UM- zbir čovjekovih inteligencija

Početkom dvadesetog stoljeća počelo se govoriti o čovjekovom IQ-u tj. kvocijentu mjerljive analitičke inteligencije koja označava sposobnosti pojedinca. Kvocijent inteligencije ovisi o genetici no i o vlastitom znanju i priučenosti pojedinca, tj. snalažljivosti na temelju iskustava (kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem). Racionalna inteligencija je zapravo sposobnost rješavanja logičkih i strategijskih problema a osoba je sposobnija (inteligentnija) što ima veći IQ. Sredinom devedesetih godina Daniel Goleman popularizirao je istraživanja mnogih psihologa i neuropsihijatara koja ukazuju na važnost emocionalne inteligencije- EQ. Ona nas čini svjesnima vlastitih i tuđih emocija, omogućava uživljavanje u probleme drugih (zamišljanje sebe u «tuđoj koži»), potiče na suosjećanje i motivira reakciju na bol ili zadovoljstvo. Goleman ističe kako je EQ zapravo preduvjet za pravilno korištenje IQ-a te da, ako su oštećeni oni dijelovi mozga kojima osjećamo, naše razmišljanje (i razumijevanje) biti će manje izoštreno. Jednostavno rečeno emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Samo po sebi je razumljivo koliku ulogu osjećaji imaju u nošenju sa svakodnevnim situacijama, komuniciranju s drugim osobama i najvažnije, koliku oni ulogu imaju u donošenju odluka.

Popularizacijom emocionalne inteligencije počelo se smatrati kako visoki EQ jamči uspjeh (bilo privatno bilo poslovno) te da osoba koja ga posjeduje rijetko žali za svojim odlukama, neće se lako zbuniti, dobro se nosi sa stresom, prihvaća izazove i ne slama se pod pritiskom- uglavnom je zdravija i zadovoljnija životom.

Osobe visokog indeksa inteligencije (IQ) dobro se snalaze u svijetu znanja i lako izražavaju svoje misli, međutim, u svijetu emocija gdje treba postići suglasnost sa sobom, drugim ljudima i svijetom u kojem živimo, tj. gdje je važno iskazivanje osjećaja i uočavanje tuđih, racionalni um ima vrlo malu ulogu ako ikakvu. U pradavna vremena puno veću važnost za opstanak imao je upravo razvijeni emocionalni um koji reagira trenutno. U trenutku gledanja oči u oči s opasnom zvijeri koja se sprema ručati, racionalno razlaganje situacije i tako iznalaženje, povoljnog po čovjeka, rješenja značilo bi propast. Glavu je čuvala trenutna (nagonska) reakcija proizašla iz volje za opstankom popraćena snažnim emocijama koje tjeraju na djelovanje. Danas je čovjekova stvarnost daleko manje surova u tom pogledu te je i primjerenost sastavnih dijelova našeg emocionalnog repertoara oslabila.

Mentalni život čovjeka čine dva, iz temelja, različita načina spoznavanja međusobnim djelovanjem. Spoznaje racionalnog uma smo svjesni. Kod njega su izraženi promišljenost, razmatranje i analiziranje. No onaj drugi sustav spoznavanja emocionalnog uma je impulzivan i snažan, katkada i nelogičan, neuhvatljiv u definicije i pravila. Emocionalni je um brži od racionalnog i počinje funkcionirati ne «razmišljajući» o tome što i zašto čini no ta brzina isključuje svijest tj. analitičko razmišljanje koje je obilježje racionalnog uma. Na počecima čovjekova postojanja takva reakcija bila je više pozitivna nego negativna, no danas pojedincu češće može donijeti štetu nego mir i zadovoljstvo. Reakcije emocionalnog uma trenutne su i takva percepcija oslanja se na prvi dojam reagirajući na najuočljivije karakteristike te je um tako sposoban očitati emocionalnu stvarnost u jednome trenutku. Djeluje na principu radara za otkrivanje opasnosti, no brzini žrtvuje točnost. Za donošenje konačnog suda o situaciji ili mogućim posljedicama iste, te primjerene reakcije, potreban je ipak i racionalni um koji će na temelju pohranjenih iskustava te stečenih znanja pokušati smjestiti trenutak u širu stvarnost. Takva usklađenost dvaju umova nije jednostavna jer emotivni djeluje bez da čeka zeleno svjetlo dok racionalni zakašnjelo nudi objektivnost koja često priziva svjest o pogreški, tj. začinje krivnju.

