kod nje, u knjizi «Nebrušeni dijamant» prepoznatiljvi su svi klasični elementi New agea (bezlično orjentirane) slobodne duhovnosti. Kako je spiritizam obilježje većine proroka Novoga doba, tako i Gerda Johst prepušta se vođenju svoje ruke («automatsko pisanje»). Od najranije dobi čula je odgovore na svoja pitanja, «ne u ušima već u glavi». Nakon slušanja o važnosti sakramenta krštenja na satu vjeronauka (kao dijete pohađala je naizmjence katolički i evangelički vjeronauk- otac joj je odrastao u evangeličkoj vjeri koju je napustio) zamolila je evangeličkog svećenika da ju krsti no njezin otac to nije dopustio. Te noći nakon razgovora svećenika i oca koji je prisluškivala, njezin «Ljubljeni Bog» rekao joj je kako krštenje njemu nije bitno te da će ju sigurno jednom primiti u svoje nebo a ona iz najdublje zahvalnosti obećala je Bogu da će se krstiti čim odraste. No sama svjedoči «Ovo svečano obećanje dano djetinjom ozbiljnošću nisam ispunila».

Objava njezinog boga u suprotnosti je s objavom koju je dao Krist: «Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se» (Mk 16,15). Prema tim Isusovim riječima krštenje je ipak potrebno, bilo ono vodom (kako ga prakticiraju kršćanske crkve) bilo željom (uključuje sve osobe koje se ravnaju prema vlastitoj savjesti a bez svoje krivnje nisu upoznale Krista ni evanđelje ali bi, kada bi ga spoznale, bile voljne prihvatiti). U Gerdinim objavama o tome nema ni riječi.

Njezino mladenaštvo, do udaje, bilo je obilježeno zanemarivanjem duhovnog života. Preobrazbu je doživjela nakon smrti svojih roditelja kada je, u periodu oporavka, čitala knjigu okultne naravi u kojoj su bile priče o «medijalno obdarenoj» ženi. Zainteresirana osjećajem da i sama posjeduje takve sposobnosti, pokušala je uspostaviti kontakt s duhovnim svijetom. Prizvala je nevidljiva bića kojima, kako sama tumači, nije bila sposobna vladati nego su ju proganjala i prijetila joj te je na kraju upala u tešku psihozu straha. Takvi su simptomi uobičajeni kod osoba koje se bave okultizmom i spiritizmom te je uzalud tražiti tada pomoć na psihijatriji. Od tih sila oslobađa samo Krist.

Posredstvom tehnike automatskog pisanja, Gerda je uspostavila kontakt sa silama pakla. Naivno je povjerovala da njome upravljaju anđeli, Isus i Djevica Marija koji imaju važne poruke za početak Novoga doba. Da to nisu bili oni za koje su se predstavili jasno je iz njihovog upravljanja Gerdom oduzimajući joj mogućnost otpora što je nespojivo s Bogom koji poštuje čovjekovu slobodnu volju.

Tako Gerda piše za ženskog «anđela» Klarisu: «Ona me svojom voljom mogla prisiliti na stav poniznosti i toliko me čvrsto držati da nisam mogla učiniti nikakav pokret od svoje volje sve dok me ne bi opet pustila». Bog nikada ne zarobljava čovjeka ni na koji način i vjernik je slobodan (u svakome trenutku) okrenuti mu svoja leđa ako mu je volja, pa čak i u trenutku najviših stupnjeva svetosti. Te slobode nema u magiji i sotonizmu gdje Zlo zarobljava i oduzima čovjekovu slobodu.

U Gerdinoj «objavi» pred nama je neki kozmički Isus koji ne donosi više poruku spasenja nego protuslovi sam sebi nudeći «otkrivanje čudesa svemira» predstavljajući neku futurističku angelologiju o zvijezdama na kojima anđeli prihvaćaju svako zračenje ljubavi, osjećaje i misli ljudi te tako promiče utjecaj zvijezda i astrologiju od čijeg prihvaćanja biblijski Bog neumorno odvraća svoj narod.

Gerda je od Klarise primala i oštre prijekore ako bi se usudila razgovarati s njom kao prijateljicom a Isus (iz Evanđelja) ne zahtijeva ropsku pokornost već svoje učenike naziva prijateljima «Više vas ne zovem slugama (...); vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga» (Iv 15,15), pa kako bi onda Njegov anđeo mogao tražiti pokoravanje i služenje ako On sam to ne traži od nas?

U svojoj zavedenosti Gerda je osuđena na milost i nemilost svojih «bogova». Upoznaje «bogove zvijezda» koji joj objavljuju da je svemir preplavljen životom (populariziranje kulta NLO-a) i tumači da se u potrebi smijemo za pomoć obraćati tim duhovnim bićima koja upravljaju zvijezdama nad nama kao i snažnim ljudskim dušama. Upućivanje na zazivanje ljudskih duša kako bismo osjetili snažne «struje ljubavi» samo je diplomatski izraz za čisti spiritizam!

