Vrlo često se savjest stavlja u kontekst religije, i to kršćanstva.
Objašnjava ju se kao Božji glas u čovjeku. Ona te opominje, kažnjava, osuđuje ako činiš zlo. Ako je to djelovanje Božjega glasa onda je Bog netko tko mi naređuje: „Moraš“ ili: „Ne smiješ“, netko tko me osuđuje, pomno prati svaki moj korak i čeka spreman udijeliti mi packu... Naravno, uz takvu savjest ide u paketu i krivnja, zapravo čak se i poistovjećuju, krivnja=savjest.
Uslijed takve interpretacije, logično, javlja se osjećaj da je najbolje izbjeći savjest, što bolje je utišati da nas ne gnjavi pa da možemo biti slobodni raditi što hoćemo (pa čak i smislu duhovnosti), a obzirom da je ona Božji glas, najbolje i tog strašnog Boga maknuti što dalje da nas stalno ne sudi i da ne postavlja pravila koja moramo slijediti. Strah je najopasniji ubojica čovjekove psihe i duha pa treba ukloniti onoga koji taj strah sije.
Takvo, krivo, tumačenje vlastite savjesti nas i dovodi do ušutkavanja tog glasa u nama na način da negiramo postojanje Boga; "ako se riješimo zablude da Bog postoji, riješit ćemo se i te gluposti zvane savjest i konačno se osloboditi! Nesmetano ćemo uživati u sebi i svijetu!"
Krivo!
Krivo jer upravo i samo preko svoje savjesti, Božjega glasa, možemo istinski biti slobodni i uživati u sebi. Slaviti svaki trenutak svoga života i radovati se svakom narednom koji nas čeka bez strahovanja da ćemo se naći u slijepoj ulici. Na žalost, veliki broj ljudi ima krivu sliku općenito o Bogu jer su krivo odgojili svoju savjest. Krivim stvarima su je hranili pa je ona ili pothranjena i na samrti- a takva nema ni snage ni volje podupirati nas, ili je pretila i toliko velika i glasna da nas je pretvorila u svojega roba...
Kao što naše fizičko tijelo zahtjeva pažnju i brigu, tako i duhovno. I ono ima organe, i ono treba njegu. Savjest bi nam trebala biti prijateljica. Ona ne govori "kriv si i odvratan, zgriješio si protiv Boga i sada ćeš gorjeti u paklu" nego „Nemoj me razarati, nemoj ljude vrijeđati, nemoj razarati prirodu, budi dobar pa ćeš vidjeti kako ćeš uživati, i znaj, Bog stoji pokraj tebe i voli te i spreman ti je odmah pomoći da ispraviš savjest, da popraviš svoj život i ono što su drugi pokvarili kod tebe, a ti kod drugih.“
Bog je čovjeku podario savjest kako nikada ne bi zaboravio tko je i zašto, kako bi uvijek imao sjećanje na nebeski dom i Oca koji ljubi.
Savjest je putokaz na cesti koji pokazuje kako stići na cilj. Ona bi trebala biti duboko sakralan prostor, a opet tako univerzalan, u kojem prepoznajemo svoj život, svoje putove, svoje traganje.
Ljudi bježe od nje u nadi da će biti sretniji i zadovoljniji, a ona ih još više muči jer ne shvaćaju da uporno pokušavaju pobjeći od samih sebe. Ne može se pobjeći od savjesti, ona je dio nas, ona je MI, ali je se može ispravno prihvatiti, vrednovati kao ORGAN NAŠE DUHOVNOSTI, i zavoljeti je.
I, kako kaže prof.dr. Tomislav Ivančić;
"Inače, kad savjest počne lažno pritiskati, kad počne biti bolesna, kad te počne optuživati tamo gdje uopće nisi kriv, onda dolaze i suicidalne misli i ovisnosti, onda je to užas čovjekove patnje koju nitko ne može ispraviti. Najljepše otkriće u vezi savjesti mi je da je to središte čovjekova života. Ono što kaže II Vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes – to je ognjište kraj kojeg razgovaram sa Svemogućim Bogom. Savjest mi je kao most preko kojeg mogu razgovarati s Bogom, daje mi mogućnost da otkrijem Boga, ljepotu, dobrotu, ljubav, da otkrijem svijet. Savjest ima relacije prema svemu. Nebo počinje tamo gdje ja puštam da me savjest povede."
Vrlo često (pa i u kontekstima izvan vjere i religije) možemo čuti, pa i sami izjaviti da nas peče savjest zbog nečega, ali na žalost danas se to kaže tek toliko da damo do znanja da smo u nekoj dubini ipak svjesni kako smo mogli drugačije i bolje, ali šta se može, nismo imali izbora. Ili kako bismo sami sebe utješili da smo ipak dobre osobe jer (unatoč ne tako ispravnim postupcima) osjećamo i čujemo savjest... Ali koliko smo stvarno dobre osobe ako smo u stanju ušutkati najčišći i najispravniji dio sebe, ne slušati svoj duh koji je bezgraničan (za razliku od uma ili tijela) i u stalnoj vezi s Bogom, ušutkati i namjerno prečuti glas Boga??
Jesmo li svjesni uopće posljedica takvoga čina?
Danas, kada je čovjek otuđen od Boga, svijeta, pa i samoga sebe, kada čezne za Božjim zagrljajem i vraćanjem u onu sigurnost koju samo On pruža, osobito je važno shvatiti savjest i njezinu potrebnost i održavati ju čistom kako bismo se mogli osloniti na nju i biti sigurni da naš kompas savršeno radi.