Mnogi svoje postupke pokušavaju opravdati tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama (ne možemo odabrati emocije koje osjećamo) i takvo opravdanje bilo bi sasvim logično te ne bi ostavljalo prostora osjećaju koji razdire našu nutrinu, da čovjekova moć spoznaje ne nadilazi ta dva (racionalni i emotivni) mehanizma onom suštinskom inteligencijom- duhovnom (SQ).

Sada, na početku ovoga «novog doba» buđenja čovječanstva, cijeli niz najnovijih (iako ne još podrobno obrađenih) znanstvenih podataka ukazuje na postojanje inteligencije koja nadilazi razum i nagonske reakcije. Dok racionalna razumije materijalni svijet i budi svijest o postojanju nas u materijalnom obličju a emotivna

omogućava razumijevanje i «definiranje» određenih osjećaja koji se u nama bude pod različitim okolnostima te pomaže u shvaćanju emotivnih reakcija drugih ljudi, duhovna inteligencija- čovjekova suštinska inteligencija- sve postupke i kompletan život smješta u širi smisleniji kontekst. Ona razumije cjelokupnu sliku. U dobro razvijenoj suradnji racionalnog i emotivnog uma (veći stupanj IQ-a i EQ-a) proces čovjekova djelovanja ide događaj-osjećaj-reakcija, pri čemu je reakcija produkt racionalnog shvaćanja situacije i biranje odgovarajuće emocije (ne uvijek i primjerene) iz koje proizlazi reakcija. No kod uma koji za podlogu ima razvijenu duhovnu inteligenciju, proces izgleda malo složenije; događaj-pretpostavka-osjećaj-odluka-reakcija. Duhovnom inteligencijom procjenjujemo je li određeni postupak (ili pak životni put) sadržajniji od drugoga te nam omogućava odmicanje s mrtve točke (mjesto na kojem stojimo a vidimo ga tek kad se odmaknemo). Ona je inteligencija duše i (za razliku od emotivne i racionalne) neovisna je o kulturi, naučenim vrijednostima i obrascima ljudskog ponašanja prema kojima prosuđujemo situacije i zadatke. Najizazovniji životni problemi s kojima se čovjek na svojemu putu prema istini suočava, leže izvan granice očekivanog i poznatog, izvan pravila i bez dodira s prijašnjim iskustvima i svime onime s čime se zna nositi. Duhovna inteligencija omogućava čovjeku nadići svoju uvjetovanost i pozvati se na nešto izvan samoga sebe. Biti vizionar, kreativno usvojiti novonastalu situaciju, osvjestiti egzistencijalne probleme, nadići dosad naučene reakcije te izmjeniti svoju dosadašnju stvarnost kako bi se prilagodio i pronašao dublji smisao svojoj borbi. U nedostatku SQ-a (ili njezinom blokiranošću), čovjek ne nalazi mogućnost širenja svoje stvarnosti i ugrađivanja već postojeće u novu te ostaje zarobljen i frustriran zbog nemogućnosti življenja nove vizije u koju duh poziva. Osjeća da se točka njegova središta pomaknula a ne nalazi načina slijediti ju. Stvoren kao vječni istražitelj i tragač za istinom, čovjek iznova svakim trenutkom svoga života biva pozvan na spoznaju i njegovo biće nezastavljivo je u potrazi za puninom no bez inteligencije koja nadilazi prostor i vrijeme, nije sposoban čitati putokaze koji ka toj punini vode i gubi osjećaj smisla. Duhovna je inteligencija ona koja vodi ka cjelovitoj spoznaji, koja omogućava da postanemo više svjesni sebe, iskreniji prema sebi i hrabriji otvarati vrata ma što nas iza njih dočekalo.