U pogledu životinjskog svijeta, i kod Gerde, se susrećemo s idejama vegetarijanaca «Primite na znanje da okrutnosti koje se (nad životinjama) počinjaju, do Neba vape!» a u isto vrijeme nema ni riječi o zvjerstvima nad nerođenom djecom, o eutanaziji, izrabljivanju ljudi, logorima... Životinje su joj važnije od čovjeka, drugi planeti su joj važniji od zemlje, izvanzemaljci važniji od zemljana a njezine osobne objave autentičnije su joj od Božje iza koje stoje cijela pokoljenja.

Automatsko pisanje

Tehniku tzv. automatskog pisanja mnogi svrstavaju u područje parapsihologije a pokušava joj se čak i zaodjenuti mistično ruho. Kada bismo prihvatili teoriju samih medija o asistenciji nadnaravnih entiteta kao vjerodostojnu, na temelju zabilježenih poruka moglo bi se jedino zaključiti da su ih primili od samoga «oca laži». No taj se fenomen ipak čini objašnjiv i u području psihologije. Svi ti mediji (E. Swedenborg, N.D. Walsch, g. Johst...) bavljenje spiriizmom započeli su u nekom kriznom razdoblju života pa je njihove «parapsihološke sposobnosti» moguće objasniti i dijagnozom podvojene ličnosti ili imaginarnog dinamizma podsvjesnih mehanizama (iako treba napomanuti da ni đavao nikada ne drijema). Iako nije baš za sve đavao kriv, egzorcisti uočavaju opsjednutost i kod nekih osoba sa sposobnostima automatskog pisanja. I Jung koji je spadao među najvrsnije poznavatelje tajni ljudskog duha, na temelju vlastitih okultnih iskustava izjavio je da se u ponorima vlastite podsvjesti susreo s «bićima» koja sigurno ne pripadaju njegovoj podsvijesti nego ih je on sam prizvao odnekud.

Razgovori s New age Bogom I

„Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.“

(2 Timoteju 4,1-4)

Osim proroka koji svoje poruke Novoga doba predstavljaju u literarnoj formi na osnovu prosvjetljujućih saznanja koja su „zaslužili“ nekim tehnikama ili su im objavljena od onostranih bića, sila, anđela i sl., vrlo su popularni i oni koji tvrde da osobno razgovaraju s Bogom.

Takvi su naišli na posebnu pozornost i popularnost jer je odnos prijateljstva s Bogom središnja tema svih religija. Iskonska je čovjekova težnja- razgovarati s Bogom. Čovjek je po svojoj prirodi jako nestrpljiv (a pogotovo ovaj moderni) i sve za što ne dobije odmah transparentan odgovor ili proglašava glupošću, ili napušta i okreće se nečemu što će ponuditi bar nešto „konkretno“. Čovjek je danas došao na točku kada sam sebe precjenjuje i iz oholosti sebe smatra svemogućim i sveznajućim pa je zbog toga krenuo zatrti sve što mu ukazuje na njegovu glupost i ne sposobnost. Sve do čega nije moguće doći sam, odmah i sada (samo i isključivo vlastitim naporom) rađa sumnju i strah uz oholi zaključak: „ako ja to ne mogu shvatiti i razložiti na proste faktore, onda to niti ne postoji!“.

Iako mnogi svjesno i vjeruju u točnost takvog zaključka, podsvjesno znaju da je to besmislica, no lakše je uvjeriti sam sebe u laž nego priznati svoju bijedu i malenost. Takvo društvo idealan je teren za moderne proroke, osobne prijatelje Božje koji su lijenim nevjernicima i izgubljenima utjeha i tračak svjetla. Žalosno je zapravo da se više vjeruje čovjeku koji priča o razgovorima s Bogom nego samome Bogu. Naravno u tom bi se kontekstu vjerodostojnosti (ljudska ruka pisala Božju objavu) moglo potegnuti pitanje Biblije ali svakome je već na prvi pogled jasna neusporedivost objava New age pojedinaca i one koja nam je prije dvije tisuće godina dana u osobi Isusa Krista.

Činjenica da je Bog govorio i da danas govori nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, osobito one koji tragaju, koji su prazni, umorni i bez vjere zbog loših iskustava kojima ih je život zgazio. Oni su najbolja publika i najlakovjernija jer su toliko željni ljubavi da niti ne mogu išta kritički prosuditi nego se bezglavo bacaju pod noge onih koji imaju odgovore. Zanimljivo je koliko se čovjek brani od bacanja Bogu pod noge, osuđuje ga kao onoga koji nas je stvorio da mu budemo roblje i odbija Njegovu milost, a u isto vrijeme se klanja pred slikama običnih ljudi, samoprozvanih učitelja koji obećavaju učinkovite tehnike samospasenja- za određenu cijenu naravno- i ulazi u zajednice i sekte dragovoljno se predajući drugome čovjeku.