Čovjek je sklon racionaliziranju samoga sebe (i svijeta oko sebe) i opravdavanju svojih pogrešaka emotivnom uvjetovanošću, no spoznaja istine to ne trpi. Zato mnogi i bježe u područja materijalne stvarnosti za čiju je spoznaju dovoljan razum te nisu obavezni iznova i iznova mijenjati i ispravljati sebe a to je i stvorilo današnje duhovno tupo društvo koje karakterizira nedostatak smisla i predanosti. Da bi se duhovna inteligencija u potpunosti probudila, današnjem čovjeku, neophodno je u nekom dijelu života naći se na samome rubu provalije pakla i postati svjestan očaja, boli, patnje i gubitka i pomiriti se s time. Otkačiti se od svega što što ga veže za propadljivi i nestalan svijet i tek tada će biti sposoban, potpuno pod vodstvom svoje duhovne inteligencije spoznavati i uživati plodove te spoznaje.

Moć spoznaje- uloga mozga

 

Moć spoznaje (svega što nas okružuje i nas samih) usko je povezana s razumijevanjem našeg načina poznavanja stvarnosti, stoga je važno i upoznati «glavni organ» koji nam to omogućava- mozak. Teorija mozga govori nam da je on podijeljen u dva dijela. To se «oduvijek znalo» no postalo je predmetom detaljnijeg proučavanja tek pojavom moderne tehnologije koja je to omogućila. Primjetilo se kako lijeva i desna polutka imaju značajno različite funkcije te da na različite načine poznaju stvarnost (Roger W. Sperry dobio je nobelovu nagradu za istraživanje na tom području).

 

Lijeva polutka mozga razumije realnost tako što ju analizira, rastavlja na zasebne dijelove cjeline i kao takve ih promatra i shvaća. Lijevo orjentirani ljudi obično misle da ako razumiju dijelove, razumjet će i cjelinu, što nije nužno točno. Ona je racionalna i verbalna i ima nevjerojatnu potrebu za kontrolom, ne želi se prepustiti ičemu što se ne bi moglo objasniti, verbalizirati i razumjeti, jer, ako ne možemo objasniti čemu nešto služi, koja je onda uopće tome svrha?! Realnost lijeve polutke mozga, uvijek je «ili-ili». Desna pak polutka prilazi realnosti na sasvim drugačiji način. Ona govori da razumijemo stvari samo ako razumijemo cjelinu, ne dijelove. Ona sintetizira, intuitivna je, sposobna dijelove objediniti u cjelinu i iz toga djeluje. Desna polutka nije verbalna već ona govori «u jezicima». Simultana je i cirkularna, sve može u isto vrijeme. Za razliku od «ili-ili» realnosti koja uvijek razdjeljuje, realnost desne polutke je «oba» «i», ona je sposobna reći «ovo je točno ali to ne čini ono drugo ne točnim». Dok lijeva polutka mozga diferencira (rastavlja), desna sintetizira (sastavlja), lijeva je strana logička i ima svoju definiciju logike dok je desna simbolička. Lijeva shvaća linearno; ako je ovo točno onda je i ovo, a ovo slijedi iz onoga i tako dalje... Uvijek se vraća na početne izjave i kreće od njih. Desna je simultana i cirkularna; jedno ne slijedi već nadopunjuje ono drugo. Kada čovjek pokušava spoznati lijevom polutkom svoga mozga (a upravo ta je dominirajuća u današnjem društvu pa čak i u crkvenim redovima) on traži uzroke i učinke (uzroci postojanju svijeta, učinak postojanja Boga...) no ako se okrene svojoj desnoj polutki promišlja na koji način može povezati stvari da bi došao do odgovora za kojima traga a to ga čini umjetnikom kojemu nije važno biti u pravu. Biva više usmjeren na značenje toga o čemu promišlja nego na uzrok i pita se, ne što je uzrok životu već, u čemu je taj život, gdje se on to događa. Kada smo koncentrirani na uzroke, okupirani smo odgovornošću i krivnjom. Lijevom stranom mozga tražimo tko je to učinio, koga ćemo okriviti, i nismo u mogućnosti sagledati mnoge faktore. No prebacimo li se na desnu polutku, shvatit ćemo da nije tako jednostavno da jedna jedina stvar uzrokuje određeni događaj ili situaciju za koju tražimo krivca i prestajemo suditi zauzimajući puno suosjećajniji stav prema stvarnosti- a upravo tome nas je i Isus poučavao.

 

Lijeva strana izvor je reda, desna izvor moći. Lijeva daje snagu a desna kreativnost. Lijeva određuje naše pisanje, čitanje, govorenje i slušanje a desna slikanje (crtanje), dodir, gledanje... Lijeva je polutka puno više u doticaju s našim svjesnim Ja- egom, i želi kontrolirati i uspjeti. Desna pak, puno je više povezana s nesvjesnim, sa svijetom simbola, snova, priča i slika. Lijeva polutka mozga kontrolira jezik, bavi se objektima i događajima, spoznaje prema definicijama i konceptima, ne može se nositi s paradoksom. Ona voli red, kontrolu podataka i točno određena pravila. Desna polutka nadilazi riječi, bavi se svjesnošću, kretanjem, imaginacijom, osjećajima, razumije svijet prema slikama i simbolima, snovima i pričama (prispodobama). Ona cijeni paradoks, voli misterij i pušta ga da bude, da postoji bez da ga nastoji svesti pod skup objašnjivih dijelova. Lijeva polutka je meditacija a desna je kontemplacija, lijeva podučava a desna prorokuje. Danas je zapadni čovjek puno više vođen svojom lijevom polutkom mozga obzirom da je ona efektivna i potrebna vanjskom svijetu. Više je orjentiran prema van, vanjskom uspjehu, a da bi bio netko u tom svijetu mora razmišljati lijevo. Poznaje realnost na vrlo ograničen način, uhvaćen je logikom i osiromašen na duhovnom području. To je nemogućnost spoznaje svijeta koji je stvoren nama na dar, spoznaje o vječnoj i neugasivoj Ljubavi koja nas ni na trenutak ne ostavlja same. Čovjeku je duhovnost postala potpuna apstrakcija jer ju ne osjeća. Ne oslobađa se u svojoj desnoj polutci, ne daje joj moć preobraženja i obraćenja nego ju radije gasi pred zahtjevima lijeve polutke, zahtjevima za konkretizacijom života i vlastitoga smisla. Čovjeka oduvijek privlači ono otajstveno, mistično i svenadilazeće. Oduvijek traga za nekim većim smislom i osjeća da ne postoji samo za ovaj svijet no, klesan lijevo orjentiranim društvom sve je manje sposoban dohvatiti objekt žudnje, slika onoga za čime traga sve je zamagljenija a on sve dalji od istinske spoznaje. Prvi korak na putu spoznaje i uspjeha u unutarnjem svijetu je otvaranje svojoj desnoj polutki. Prepuštanje slikama, simbolima, prispodobama. Dolaženje u dodir sa svojom nelogičnom stranom, čudesnom koja nema zašto i zato, koja jednostavno jest. Odlika duhovno svjesnog pojedinca je mogućnost koordinacije svoje lijeve i desne strane, sposobnost dijaloga čiji zaključak donosi saznanja. Zanemarivanje bilo koje od tih dviju strana ne vodi nikamo osim u ludost, no njihova suradnja i međusobno služenje vodi u spoznaju kakvoj duhovni čovjek teži.