Poplava današnjih privatnih objava, osim što su mnoge samo proizvod psihički bolesnih umova i mlakih duhova, glavninu svoga izvora crpi u komercijalizmu. Na žalost, ljudi su postali majstori falcificiranja, no iza prave novčanice u banci stoji protuvrijednost u zlatu, a iza one lažne ništa. Tako i iza Božje objave stoji Bog, a iza ostalih (koje se pripisuju Bogu) izvor treba tražiti u čovjeku samome koji je ranjen grijehom, jer ne postoji apsolutno bezgrešan i dobar čovjek.

N.D.Walsch

Jedan od pripadnika skupine glasnika Novoga doba koji je svjetski poznat po svojem bestseleru "Razgovori s Bogom". Inspiraciju za djela dobio je u kriznom trenutku svoga života (kako on sam objašnjava) kada je upao u tromjesečnu depresiju. Napisao je gnjevno pismo Bogu s pitanjima koja su ga mučila i kad je naumio odložiti olovku njegovom je rukom počela upravljati neka "nevidljiva sila". Poznatom spiritističkom tehnikom tzv. automatskog pisanja, W. je počeo pisati svoje knjige zaveden da je sredstvo samoga Boga. Poruke koje je primao, W. smatra nekim novim oblikom evanđelja (kao i svi ostali glasnici N.A.) odnosno zadnju Božju riječ. I on subjektivnoj spoznaji daje prednost u odnosu na opću Božju objavu sadržanu u svetim pismima svih religija. Walschov bog predbacuje ljudima što su Božju Riječ stavili ispred vlastitog iskustva čime svaka daljnja vjerodostojnost onoga što W. iznosi kao riječ Božju pada u vodu. Sjetimo se priče kada je Isus rekao Petru da usred bijela dana u plićaku baci svoje mreže nakon cijele noći ribarenja bez ulova, a možemo i one prve o Adamu i Evi. Očito da je Bogu ipak važnije naše povjerenje u Njegovu riječ nego u naše, grijehom uprljano, iskustvo. Da je njegov bog drugačiji od onoga koji se objavio u Kristu, jasno je i iz odgovora (na Walschevo pitanje) da vođe, rabini, propovjednici, svećenici i Biblija ne spadaju u izvore koje ljudi trebaju slušati već bi se trebali ravnati prema vlastitim izvorima spoznaje i iskustvu (istom onom koji je čovjeka učinio robom grijeha i prognao ga iz Božjeg naručja??). Savršeni Bog a proturječan, predomišlja se i mijenja iskaz?

Tragedija ljudskog postojanja kakvo mi danas poznajemo je i počela onoga trena kada se čovjek dao zavesti i oslonio se isključivo na vlastite (bijedne) snage. Božjim darom čovjek ima apsolutnu slobodu i sposobnost djelovanja ali nije ravan Bogu niti veći od Njegove riječi. Sotona je protiv Boga sam nemoćan i jedino ga Božja riječ sprečava da uništi egzistenciju čovjeka ali zna da mu (čovjeku) može nauditi ako ga osami, uvjeri da je on sam svoj bog i odvoji od te Riječi i Stvoritelja.
Walsch u svome uratku tumači Bibliju na vrlo sumnjiv način- tj njegov bog tumači a W. samo zapisuje tu objavu. Prvi grijeh je tako prema bogu Novog eona zapravo prvi blagoslov tumačeći to kao začetak svijeta relativnosti koji inače ne bi postojao. Time što su prvi ljudi pogrešno izabrali, stvorili su mogućnost za bilo kakav izbor.

Ova tvrdnja želi reći kako su ljudi, grijehom Adama i Eve, dobili pravo na slobodu izbora ne obazirući se pritom na činjenicu da je već taj izbor (poslušati Boga ili ne) bio izraz slobode, jer da nisu Adam i Eva imali slobodu, ne bi niti mogli zgriješiti. Osim pokušaja negiranja postojanja grijeha, takva New age teologija zapravo pokušava obezvrijediti i srušiti Isusovo otkupiteljsko djelo koje je u tom slučaju (ako je prvi grijeh zapravo blagoslov i svi smo sposobni sami sebe izbaviti) bezvrijedno. Taj bog Novoga doba (prema Walschu) vrlo je ljutit na nauk o istočnome grijehu «Neke vaše religije stvorile su cijela vjerska učenja oko tog pogrešnog shvaćanja...» koji nije nauk «nekih religija» nego samo kršćanstva prema čemu se opet obezvređuje Kristovo djelovanje. Walsch se domislio da iz božjih usta ponudi ljudima ono što žele čuti (i kupiti) jer i sam spada u one koji rado uvjeravaju sami sebe da je neistinito, ili dvojbeno, ono što oni ne žele da bude istinito.

Walschov bog

Walschov bog se predstavlja kao "Veliko Nevidljivo" koje "dolazi iz nepostojanja i tamo se uvijek vraća". Apsurd ako znamo da Bog jest postojanje a nepostojanje je nedostatak postojanja. Postoji li rupica na siru ili je ona samo nedostatak sira? Možemo li ju uzeti i maknuti sa sira?

Također uvjerava čitatelja da on nije neko svemoguće biće koje sluša naše molitve i da nije on stvorio svijet već ga samo promatra "Mene nije briga što ti činiš, a tebi je to teško čuti". Ako i povjerujemo Walschu da mu se Bog objavio, koja je uopće svrha tog boga onda ako ionako ne utječe na naše živote niti ga je briga za nas? Čemu onda i ta objava? Zašto bi Bog progovorio da nam kaže da ga nije briga (nakon što je Krist prolio krv za nas)? Zašto ga je briga da mi znamo kako ga nije briga? Walschov bog kao da ni sam ne zna što hoće i sam sebi uskače u usta. Po čemu je on onda bog ako nas nije stvorio, ne utječe ninašto ovdje niti ga je briga za išta a ni sam nije siguran tko je, kakav i što želi od nas?

Već malo dalje u objavi nalaze se naznake da taj bog ljude vodi posredstvom "unutarnjeg vodstva" kao božji glas unutar svakog čovjeka. Zašto? Kamo on to vodi ljude i zašto ako ga nije briga? Ako je samo promatrač kako onda on vodi ljude?

On biblijski pojam čovjek-slika Božja, tumači da su svi ljudi od "iste tvari" kao i Bog i da su sposobni stvarati fizičku stvarnost od zraka te da je njegovo stvaranje svijeta (opet proturiječnost!) bilo nužno njemu kako bi spoznao sebe. Zbog toga su svi "duhovni učitelji" bili na zemlji kako bi čovjeka podsjetili da on zaista jest bog koji je to zaboravio... Bog koji sam sebe ne spoznaje???? Za samospoznaju mu je potreban čovjek?? Bog koji je bez čovjeka nemoćan? Ne bi li on onda bio niži od čovjeka? Ako je niži od čovjeka onda je čovjek stvorio njega a ne on nas. Walsch kao da je samoga sebe razotkrio tim tvrdnjama jer upravo to je on učinio, stvorio boga i dobro ga unovčio.

Suprotnost između Biblijske objave i ove Walschove je očita izdaleka. Biblijski Bog je živ i želi biti u čovjekovom životu, a Walschev je potreban samo dok postoje problemi. Na žalost u današne vrijeme ljudi i tretiraju Boga točno tako kako W. tumači, obraćaju mu se i misle na Njega samo kada uđu u razdoblje mraka, onoga trena kada ugledaju svjetlost, brzo zaboravaljaju Onoga koji ih je izveo.
Takva slika Boga je zapravo magijski pristup vjeri vrlo raširen i među kršćanima. „Bože ja tebi molitvu a ti meni prolaz na ispitu“ i još bi, izgleda, Bog trebao biti zahvalan jer mu se uopće obraćamo inače bi pitanje njegove egzistencije bilo upitno.

W. bog na više mjesta naglašava kako on nikada nije dao ni jednu zapovijed niti zabranu jer je to njemu protivno, štoviše 10 zapovijedi ne postoje. Lašcem naziva Onoga koji se objavio u Isusu Kristu i umro za čovjeka a i Oca koji je kroz čitavu izraelsku povijest sankcionirao nevjeru svoga naroda Savezu. Sadržaji Biblijske i W. objave međusobno su nespojivi. Svi smo pozvani služiti Bogu života što pretpostavlja uklanjanje svih drugih bogova iz naše stvarnosti „Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti...“ (Jš 24, 14-15).

Nema sumnje da su W. „objave“ rezultat njegove vjere u biće koje mu se „objavilo“ i vlastito subjektivno iskustvo pretpostavio je povijesnoj Objavi koja je svoj vrhunac dosegla u Isusu Kristu na čijim vagama W. objave nemaju ništa više smisla nego i taj bog koji se njemu predstavio i rekao: „Vi ste na putu prema nikamo.“ Prema nikamo??!! A što je to drugo nego pakao?
Walschova djela potpuno su oprečna Radosnoj vijesti koju donosi Isus Krist a koja svakoga dovodi k Ocu. Biće koje je Walschu «govorilo» ili pripada ponoru njegove podsvijesti ili ponoru pakla, ili je riječ o vrlo snalažljivom materijalistu koji je dobro prepoznao potrebe današnjeg, za Bogom vapijućeg, društva.